Sposobnost i upućenost većine naših televizijskih voditelja
obrnuto je proporcionalna utjecaju što ga televizija ima u
javnom životu. Dobar je primjer Mislav Bago sa HTV-a: svaku temu koje
se dohvati pretvori u skandal.
Tako je bilo i nedavno kad je u mlin svoje nekompetencije ubacio
razgovor o položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (HTV,
"Otvoreno", 12. 3. 2007.). Mjesto kakva suvislog uvoda, počeo je
postavljati nesuvisla pitanja na koja, k tome, upitani nisu mogli
odgovoriti. Ne zato što ne bi znali ili ne bi htjeli, nego
zbog toga što im nametljivko nije dopuštao. Pita,
a kad čovjek zausti da odgovori, skoči mu u usta. To bi, kao, bilo
moderno televizijsko novinarstvo! Novinarstvo? Da, ako je novinarstvo
podvrsta nasilništva.
Tek što je zastupnik hrvatskih Srba, inače jezikoslovac,
uspio promrsiti nekoliko riječi, Bago ga je prekinuo samozadovoljnim
usklikom: "Znao sam da ćete tako odgovoriti"! Kad se čovjek malo
pribrao od iznenađenja i pokušao nastaviti, voditelj ga je
pokroviteljski, sa superiornim smiješkom, pohvalio: "Lukavo,
lukavo"!
Zagonetnije mi je od svega zašto odrasli, pravno sposobni,
ugledni ljudi dopuštaju da ih ta "moderna televizija"
mrcvari. Zašto se ne ustanu i ne odu!?
Gledao sam, primjerice, Bagin razgovor s hrvatskim premijerom. Bilo me
sram! Ne zbog voditeljeva bezgraničnog bezobrazluka i njegove
uvredljive nasrtljivosti, nego zbog toga što ga premijer
nakon pet minuta nije poslao do đavola, digao se i otišao.
Naši su političari zaslužili sve što im se
događa, pa i Bagu, ali ova sredina ipak ne bi smjela olako pasti bagaži
u ruke. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog i radi tih famoznih
(kulturnih, demokratskih i profesionalnih) standarda, na koje nas svaka
europska šuša (izvorno: ovca) voli podsjećati.
Ako jesmo Europa, a rado se hvalimo da jesmo, onda smo Europa i po tome
što si ne damo s..ti po glavi.
Usput, za voditelja: u Hrvatskoj ne postoje nikakvi hrvatsko-srpski
odnosi. Odnosi srpske (i svake druge) manjine i države, odnosno države
prema manjini, nisu ni međunarodni, ni međudržavni. U njima
sudjeluju isključivo hrvatski državljani, pa ti odnosi mogu
biti samo unutarhrvatski.
Za odnose između Hrvatske i Srbije ili između Hrvata kao naroda i Srba
kao naroda može se reći da su hrvatsko-srpski odnosi, ali se to ne može
reći za odnose srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s hrvatskim
državnim vlastima (koje, nota bene, čine i predstavnici te manjine).
Osim, naravno, ako se ne polazi od toga da ovdje i danas
vlada Jugoslavija. U jugoslavenskoj Hrvatskoj Hrvatima je malo falilo
da se u hrvatsko-srpskim odnosima ne udave!
Nismo potonuli, a ako je nekome zbog toga žao, nek se žali na gradski
vodovod, a ne da nas masira na našoj javnoj televiziji.
Nesposobnost (nekompetentnost) ili namjera, svejedno je, jer posljedice
su iste.
GOST SURADNIK
