Ovo je najpoznatije platno modernog hrvatskog slikarstva nastalo u Njemačkoj jedne zime prije desetak godina.
Sada, prvi put za neke hrvatske novine, stvarni likovi s umjetničke slike Lovre Artukovića, koja nosi naslov “Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj (Wer hat das bier bestellt?)”, govore za Večernji list. Ne o tome kako je živjeti u pripojenom Popovu polju, što je, naravno, imaginacija i parodija slikara na Daytonski sporazum i njegovo potpisivanje u Parizu u prosincu 1995., nego o tome kako je živjeti i raditi u – Njemačkoj.
Nijemci, pa i neki likovi s ove slike, danas izlaze na birališta i, prema anketama, spremni su izabrati dosadašnju kancelarku Angelu Merkel na četvrti uzastopni mandat. Nakon 12 godina još četiri godine kancelarke Merkel, što znači da će mnogi ljudi ostarjeti s jednom te istom osobom na čelu Njemačke. Merkel će, osvoji li četvrti mandat, vladati Njemačkom jednako dugo kao i njezin politički mentor Helmut Kohl.
– Baš sam razmišljao – govori Mirsad Mujanović zvani Mime, Sarajlija koji već četvrt stoljeća živi i radi u Berlinu, gdje je stekao i njemačko državljanstvo, pa danas izlazi na izbore. Mime je na Artukovićevoj slici onaj koji sjedi za stolom i glumi Aliju Izetbegovića na stvarnoj fotografiji potpisivanja Daytonskog sporazuma, po kojoj je slika naslikana. – Radili smo tu sliku po Daytonskom sporazumu, koji je, kao, trebao biti privremeno rješenje. Meni se isto izbor kancelarke Angele Merkel, kad je izabrana prvi put, činio kao neko privremeno rješenje. A meni je i dolazak iz Sarajeva u Berlin 1992. bio kao privremeno rješenje, no, eto, ostah tu do danas. Baš nešto razmišljam: privremena rješenja mogu jako dugo potrajati – govori dok jučer, u subotu, sjedimo u berlinskom Mitteu, u restoranu koji Mujanović vodi kao menadžer.
S nama sjedi i Ermin Behrić zvani Ero, Zagrepčanin s Kozari boka, koji na Artukovićevoj slici “Potpisivanje deklaracije…” sjedi između Mime (Alije) i jednog čovjeka koji je na slici na mjestu Slobodana Miloševića. Ero je, dakle, Franjo. Tuđman. U Berlinu je od 1991., ima hrvatsko, ali nikad dosad nije želio uzimati i njemačko državljanstvo.
Razočarao se u Hrvatsku
– Uvijek sam si govorio da neću uzimati njemačku putovnicu jer putovnica ostaje iz zemlje iz koje jesi. Ali ove ću godine uzeti njemačko državljanstvo. Odlučio sam. Jednostavno, osjećam da me bolje paze ovdje, mislim na sistem, nego ondje odakle jesam. Dolje sam stvarno emotivno vezan, ali sistem razbija te naše emotivne odnose s Hrvatskom – kaže Ero.
Sve to što govori rezultat je jednog neugodnog iskustva, u kojem je kombinacija lopovluku sklonih pojedinaca u Hrvatskoj i pravnog sustava nesklonog ili nesposobnog da bude pošten ili barem predvidiv i transparentan natjerala Mehlića da se razočara u Hrvatsku kao pravnu državu.
– Užasno mi je krivo što ne mogu glasati na ovim njemačkim izborima, što nisam ranije uzeo državljanstvo, jer ovi su izbori najvažniji u Njemačkoj od svih koje sam gledao – kaže Ermin Behrić. – Jako je važno da se glasa, da izlaznost bude visoka – dodaje.
Zaista, ovo su izbori kao malo koji prijašnji. Prvi put od II. svjetskog rata u njemački će parlament, sudeći prema anketama, ući stranka koja je otvoreno nacionalistička, ksenofobna, pa i revizionistička. Da, ankete predviđaju da će Nijemci velikom većinom glasati za stabilnost, političku umjerenost i gospodarski napredak, sve to oličeno u kancelarki Angeli Merkel i njezino stranci desnog centra CDU, ali također predviđaju i desetak (posljednje ankete kažu čak 13) posto glasova za stranku AfD (Alternative für Deutschland), što će biti ogroman, dosad neviđen korak naprijed za njemačku krajnju desnicu. Jedan od lidera stranke, Alexander Gauland, prije tjedan dana izjavio je kako Nijemci trebaju biti “ponosni na uspjehe svojih vojnika u dva svjetska rata” i da je konačno vrijeme da se prestanu sramiti zbog svoje nacističke prošlosti.
– Nisam ni za kakve zabrane slobode govora, sve je dozvoljeno, pa i sloboda izražavanja desničarskih stavova, ali stvar je u tome da, kad se ne boriš za to da izađeš na izbore, a poznato je da su ljudi s lijeve strane malo teži za izlazak na izbore, onda dobiješ te koji kažu da su logori u redu. Zato moraš izaći na izbore – komentira Ermin Behrić koji se također, kao i Mujanović, bavi vođenjem restorana. U ovom u kojem sjedimo služi se kineska hrana, a na zidu je izvješen plakat na kojemu piše upravo to o čemu pričamo: ako ne izađeš na izbore, dobit ćeš ekstremiste koje je birala radikalnija, ali motiviranija manjina birača.
Ružno je to za Bundestag
Zbog toga tu poruku u kampanji prenose i Merkel i njezin protukandidat uime socijaldemokratske stranke SPD Martin Schulz.
– Vi ste naši neprijatelji – poručio je pristašama AfD-a Martin Schulz sa SPD-ova skupa u petak u Berlinu. – Mi ćemo obraniti demokraciju u Njemačkoj – dodao je. Angela Merkel pak u radijskom intervjuu ovoga tjedna apelirala je na sve birače da izađu na birališta i “glasaju za one stranke koje 100 posto poštuju naš Ustav”, što je također jasna poruka: ne one iz AfD-a.
Natrag na Artukovićevu sliku, vezivno tkivo ove reportaže; u potrazi za sugovornicima o Njemačkoj danas pronalazim i Marija Fištera, čovjeka koji živi i radi u Berlinu kao tonski majstor (među ostalim, bio je tonac i Darku Rundeku i njegovu Cargo orkestru), ali trenutačno je baš na odmoru na Visu. Na slici, on je u prvom planu za stolom, okrenut bočno.
– Stvari se mijenjaju globalno, a to se odražava i na Njemačku. Na mnoge globalne promjene u zadnjih 15-20 godina njemačka nije bila u stanju utjecati. Možda najvažnija od tih promjena trend je nestajanja srednje klase, započet valjda u SAD-u, koji preko Londona i Pariza stiže i do Njemačke. No Njemačka to kresanje srednje klase izvodi mekše nego, primjerice, Velika Britanija. Uspjeli su se održati kakvi-takvi socijalni amortizeri koji ublažavaju jače ekonomske udarce. Kako bi izgledao život i rad u Njemačkoj da je kancelar zadnjih 12 godina bio netko drugi, ili čak iz druge stranke? Vrlo vjerojatno slično kao danas, s obzirom na to da dvije najveće stranke koje su uvijek u nekoj kombinaciji na vlasti, CDU i SPD, vode istu politiku – smatra Fišter.
– A AfD u Bundestagu? Ružno za Bundestag, no AfD nema puno toga politički ponuditi. Imaju maksimalno dva retoričara, a većina ostalih su redikuli koji zabijaju autogolove koleričnim izjavama. Možda je pozitivno to da AfD s ulice, gdje uglavnom viču i galame, prijeđe na mjesto argumentiranog dijaloga kakav je uglavnom Bundestag. Za razliku od nekih drugih parlamenata – dodaje Mario Fišter. U Berlinu uvijek pobjeđuju SPD-ovci, a stranka je s Martinom Schulzom, bivšim predsjednikom Europskog parlamenta, početkom godine počela dizati svoj rejting u anketama i činilo se da Schulz možda ima šansu smijeniti Merkel na izborima. No trend rasta ubrzo se ispuhao i SPD-u ankete ne daju realnu šansu za pobjedu.
Svi sugovornici iz ovog berlinskog društva “naših” ljudi s Artukovićeve slike manje-više osjećaju se kao radnička klasa i ljevičari. Ali vide oko sebe da su mnogi razočarani SPD-ovom i Schulzovom kampanjom.
– Schulz šalje poruku ravnopravnosti, kaže dosta je s gradnjom luksuznih stanova, a svi oni (iz SPD-a) žive u luksuznim stanovima. Na Schulzovu plakatu blizu moje zgrade netko je dopisao “dobar vic”. Jedno se priča, drugo se radi. Većina Nijemaca s kojima sam razgovarao glasat će za Merkel jer im Schulz toliko jadno djeluje naspram nje, kao da su sklopili neki politički “deal”, gdje će on biti vicekancelar ako poslije budu ponovo radili veliku koaliciju – kaže Boris Žujko, Beograđanin koji u Berlinu živi i radi od 2006. i ima njemačko državljanstvo i pravo glasa. (Na Artukovićevoj slici on šapuće nešto “Miloševiću” za stolom, ali Žujko je u vrijeme stvarnog Miloševića bio nezavisni novinar i aktivist protiv Slobina režima, a i doktorirao je sociologiju na temi konflikata i mržnje koji nastaju iz nacionalnog identiteta).
I u Schulzovim TV nastupima mnogi su primijetili taj raskorak između priča i djela koji Žujko opisuje. Kad mu se jedna umirovljenica iz Hamburga požalila da je mjesečna najamnina njezina stana skočila s 230 na 850 eura nakon renoviranja zgrade, Schulz je to nazvao “pljačkom” i “nemoralnim izrabljivanjem siromašnih”, no kad mu je voditelj emisije rekao da se radi o zgradi u vlasništvu gradske uprave, koju kontrolira SPD-ov gradonačelnik, publika se grohotom nasmijala, a Schulz zacrvenio.
Nijemci vole Merkel
Kampanja je bila takva da Schulz i SPD nisu uspjeli, prvo, uopće nametnuti teme koje su željeli, i to zbog taktike Angele Merkel da praktički ignorira glavnog izazivača te i ne ulazi u polemiku s njim; i drugo, nisu uspjeli ostaviti uvjerljiv dojam o tim temama koje smatraju važnima za budućnost Njemačke.
– Imam osjećaj da Nijemci vole Merkel jer im ona pruža neku stabilnost. Ja sam više za socijaldemokrate, ali mislim da je Merkel baš dobar lider – kaže Andrej Košak, slovenski redatelj, još jedan lik s Artukovićeve slike, koji živi u Ljubljani i samo je godinu dana (baš te zime kad je slika nastala) živio u Berlinu jer je, kako kaže, “pobjegao od Janše”. Kao još jedan detalj o tome koliko je Artuković te zime u svoj ateljeu skupio živopisne likove za svoju sliku: Košak je 1993. režirao spot u kojem je manekenka po imenu Melanija Knaus (danas prva dana SAD-a Melania Trump) glumila – američku predsjednicu.
Još je jedan Slovenac na slici “Potpisivanje deklaracije…”, Peter Žerjavič, nekad dopisnik Dela iz Zagreba, Berlina, a sada iz Bruxellesa. Što se, po njemu, promijenilo u Njemačkoj od te zime kad je nastala slika u ateljeu Lovre Artukovića do danas?
– Njemačka je tada bila drukčija, a i okolnosti su bile druge. Tek je polako izlazila iz gospodarskih teškoća: 2005. imali su oko 5 milijuna nezaposlenih, a sad samo 2,5 milijuna. Dva su glavna događaja od tada do danas promijenila glavni tok debate: dužnička kriza i potom izbjeglička kriza – kaže Žerjavič. U vrijeme nastanka slike, na prijelazu 2007. na 2008., samo su rijetki očekivali da će Merkel ostati tri ili više mandata. – Ali već je tada bilo naznaka da ona svojim stilom, koji nikog ne iritira, odgovara Nijemcima koji vole stabilnost i predvidljivost – dodaje Žerjavič.
