Četvrt stoljeća nakon jogurt-revolucije Slobodana Miloševića ništa više nije kao što je tada bilo, pa su i prosvjedi protiv sporazuma s Kosovom u Beogradu bili, čini se, više-manje tek toliko, reda radi, “ko bajagi”, što bi rekli u Srbiji, a žešći od toga nisu bili ni oni protiv vojvođanske autonomije i šefa vojvođanske vlade Bojana Pajtića.
– To je gotova stvar – kažu redom Beograđani na pitanje o Kosovu, bivšoj pokrajini, i o tome gotovo i ne žele razgovarati, ali ipak sve zajedno politička situacija u regiji na koju ponajviše utječe Beograd još ni približno nije gotova stvar. U ovom trenutku zaista se zaokružuje priča o Srbiji s dvije pokrajine. “Oj, Srbijo iz tri dela, i opet ćeš biti cela” – parola je s kojom je Milošević potkraj osamdesetih počeo svoj pohod na rušenje stare i gradnju nove strukture unutar Jugoslavije, udarajući prvo na autonomiju dviju srbijanskih pokrajina, a onda šireći priču na Hrvatsku i dalje...
Nakon tri rata i 25 godina, Kosovo je vjerojatno blizu ulaska i u Ujedinjene narode, a autonomija Vojvodine je ponovo na udaru. Jedna se pokrajina odcijepila, a drugu Beograd ponovno stišće u neželjeni prejak zagrljaj. Doduše, kad je riječ o Vojvodini, nema prave opasnosti od odcjepljenja, iako takvih glasova i zagovornika tamo ima. No većina je u Vojvodini srpska, ali pitanje je kakve će posljedice svađa između Beograda i pokrajine na kraju donijeti. Sonja Biserko, šefica srbijanskog Helsinškog odbora za ljudska prava, kaže kako bi, u slučaju da se autonomija Vojvodine dokine, Mađari u Vojvodini mogli tražiti status kakav su sad dobile srpske općine na Kosovu, autonomiju na svom teritoriju. Tu je onda i Sandžak, gdje to traže Bošnjaci i na kraju i albanska većina na području Preševa. Umjesto dviju pokrajina, Srbija bi mogla tako svoj put započet krajem osamdesetih završiti bez Kosova, s integriranom Vojvodinom, ali i s tri etničke teritorijalne zajednice na svom području, mađarskom, bošnjačkom i albanskom.
>> \"Kosovo je i dalje sastavni dio Srbije, ali moramo preživjeti\"
Pajtić se povukao
– Rješenje za srpske općine na Kosovu bit će model za regiju – kaže Biserko, uvjerena da je ljubav Srbije s Bruxellesom utemeljena uglavnom na financijskim razlozima, na nepovratnoj pomoći koja toj državi stiže iz europskih fondova, pa Srbija i nema pravog izbora iako bi se možda aktualna vlast radije okrenula Moskvi. Industrije u Beogradu više nema, ima samo bezbroj marketinških agencija, kaže i Branko Čečen, novinar koji vodi Centar za istraživačko novinarstvo, gdje se 11 novinara bavi istraživanjem veza kriminala i države.
– Sporazum između Srbije i Kosova završna je faza procesa koji je započet puno ranije, prije nekoliko godina, i to za mandata Borisa Tadića i vlade njegove Demokratske stranke. Do sporazuma ne bi ni došlo da Angela Merkel nije bila izravna kad je bila u Beogradu i mislim da je to bio priličan šok za Borisa Tadića – kaže Biserko, dodajući kako je nakon tog posjeta počeo dijalog s Prištinom, potpisani su neki sporazumi koji su se počeli provoditi, no kao i obično, u provedbi uvijek ima problema.
– Nakon lanjskih svibanjskih izbora i pobjede konzervativnog bloka, očekivalo se da će se Srbija preorijentirati prema Rusiji, ali očito je unutrašnja ekonomska i financijska situacija Srbije takva da ona nije imala drugi izbor osim da nastavi proeuropski put koji je počela prethodna vlada. Možda je to bilo najveće iznenađenje, ali to je vezano za realnost u kojoj mi živimo, za činjenicu da je do sada Europska unija održavala Srbiju na umjetnom disanju – kaže šefica Helsinškog odbora, jedina u srbijanskoj javnosti koja nije napala oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, dok su se jednoglasnom napadu na Haaški sud pridružili mnogi s liberalnog dijela političkog spektra.
A tom dijelu srbijanske političke scene prijeti slom koji dio promatrača vidi kao scenarij kojim vladajuća desna garnitura koju čine bivši radikali i bivši miloševićevci namjerno provodi, udarajući na korupciju upravo u redovima Demokratske stranke, bivših ministara i sadašnjih lidera. Vojvođanski prvak DS-a Bojan Pajtić i šef pokrajinske vlade pokrenuo je lavinu predlažući pokrajinskoj skupštini deklaraciju u kojoj se nabraja gdje sve Beograd krši autonomiju Vojvodine. Deklaracija do skupštine nije došla, Pajtić je napadnut i zato što je trebala biti prihvaćena upravo 10. travnja, na dan NDH, pa je proglašen ustašom, a po Miloševićevu receptu autobusima su dovozili prosvjednike. Ali, baš kao što ni jogurt više nije isti, jer sad u njemu ima aflatoksina, u Srbiji obilno, tako je i jogurt-revolucija u režiji Aleksandra Vučića i Ivice Dačića ipak umjerenija. Vučić ipak nije išao do kraja i nije se sam pojavio u Novom Sadu iako je to najavljivao, demonstranti nisu skupljeni u prevelikom broju, ostalo je to na oko 7 tisuća ljudi, ali Pajtić se ipak povukao i priča o autonomiji pala je zasad u drugi plan.
– Neka se u Novom Sadu održao miting, oni u Vojvodini ne razumiju što je to državnost, shvaćaju to neozbiljno – kaže Beograđanin Dragan Petronijević, umirovljeni službenik JAT-a. Je li u pitanju državnost ili beogradska vlast želi pod svoje okrilje pokrajinu koja je i danas bogatija od ostatka Srbije?
– Kakva autonomija, nije to Pajtiću važno, nego da sačuva bogatu pokrajinu pod svojom vlašću – kaže drugi Beograđanin, 61-godišnji Milorad Spasenović, tv mehaničar, koji podržava aktualnu vlast, zasad.
– Ako vlast ne bude valjala, mijenjat ćemo – kaže Vladimir, njegov sin iz braka s jednom Hrvaticom, Makarankom. Sin ide u Makarsku, ali ne i otac, koji kaže i da su Hrvati previše nestrpljivi s vladom Zorana Milanovića jer, napominje, ne ide to preko noći. A kad će i kako ići Srbiji, gdje malo toga funkcionira, a u korupciju je umiješana praktično cijela elita koja se smjenjivala na vlasti?
>> Srbija mora platiti odštetu Albancima koje je zlostavljala
Moderni političar Vučić
– Nema ovdje boraca za demokraciju – uvjeren je Branko Čečen, čiji je sajt nedavno objavio i priču o vezi lidera liberala Čede Jovanovića, njegove privatne tvrtke koju je prenio na odvjetnički ured kako to zakon nalaže i koja većinu poslovanja obavi s državom radeći za tvrtke koje su dobile posao na javnim nabavama. No, Sonja Biserko kaže da je tu sve po zakonu, a da Jovanović ima bezbroj problema u Srbiji, zbog prijetnji mu čuvaju obitelj... U dijelu medija već hvale potpredsjednika vlade Vučića koji se, kažu, nastoji distancirati od donedavnog šefa Tomislava Nikolića, pa dok Nikolić i dalje njeguje nacionalističku retoriku, Vučić se nastoji preoblikovati u modernog europskog političara.
Zasad očito Europi treba takva vlast u Srbiji, kako bi se konačno pitanje Kosova počelo rješavati, i to bez ustanka u Srbiji, pa je i lider socijalista Ivica Dačić dobio zeleno svjetlo da pristane na takvu koaliciju i bivši su radikali uspjeli ući u vlast, što im prije nije uspijevalo unatoč velikoj potpori birača. No, nacionalistička desnica na vlasti u Srbiji mijenja i odnose u regiji, osobito s Hrvatskom, za što je posebno zaslužan predsjednik Nikolić.
– Nikoliću Hrvatska izgleda kao glavni neprijatelj, Hrvatska je ta koja je zaustavila ostvarenje projekta Velike Srbije – kaže Biserko.
Ovih dana Nikolić pokušava urediti odnose sa susjedima koje je vlastitim izjavama pokvario. Bez problema mu je to uspjelo s bošnjačkim vodstvom u BiH iako nije povukao izjavu da je Republika Srpska država. No, pitanje je i koliko Nikolić uopće iskreno želi uspostaviti odnose s hrvatskim predsjednikom Josipovićem kad koristi svaku priliku, pa i nedavnu koju mu je dao Vuk Jeremić u UN-u, da do kraja zaoštri retoriku. Bez oštrih riječi iz Srbije možda ne bi bilo ni pokreta protiv ćirilice u Vukovaru koji i Hrvatsku pomalo vraća u zaboravljeno ratno ozračje, kad i nije bilo lako biti Srbin u Hrvatskoj.
Suočavanja s prošlošću u Srbiji zapravo još nema, na ulici ćete uglavnom čuti kako je za rat kriv splet okolnosti ili moćnici iz svijeta koji dirigiraju ratovima, ni govora o tome da je Milošević htio ostvariti Veliku Srbiju... Ali, u Srbiji žive i izbjeglice koji su početkom rata pobjegli iz Zagreba, bojeći se pogroma kakav je Srbe pogodio za vrijeme NDH. Predviđanje im se nije ostvarilo, ali pogroma u vrijeme NDH je bilo.
Ostaje pitanje BiH
Izvještavajući o Vukovaru i prosvjedima zbog ćirilice, beogradski NIN citira tamošnje Srbe koji govore o likvidacijama vukovarskih Srba prije izbijanja otvorenog sukoba.
– Za hrvatsku državu postoji samo tri mjeseca opsade, okupatori koji su rušili, ubijali i pljačkali, ali prije toga Srbi su odvođeni s posla i nikad se nisu vratili. Podrum muzejskog prostora, gdje se i sada čuvaju umjetnine, a prije je tu bio klub dizača utega, služio je kao zatvor za Srbe. Ali, vlasti to ne priznaju – kažu vukovarski Srbi.
Na to bi se moglo reći da je još prije svega toga krenuo Milošević svojim zastrašujućim nacionalističkim i ratnohuškačkim mitinzima, pa se tako zaista može unedogled u prošlost. Ali na kraju ipak imamo novu političku kartu, s najnovijim tijelom, srpskim entitetom na Kosovu koji je možda i srbijanski uspjeh, ako je vezanje krvi i tla i dalje cilj. Kakve će to posljedice i apetite drugih izazvati, pitanje je, ali i dalje ostaje pitanje BiH i ambicija Banje Luke i Beograda da se sljube u nečemu što bi teško bilo nazvati ikako osim velikom Srbijom.
