Dubrovačko-neretvanska županija, točnije Cavtat i Dubrovnik, prošlog su tjedna ugostili poduzetničku kremu regionalnog biznisa i politički vrh zemalja u njoj. “Jugosfera”, kako je prije četiri godine Ivica Mudrinić, predsjednik HUP-a, nazvao područje regije, odnosno “zapadni Balkan”, kako ga nazivaju političari, danas ima, dojam je, isti temeljni problem – politiku koja malo razumije što poduzetnicima zaista treba. Tako su političari u Dubrovniku u društvu kancelarke Angele Merkel uglavnom govorili o infrastrukturi za čiji su razvoj potrebne godine, a poduzetnici su bili usmjereni na manje i brže izvedive projekte, jačanje suradnje među tvrtkama i industrijama te mjere kojima bi se smanjili troškovi vezani za državu i one kojima bi se olakšalo poslovanje i smanjila administracija koja im priječi ulaganja. Unatoč nesuglasicama, poslije rata treba sjesti i treba jesti, jednostavne su riječi Branka Roglića, kojima je opisao situaciju u kojoj se gospodarstva regije nalaze.
Novcem EU do željeznice
Jadranko-jonska autocesta projekt je o kojem se u kontekstu europskog novca govori nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Riječ je o sustavu cesta dugih 1100 kilometara koji bi povezivao Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, Albaniju i Grčku. Do završetka nedostaje oko 300 kilometara autoceste, uglavnom kroz Crnu Goru i Albaniju pa su političari od Merkel tražili novac za završetak toga pravca. Makedonija i Kosovo lobiraju da se potom napravi odvojak prema njihovim zemljama, a cijeli projekt, uvjeravaju političari, trebao bi donijeti puno veći promet i, naravno, prihode od transporta te potencijal za razvoj logistike. S druge strane, poduzetnici su se sjetili kako povećati promet i bez gradnje cijele autoceste. Turskim prijevoznicima Hrvatska i Srbija ne omogućavaju povrat PDV-a za putarinu pa poduzetnici traže da se što prije potpišu bilateralni sporazumi s Turskom.
U suprotnom, turski će kamioni i dalje zaobilaziti domaće ceste jer ih prijevoz prema srednjoj Europi preko Hrvatske ili Srbije stoji minimalno 100 eura više nego kroz druge zemlje. Takvih poreznih i administrativnih pristojbi koje uvećavaju cijenu prijevoza u našoj je regiji puno, a ako se ne uklone, ni Jadransko-jonska cesta, mišljenje je gospodarstvenika, neće donijeti dobrobiti koje bi mogla. Slična je priča i s projektom željezničkog pravca München – Istanbul. Željeznički smjer koji bi povezao Europu s Azijom preko regije donijet će znatnu korist samo ako se poveže s razvojem luka na Jadranu, a to pak nije moguće bez intenzivnije suradnje luka poput Kopra i Rijeke koje, kako smatraju poduzetnici, ne bi trebale raditi jedna drugoj konkurenciju, već zajedničkim snagama nastupiti protiv luka poput Soluna, Trsta ili čak Rotterdama.
Foto: Goran Kovačić/PIXSELL
Energetika je područje koje Europa želi podržati čak i novcem, a jedan od projekata koji se tiče cijele regije jest zasigurno i TAP – Transjadranski plinovod koji će prevoziti azerbajdžanski plin u Europu. Taj je projekt već dogovoren i kreće u realizaciju 2015. Prolazit će preko Turske, Grčke, Albanije do Italije, a Hrvatska će se na njega priključiti preko Jadransko-jonskog plinovoda koji će se u Albaniji priključiti na TAP. Samo u Grčkoj bit će u gradnju uloženo 1,5 milijardi eura, a u Albaniji milijardu eura, što bi moglo zaposliti nekoliko desetaka tisuća ljudi. Hrvatskoj je ovaj projekt od izuzetne važnosti jer će imati infrastrukturu za izvoz i prijenos plina iz Jadrana, što povećava atraktivnost projekta istraživanja nafte i plina u Jadranu i na kopnu.
LNG Terminal na Krku povezan je s istraživanjima za koje su natječaji u tijeku, a na Pantovčaku uvjeravaju da je realizacija tog projekta konačno na pomolu, i to uz pomoć novca iz fondova EU. Na regionalnoj razini političari i poduzetnici zalažu se za suradnju gradnjom manjih energana poput Hidroelektrane Dubrovnik koja bi, ako je pitati političare iz BiH, trebala biti dostojna zamjena zamrznutoj Ombli. HE Dubrovnik investiciju od 170 milijuna eura gradili bi tada Republika Srpska i Hrvatska zajedno, ali sporazum još nije postignut. Kad bi došlo do te suradnje, možda bi izvođači radova bili iz redova tvrtki koje su se udružile u Feniks – konzorcij sedamdesetak građevinskih tvrtki iz regije.
Ipak, među njima nema nijednog hrvatskog građevinara. Feniks je realizirao projekte vrijedne nekoliko stotina milijuna eura za zimske Olimpijske igre u Sočiju, a lobiraju za poslove u zaljevskim zemljama.
Premali da ne bi bili zajedno
Možda hrvatske građevinske tvrtke prema regiji privuče poziv Duška Kneževića, predsjednika crnogorske Atlas grupe, koja priprema velike investicije na području Boke kotorske u hotele. S investitorima iz Azerbajdžana, kako je rekao, pregovaraju o zajedničkoj realizaciji nekoliko luksuznih resorta na crnogorskom primorju, na kojima ima mjesta i za hrvatske tvrtke, a posebno na projektu Punta Mimoza, kompleksu vrijednom 400 milijuna eura, koji će se graditi na rtu Kobila kod Herceg Novog na samoj granici s Hrvatskom.
Tu je i projekt Beograd na vodi u koji ulaže arapski Eagle Hills. Radovi čija je ukupna vrijednost procijenjena na četiri milijarde eura počinju u veljači 2015., a investitor je, najavljujući projekt, istaknuo da će biti puno posla za domaće izvođače. Spomenuti projekti koji dižu razinu turističke usluge bili bi bolje komercijalizirani kada bi se uspjela ostvariti zamisao o “zajedničkim turističkim vizama” koje traže hotelijeri iz regije. Ideja je da se povezuju tržišta nekoliko zemalja regije u jedinstvenu turističku ponudu, a za te aranžmane bilo bi moguće izvaditi vize u jednom koraku. To bi bilo lakše kada bi se ujedinila i veleposlanstva, što koriste skandinavske zemlje.
U jakoj konkurenciji energetike, infrastrukture i turizma, poljoprivreda i proizvodnja hrane ipak je područje koje su poduzetnici istaknuli kao najbolju priliku za kvalitetnu suradnju.
Regionalni superbrendovi razvijali bi se tako da se pojedinačnom i prepoznatljivom brendu ne radi konkurencija ili da se na trećim tržištima nastupa zajednički uz unificiranu promociju i prodajne kanale. Ideja koju su podržali Agrokor, najveća, i MK grupa, druga najveća kompanija regije, mogla bi se lako i realizirati s obzirom na to da ovisi isključivo o dogovoru biznismena.
Iako su svi suglasni da moraju surađivati, čini se da je najbolji opis stanja onaj koji je dao predsjednik uprave Nove ljubljanske banke Janko Medja kada je rekao da je svima u regiji zajedničko to da ne želimo biti zajedno. Taj će se stav morati promijeniti, a razlike prevladati jer su pojedinačna tržišta premala za opstanak u svijetu biznisa. Iako regija sa 25 milijuna stanovnika pruža priliku za razvoj i dobru suradnju, čak je i ona premalena za iskorak na globalnu scenu.
nasljednici skh nas opet guraju u nove juge koje sad nazivaju kojekakvim imenima,,u tom smjeru ide i ivina promjena ustava kako bi se maknule one točke koje ne dozvoljavaju nikakva ujedninja sa ex yu prostorima ..perfidno nas drugari žele dovesti pred svršen čin,,jer njihov opstanak je moguć samo u nekakvoj novoj jugi..