Nisam ni ja u tome nešto posebno: i meni na jetra idu političari,
osobito hrvatski. Imam za to dobrih razloga, no sad ih ostavljam po
strani, da bih se mogao pozabaviti pojavom koja mi ide na jetra kao i
političari, ako ne i više. A to je sveopća hajka na političare kao
takve!
Potječem iz političkog sustava u kojem službeno nije bilo političara.
Kad su 1945. vlast osvojili komunisti - a osvojili su je krvavim
državnim udarom koji je dugo bio poznat pod nazivom "socijalistička
revolucija" - prvo su se obračunali s onima koji su tu vlast držali
prije njih, a to su bili političari. Obračun je bio tako temeljit, da
od političara nije ostalo ništa (mnogi su i fizički uklonjeni), pa čak
ni njihovo ime. Novu su vlast organizirali revolucionari kao elita i
politički (poslije: društveno-politički) radnici kao provoditelji volje
te elite. Političari i sve drugo što je imalo bilo kakve veze sa starim
poretkom proglašeno je smećem i odbačeno na smetlište (povijesti).
Kad se naziv ipak nije mogao izbjeći, primjerice u govoru o tzv.
nenarodnim režimima (paradoksalno, takvima su se smatrali režimi u
kojima je sam narod, na slobodnim izborima, birao svoju vlast),
upotrebljavao se samo u sintagmama "buržoaski političari",
"reakcionarni političari"... te, u najblažem slučaju, "građanski
političari". Nekadašnjeg "socijalističkog rukovodioca" Marka Belinića
svojedobno sam neoprezno nazvao političarom. "Mladi druže", pobunio se,
"ja nisam političar, ja sam se protiv političara borio". "Oprostite,
ali što da onda napišem uz vaše ime?" "Napiši: revolucionar", poučio
me, u čudu kako ja kao "društveno-politički radnik" u novinama to ne
znam.
Na početku devedesetih, kad je "narodni režim" propao, a "nenarodni"
trijumfirao, pa je narod opet mogao slobodno birati koga hoće,
društvene su se prilike normalizirale. Pouzdan znak te normalizacije
bio je povratak političara i kao zanimanja i kao pojma bez negativnog
predznaka. Na žalost, ne zadugo, jer brzo je pokrenut proces
ozloglašavanja i politike i političara. Počela je hajka u kojoj i danas
laje sve što može lajati i grize sve što može gristi. Političari su
postali ili omraženi ili, što je još gore, smiješni. I to - SVI!
Ponavlja li se četrdeset peta? Da, na neki način. Naime, demokratski
poredak koji simboliziraju političari opet nekome smeta. S tim što se
sada političare ne likvidira metkom, nego porugom; ne baca ih se na
smetlište, ali ih se vuče po blatu. No, cilj je isti: eliminacija
političara iz posla koji su im povjerili birači, a to je vladanje.
I kako onda da nas bjesomučni progon političara ne brine više nego
njihovi grijesi! Što je manje vlasti u rukama (legalno izabranih)
političara, više će je biti u raljama novih revolucionara iz
financijskih i medijskih komiteta, koji do volje građana drže manje od
onih iz četrdeset pete.
GOST SURADNIK
