Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u Srbiji je proglašen provokatorom. Učinio je to portal Srbijadanas.com pod naslovom “Novo hrvatsko ludilo”, što ilustrira stanje građanske svijesti u Srbiji. Istinsko je “ludilo” zbog čega su tako “nakitili” Josipovića. Dvije im stvari smetaju izgovorene u intervjuu koji je dao za tamošnji list Danas. Normalno, ražestila ih je tvrdnja da Srbija neće postati članica EU sve dok ne prizna Kosovo.
Tomu suprotstavljaju notorni srbijanski stav “da nećemo priznati Kosovo bez obzira na to što Srbija želi punopravno članstvo u EU i što to predstavlja apsolutni vanjskopolitički prioritet Srbije”. To najbolje govori kolika je doza naivnosti još prisutna u Srbiji, ako portal koji se reklamira da nudi istinu bez šminkanja, nakon svih udaraca glavom o zid, zbog zabluda s kojima se Srbija i Srbi suočavaju od devedesetih, grčevito drži srpskih mitova. Srbija se opirala svjetskoj pravdi, mazila svoje “junake” odbijajući ih izručiti, a sad su se suočili s činjenicom da je i jedan od najvećih sinova srpskog naroda nakon što su ga isporučili Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Čak i nakon što je Ratku Mladiću za najteže zločine, pa i za genocid, izrečena najteža kazna, srbijanska politička elita, uz časne oporbene iznimke, nije smogla snage barem za elementarno poštovanje nedvojbeno utvrđenih činjenica i žrtava velikosrpske politike. Aleksandar Vučić čak je i u trenucima kad su žrtve nakon tolikih godina iščekivanja proživljavale barem nekakvu zadovoljštinu govorio o “srpskim suzama”.
Srbijanski novinari nabacivali su mu se pitanjima o tomu tko će odgovarati za “zločine Ante Gotovine, Ramusha Haradinaja i Nasera Orića”, koji su oslobođeni u Haagu. Umjesto da Vučića konačno pitaju o njegovoj ulozi u tragediji srpskog naroda, osobito u Hrvatskoj, koji je i uoči Oluje na hrvatskom tlu uvjeravao kako to nikad neće biti Hrvatska. Ipak, nešto je naučio jer danas je oprezniji kad govori o stvarnosti Kosova pa kaže kako ona “nije onakva kakva nam se dopada, ali da je izgubljeno, ne bih se ovoliko borio za njega”. I to govori koliko je Josipović u pravu. Vučić očigledno priprema Srbe na još jedno žrtvovanje srpskog mita kao prilog svjetskoj povijesti u što se uklapa i skorašnja objava dokumenta koji i liberalni dio srbijanskih intelektualaca naziva Memorandumom 3. Kad je o zločinima riječ, ništa više od izjednačavanja krivnje, što znači izvrtanja činjenica i umanjivanja vlastite krivnje i uveličavanja tuđe, od Vučića kao aktivnog poticatelja ratnog zla ne može se ni očekivati. Zato riječi bivšeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, izrečene prije šest i pol godina u povodu uhićenja Mladića, zvuče tako nestvarno:
– Okončali smo jedan težak period naše povijesti i skinuli ljagu sa Srbije i pripadnika srpskog naroda gdje god da žive. Akcija je pokazala da smo učinili našu zemlju sigurnom i osigurali vladavinu prava. Naš rad osigurao je da Srbija podigne moralni kredibilitet u međunarodnoj javnosti – rekao je tada Tadić najavivši kako će Republika Srbija učiniti sve da uhiti i Gorana Hadžića. Reakcije srbijanskog vrha i Vučićeve “suze” nakon osude Mladića najbolje govore gdje je Srbija danas. Naizgled su to dvije potpuno različite Srbije, a zapravo se ništa bitno nije promijenilo. Jer da jest, Vučić danas i ne bi bio predsjednik Srbije. U Tadićevoj Srbiji ne bi se na “neukusnim” srbijanskim čokoladicama za djecu hrvatskih branitelja ili “vukovarskim čizmama” hranili mitovi o Hrvatima – ustašama, koji su i doveli do rata. Stoga je još intrigantniji drugi prigovor srbijanskih medija upućen Josipoviću zbog izjave: “U obje zemlje imamo retroprocese rehabilitacije i slavljenja poraženih pronacističkih snaga, ustaša i četnika.”.
Josipović nije rekao ništa novo. To je samo razrada njegove teze o “ustaškoj guji”. Jedino što u Srbiji nije trebao tumačiti tko i kako slavi ustaše. Kad je ljetos u Hrvatskoj za N1 govorio o retrogradnim procesima, reafirmaciji četništva u Srbiji koja je dosegla zabrinjavajuće razmjere suprotstavio je to što se kod nas “na ulicama prodaju suveniri s ustaškim znakovljem”. Dakako, uz krucijalni dokaz ustaštva, ratni grb HOS-a, isti onaj koji ni sam kao vrhovni zapovjednik nije uklonio. Spomenuti primjeri govore kako je kod rehabilitacije ustaštva sve u očima promatrača, čije je neotuđivo pravo “u strahu su velike oči”. Koliko je Josipović u pravu, najbolji odgovor dao je portal “Srbija danas” koji mu predbacuje kako se pravi da nije upućen u sve “što Srbija radi na smirivanju tenzija u regiji, očuvanju mira i stabilnosti” kad govori o tomu kako “političari Srbije i Hrvatske koriste svaku priliku za neko podbadanje i podizanje tenzija”.
A jesmo li mi imali predsjednike mesića i josipovića.Svaka nam čast.Niti u jednoj državi ovakvih propalica predsjednika nema koji pljuju po vlastitom narodu sao da bi se bivšim okupatorima i fašistima umilili.