Da bi se ispravno shvatio biblijski govor, važno je znati da se svetopisamski pisci vole izražavati paradoksima. Rekli bismo crno-bijelom tehnikom. To ponekad, posebice u žučljivu moraliziranju nevještih i nedovoljno obrazovanih ljudi, može biti dovoljan poticaj da se uhvate posve doslovnog tumačenja, a time i neke vrste "batine" kojom tuku po "protivnicima".
U Isusovu govoru, kako ga predstavlja današnja liturgijska čitanka, nazočan je takav paradoksalni govor u kojem je najvažnija protega nužnost obraćenja. Ako prvi dio evanđelja, koje se danas naviješta, i govori o grešnosti koja je uzrok stradanja pa i propasti, drugi dio upućuje na strpljivost na putu do obraćenja. Isus upotrebljava parabolu o čovjeku koji u svome vinogradu ima i smokvu semitima vrlo važnu voćku - i od koje s pravom očekuje plod. Ni nakon tri godine ne nalazi ploda pa je odlučuje posjeći.
Zanimljivo je da gospodar pokazuje veću nestrpljivost od njegova vinogradara. Onaj tko zna što je trud, a ne samo što je rezultat truda, zna i za važnost strpljivosti. Pa i kad je u pitanju obraćenje. Isus se možda u ovom slučaju solidarizirao s vinogradarom.
Pokazujući strpljivost i razumijevanje, ne niječemo važnost ploda, no ne požurujemo ono što možda i nije u našoj moći. Obraćenje znači računanje s Bogom i njegovim mogućnostima. Strpljiv čovjek to umijeće uči najprije na sebi.
