Kad smo dr. Franjo Tuđman, dr. Darko Bekić i ja prije nešto više od 27 godina pisali govor koji je tadašnji predsjednik Predsjedništva SRH održao u Saboru 30. svibnja 1990. (oni su pisali uvodni, povijesni dio govora, a ja drugi dio koji se odnosi na tadašnju hrvatsku sadašnjost i budućnost), dr. Tuđman inzistirao je da u govor uđe latinska izreka Regnum regno non praescribit leges s „njegovim“ hrvatskim prijevodom Kraljevstvo kraljevstvu ne nameće zakone koja se češće prevodi kao: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.
Tuđman je u govoru inzistirao na toj latinskoj sentenciji jer je bila popularna u hrvatskim domoljubnim povjesničarskim krugovima: sve od vremena kad ju je na zajedničkom zasjedanju Ugarskog parlamenta i Hrvatskog sabora u Budimu 1790. izrekao vođa hrvatskog saborskog izaslanstva, hrvatski ban grof Ivan Erdődy.
Tuđman je u tadašnjim povijesnim okolnostima aludirao na težnju Hrvata Hrvatske da nam političku volju i zakone u budućnostine određuju metaforički Beograd i SFRJ
Evo konteksta u kojem je Tuđman upotrijebio izreku: „Suprotstavljajući se neprestanim tendencijama Beča i Pešte da se personalna veza Hrvatske s Ugarskom i Austrijom pretvori u realnu, dotično da se povezanost sa zajedničkom krunom zlorabi za nametanje njemačke i mađarske supremacije i dominacije, Hrvatski sabor i hrvatski ban držahu se glasovita načela: Kraljevstvo kraljevstvu ne nameće zakone (Regnum regno non praescribit leges).”
Tuđman je, naravno, u tadašnjim povijesnim okolnostima aludirao na težnju Hrvata (političkih i etničkih) i Hrvatske da nam političku volju i zakone u budućnosti koju smo osmišljavali ne određuju metaforički Beograd i SFRJ, nego da vlastitu državotvornu i zakonodavnu sudbinu napokon uzmemo u vlastite ruke.
Spomenute sam se dogodovštine često prisjećao ovih dana, nakon što su Beograd i Zagreb obnovili verbalni hladni rat na tragu dvaju događaja. U Hrvatskoj je u saborsku proceduru dospio novi Zakon o braniteljima u kojem je u članku 1. ovako definirana priroda rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995.: „Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata su branili i obranili Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska narodna armija i paravojne postrojbe iz Bosne i Hercegovine uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, organizirane i predvođene velikosrpskom politikom.”
Za današnju Srbiju takva je definicija rata apsolutno neprihvatljiva, jer njezini vođe već gotovo tri desetljeća ustraju na definiranju ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu kao građanskih ratova. S onu stranu moćnoga Dunava, u Beogradu, svečano je otkriven spomenik bivšem majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 29. rujna 1991. u vojnom skladištu Barutana kod Bjelovara aktivirao 170 tona eksploziva te ubio sebe i 11 hrvatskih vojnika koji su stražarili oko skladišta. Za Republiku Hrvatsku major Tepić je, dakako, masovni ratni zločinac, a u Srbiji je slavljen kao posljednji narodni heroj SFRJ.
Prvi se na definiciju Domovinskog rata obrušio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić: „Prijedlog tog zakona u kojem se Srbija navodi kao agresor otvara Pandorinu kutiju jer će se onda u Srbiji donijeti još 500 zakona o tome što je napravljeno Srbima u Jasenovcu ili Oluji. To je za nas neprihvatljivo. Volio bih da Hrvati ponekad obuju naše cipele. Ja se stavljam u njihovu poziciju i razumijem što ih muči, ali bih zamolio da i oni razumiju probleme Srba i ono što Srbi neće prihvatiti.” Odgovorio mu je na kavgu uvijek spremni Vladimir Šeks: „Pa što će nama jedan četnik propisivati zakone?! Fućka mi se što je predsjednik, on je četnik!“ (izjava za Novu TV).
Šeksove i Vučićeve riječi komentirao je predsjednik SNV-a dr. Milorad Pupovac: „Bilo bi bolje da nisam ni vidio ni čuo što je rekao Šeks jer to ne bi trebalo imati mjesta u javnom prostoru.“ Nakon toga je rekao kako se predsjednik Srbije ne bi trebao miješati u donošenje zakona u Hrvatskoj, ali je ipak pokušao obraniti Vučićevo pravo na „iskazivanje zabrinutosti“ u odnosu na zakonsku definiciju rata.
'Glinski četnik' Vučić
U verbalni rat oko naravi rata u Hrvatskoj dan kasnije uključili su se sa srbijanske strane tamošnji ministar obrane, poznati verbalni jastreb, Aleksandar Vulin, a s hrvatske predsjednik VRH-a Andrej Plenković glavom bez brade te bivši ratnik, sadašnji potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić.
Vulin je najprije izjavio u Beogradu: „Ako su Srbi postali agresori samim činom rođenja u Hrvatskoj, onda je agresije zaista i bilo. Ako nije bio građanski rat, zašto je pred kamom i jamom Hrvatsku napustilo 250.000 državljana Hrvatske srpske nacionalnosti.“ Tezu o građanskom ratu nekoliko dana poslije drsko je ponovio u Hrvatskoj, u Šibeniku: “Ako nije bio građanski rat, zašto su čitavi krajevi Dalmacije prazni i u njima više ne žive građani Hrvatske srpske nacionalnosti. Ako nije bio građanski rat, koja je to elementarna nepogoda ubila više tisuća građana Hrvatske srpske nacionalnosti? Odgovore Plenković ne duguje meni, duguje ih protjeranim Srbima, ali i svom narodu, prije svih i prije svega.”
Andrej Plenković odgovorio mu je smireno, diplomatski: „Stav HDZ-a, Vlade i svih državnih institucija o toj temi je sasvim jasan. Nikakav građanski rat, nego upravo ono što su hrvatski branitelji u Domovinskom ratu učinili, a to je obranili Hrvatsku od agresije.” Manje diplomatičan i nježan bio je Milijan Brkić, koji je Vulinove riječi prokomentirao na osobnom spomenaru (Facebooku): “Istina je, što je potvrdio i Haaški sud svojom pravomoćnom presudom, da je Hrvatska bila izložena brutalnoj vojnoj srbočetničkoj agresiji, a danas nažalost opet svjedočimo da srpska propaganda o tzv. ‘građanskom ratu’ i dalje ne jenjava. Vječiti glasnogovornik svog šefa, inače ‘glinskog četnika’, srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, i danas u srcu Hrvatske na već viđeni način pokušava provući velikosrpsku tezu o građanskome ratu te abolirati provokacije srbijanskih vlasti postavljanjem spomenika u Beogradu ratnom zločincu iz Bjelovara, oficiru tzv. JNA Milanu Tepiću.”
Svečano otkrivanje spomenika hrvatskom masovnom ratnom zločincu izazvalo je lavinu medijskih komentara u hrvatskim medijima, a dovelo je i do prosvjedne note hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova službenom Beogradu u kojoj uz ostalo stoji: „Otkrivanje spomenika ‘narodnom heroju oslobodilačkog rata’ majoru Tepiću, uz visoke državne počasti, potvrđuje da Republika Srbija i dalje nije spremna suočiti se s prošlošću i svojom ulogom u krvavom raspadu bivše SFRJ.”
Hladnoratni obračuni
Kako osobno gledam na ove, ali i brojne prijašnje i buduće hladnoratne obračune srbijanskih i hrvatskih političara, bivših ratnika, žrtava rata, pa i znanstvenika i novinara oko povijesti posljednjeg desetljeća XX. stoljeća? Ti su obračuni logična posljedica podijeljenih sjećanja Hrvata, hrvatskih Srba, Srbijanaca i Jugoslavena na SFRJ, njen raspad i ratove vođene od 1991. do 1995. Podijeljeno sjećanje nije nikakav hrvatski, bošnjački, srpski i srbijanski fenomen. Podijeljena sjećanja Francuza na Drugi svjetski rat, primjerice, Oliver Wieviorka opisao je u knjizi: „Podijeljeno sjećanje: francusko sjećanje na Drugi svjetski rat od oslobođenja do danas”. On je među vlastitim studentima otkrio da postoji „podijeljeno sjećanje“ između studenata koji dolaze iz „partizanskih“ obitelji (oni vlastite pretke smatraju „istinskim junacima”) i onih koji dolaze iz obitelji pristaša višijevske Francuske koji vlastite pretke smatraju tragičarima, a povijest podjela „tužnim povijesnim trenutkom“.
Prilično je logično da postoje brojna podijeljena sjećanja na rat koji je Srbija u Hrvatskoj izgubila, a Hrvatska u njemu pobijedila u suton minulog stoljeća. Kako ta sjećanja nije moguće, a nije ni potrebno, miriti i spajati, jedina razumna strategija izgradnje dobrosusjedskih odnosa između samostalnih i suverenih država Republike Srbije i Republike Hrvatske je primjena logike latinske sentencije koju je dr. Franjo Tuđman smatrao presudno važnom: Kraljevstvo kraljevstvu ne nameće/propisuje zakone (Regnum regno non praescribit leges). Zato se uopće ne treba uzbuđivati kad srbijanski državnici i političari „luduju“ zbog zakonskih odredbi koje usvaja Hrvatski sabor, kad legaliziraju i slave četništvo ili hrvatske masovne zločince. Zaboga, suverene smo države!
Članak nije loš, no Letica izostavlja činjenicu da se politika Srbije ništa nije promijenila, te da Srbija i dalje svoje ciljeve ostvaruje na sve moguće načine. I dalje je SPC produžena ruka Srbije kao i Srpske stranke u Hrvatskoj... To i unutrašnje političke prilike potenciraju ovaj "hladni rat"... No, Letica je dosta srozao svoju reputaciju člankom gdje nam objašnjava da u školstvu STEM skoro uopće nije potreban. Da imamo više STEM-a, a manje filozofa sigurno bi nam život bio bolji...