Ovo je nešto o čemu će se govoriti i što će trajati, a mi ćemo, dok god budemo živi, ponosno moći reći: to je sagrađeno u naše vrijeme.
Navedenim riječima sažela je njemačka kancelarka Angela Merkel prošle srijede navečer, u Hamburgu, svoje oduševljenje novom koncertnom dvoranom na čijem je otvorenju bila. Rekla je to pred televizijskim kamerama u pauzi velikog koncerta kojim je otvoreno čudo arhitekture na obali rijeke Labe, koncertna dvorana Elbphilharmonie u hamburškoj luci. Gradila se dugo, punih deset godina, i koštala je puno, gotovo milijardu eura. U prvom dijelu svečanosti na pozornicu se popeo predsjednik Savezne Republike Njemačke Joachim Gauck. To nije bilo protokolarno čitanje govora koji je netko drugi napisao da bi političar ispao obrazovan i pametan.
“Dragi prijatelji glazbe, kako je lijepo danas biti s vama, ovdje u Hamburgu!”, pozdravio je publiku i gledatelje prijenosa širom svijeta vidno uzbuđen i radostan njemački predsjednik. Opisivao je svoj dojam estetske napetosti i kontrasta uhvaćenih i osmišljenih u Filharmoniji na Labi: luka i grad, kopno i more, tradicija i moderna, umjetnost i trgovina, sve to ujedinjava i zrcali ta jedinstvena kuća, kuća na rijeci. Kao čovjek koji doista zna i osjeća to što govori, njemački je predsjednik nastavio o povezujućoj snazi glazbe, o prostoru i vremenu koje ona stvara, u kojima svi možemo biti zajedno a da se nitko ne mora odreći ni trunka svoje osobnosti, individualiteta i identiteta.
Predsjednik Gauk, govoreći o glazbi, opisivao je zapravo najljepšu i najbolju domovinu koju je moguće zamisliti. Upravo zato u glazbi se oduvijek osjećam kao u vlastitoj kući u kojoj je svatko dobrodošao i u kojoj ima mjesta za sve. Upravo zato svoju zemljopisnu domovinu zamišljam kao plemenitu glazbu i sanjam o takvoj političkoj domovini, državi koja bi bila odraz te ideje. Njemački je predsjednik potom istaknuo i važnu misiju koju će ispunjavati Elbphilharmonie, kao zgrada i institucija. Spomenuo je opći dojam, a ni činjenice nisu daleko, da publika koja uživa u klasičnoj glazbi predstavlja samo mali dio njemačkog društva, uglavnom starije i dobro situirane ljude. Zato je istaknuo činjenicu da je Elbphilharmonie sagrađena javnom rukom, u najvećem dijelu novcem poreznih obveznika i da joj zato jedna od najvažnijih zadaća mora biti oduševiti novi naraštaj za klasičnu glazbu i njene vrijednosti koje mogu doprijeti do novih društvenih skupina i naroda. Poželio je da Elbphilharmonie bude mjesto na kojem nastaje nešto novo, potaknuto nadahnjujućom i usrećujućom snagom glazbe.
“Možemo svi zajedno biti ponosni. Ovom dvorana pokazuje se da je Hamburg svjetska metropola i ona je znak razine nacionalne kulture Njemačke”, rekao je njemački predsjednik s koncertne pozornice, okružen glazbenicima, i zaključio: “Ova dvorana predstavlja i zavjet, obvezu da iz sebe izvučemo ono najbolje.”
Fantastičnu, sto deset metara visoku kuću, podignutu na starom lučkom skladištu, zamislili su i projektirali, sa stotinjak suradnika, u svom velikom uredu u Baselu švicarski arhitekti Jacques Herzog i Pierre de Meuron. Oni su već mnogim svjetskim metropolama podarili nove vizure. Grade stadione, muzeje i kuće za stanovanje. Elbphilharmonie postat će i sigurno ostati jedno od njihovih najvećih i najprepoznatljivijih ostvarenja. Na svečanosti otvorenja koncertne dvorane Jacques Herzog u svom je govoru istaknuo kako arhitektura nije solo disciplina i utrka na kratke staze, nego pothvat mnogih ljudi, počevši od malih “urotničkih” krugova koji su, u slučaju Elbphilharmonie, prije petnaest godina pustili mašti na volju i odlučili na tom atraktivnom mjestu u staroj hamburškoj luci, umjesto nekog visoko komercijalnog objekta, sagraditi upravo koncertnu dvoranu. Usprkos svim teškoćama i visokoj cijeni, današnji hamburški gradonačelnik Olaf Scholz preuzeo je prije četiri godine tu štafetu od svojih prethodnika i s razlogom bio najponosniji čovjek na otvorenju Elbphilharmonie, dok je intendant dvorane Christoph Lieben-Seutter u svom govoru sažeo ono o čemu već svjedoči i najavljeni program do kraja ove sezone u novoj dvorani.
U njihovim je govorima nekoliko puta naglašeno da Elbphilharmonie želi i mora biti kuća za sve. Zato od prvog dana nova dvorana počinje s programima za djecu i mlade i “koncertima za Hamburg” s ulaznicama po vrlo pristupačnim cijenama od pet do samo dvanaest eura. I ti koncerti, kao i oni za koje se mora platiti mnogo više, rasprodani su sljedećih šest mjeseci. Svečanost u Hamburgu bila je prilika za podsjećanje na svijetlu točku hrvatske kulturne povijesti u kojoj je jedna slična skupina “urotnika” smislila, a onda također nakon duge gradnje i raznih teškoća otvorila u Zagrebu – Lisinski. Neki su se tada pitali čemu nova koncertna dvorana kada i ona stara, a bila je to dotrajala i neprikladna dvorana Istra u središtu grada, zjapi prazna. Ali, Zagreb je pohrlio u svoj novi hram glazbe, tamo je oplemenjeno i obogaćeno već nekoliko naraštaja kojima je to mjesto luka iz koje se odlazi na prekooceanska i intergalaktička putovanja ljudske inventivnosti i mašte. U ovoj mrkloj noći koja se spušta nad čovječanstvo, želeći ga vratiti u hladne pećine pune prestrašenih ljudi, Elbphilharmonie je mnogo više od skupog i luksuznog čuda arhitekture. To je prometejski svjetionik kulture i mašte bez granica, poruka o domovini za sve u koju svatko, bez straha od gubitka, dolazi sa svojom osobnošću i identitetom. Zato je prvi koncert i počeo Beethovenovom uvertirom “Prometejeva stvorenja”, a završio eksplozijom svjetla i radosti finala Devete simfonije. I zato, s pogledom prema Elbi, neka vas ne obeshrabre oni što nam u isto vrijeme kljucaju jetra pričama o ugrozama i urotama proglašavajući slobodnu i kritičku misao neprijateljstvom prema državi i izdajom nacionalnih interesa, kao što je to baš te večeri činila hrvatska predsjednica. To je poruka iz pećine koju nikada nije rasvijetlila nijedna Beethovenova nota.
