Sjaj zlatne generacije norveškog nogometa odavno je izblijedio. Čudo od djeteta, nova teen senzacija svjetskog nogometa Martin Ødegaard nije se bio ni rodio kada su pod atomskom navalom Tore André Flo – Ole Gunnar Solskjær, a koje je s klupe predvodio pedantni Egil Olsen, strahovali svi, a poniženi čak i tada akutalni svjetski prvaci Brazilci. I to dvaput u godinu dana. Zapravo Norveška je do danas ostala jedina nogometna reprezentacija na svijetu koju ni Brazilci ni Argentinci nikada nisu pobijedili! A igrali su s cariocama čak četiri puta, a s gaučima dva puta i oba ih puta pobijedili.
Međutim, davno je bilo kada je idući protivnik Hrvatske u kvalifikacijama za Euro 2016. značio nešto u svjetskom nogometu, kada su se posljednji puta našli u završnici nekog velikog natjecanja. Jedno vrijeme druga reprezentacija svijeta na Fifinoj ljestvici (u jeseni 1993. i 1995.), danas je na istoj listi tek 67. Od Eura 2000., svog jedinog, nije ih bilo nigdje. Upravo je to Europsko prvenstvo označilo kraj zlatne generacije koju je selektirao legendarni Egil Olsen, a koja se u šest godina našla na tri finalna turnira, dva Svjetska i Europskog prvenstva, propustivši samo jedno veliko natjecanje. Imala je, istina, Norveška i poslije odlične nogometaše poput Johna Carewa ili Johna Andrea Riisea, no ta klasa slavu prethodnika nije dosegla.
"Drillo" Olsen, u domovini znan i kao Profesor zbog svojeg studioznog proučavanja suparnika, pokrenuo je norvešku nogometnu revoluciju i već tri godine nakon što je 1990. preuzeo klupu reprezentacije ispisao je povijest. Prvi put od 1938., 56 godina nakon što su Norvežani posljednji put sudjelovali na SP-u, izborili su Mundijal i to nakon što su na veliko iznenađenje osvojili kvalifikacijsku skupinu s apsolutnim favoritima Nizozemcima i Englezima i to sa samo jednim porazom.
I danas Englezi nacionalnom tragedijom doživljavaju poraz u Oslu u kojem su izgubili (2:0) u izravnom dvoboju za mjesto na Mundijalu. U SAD-u 1994. primili su samo jedan pogodak, samo jednu utakmicu izgubili, no ni to im nije bilo dovoljno da prođu skupinu. Ali i to je bio samo početak norveške nogometne rapsodije. Istina, nisu Norvežani igrali spektakularno, dapače njihov je nogomet često bivao opisivan kao dosadan, malo su zabijali, ali su još manje primali golova.
Upravo su Norvežani bili ti koji su pred SP ogolili Brazilce koji su smatrani nedodirljivima, favoritima bez premca pred SP 1998. A onda su ih u svibnju 1997. u prijateljskom ogledu dobili 4:2. Iz tog poraza Brazilci nisu ništa naučili, u posljednjoj utakmici skupine na Mundijalu opet su im Norvežani došli glave (2:1) i to nakon što su između 83. i 89. minute uspjeli preokrenuti utakmicu. Otišli su do osmine finala gdje su opet bili kobni Talijani (1:0). Taj je ogled bio i posljednji Olsenov na klupi, otišao je nakon osam godina, 88 utakmica, 46 pobjeda i samo 16 poraza.
Reprezentaciju je preuzeo Nils Johan Semb, no nije bio na tragu svoga prethodnika, izborio je Euro 2000. na kojem su pobijedili Španjolsku, remizirali sa Slovencima i izgubili od tadašnje SR Jugoslavije. Primili su jedan i zabili jedan gol i svejedno završili natjecanje u skupini. Imao je Semb, a potom i Åge Hareide nakon njega, odličnu generaciju na raspolaganju, no u svakim sljedećim kvalifikacijama Norveška je zapinjala. Pokušali su čelnici saveza slobodan pad reprezentacije zaustaviti ponovnim angažiranjem Egila Olsena, ali čarolija je nestala. Iako je u četiri i pol godine svoga drugog mandata ponovno imao natpolovičan učinak, reprezentacija je ostajala daleko od velikih natjecanja. Kakav status uživa Olsen u norveškom nogometu, potvrđuje potez čelnika saveza koji su mu se ponizno ispričali što mu moraju dati otkaz nakon neuspjeha u kvalifikacijama za SP 2014!?
Od jeseni 2013. Norvešku vodi Per-Mathias Høgmo, 55-godišnji stručnjak koji je žensku nogometnu reprezentaciju odveo do olimpijskog zlata 2000. Njegov učinak iz 16 utakmica su po četiri pobjede i remija i čak osam poraza.
>> Mandžukić na terapijama u Zagrebu, ali bit će spreman za utakmicu s Norvežanima
