Vukovar. Već samo ime ovoga podunavskoga grada, bez obzira na to na kojem se jeziku izgovara ili piše, kod građana izaziva posebne emocije. Samim spominjanjem Vukovara svi se sjete ratne 1991. godine, razorenih zgrada, ulica, bolnice, kolona prognanika, ubijenih, nestalih, Ovčare, Veleprometa…
U proteklih 27 godina napisano je nebrojeno tekstova, ispričano bezbroj priča, ali je Vukovar i danas zapravo jedna velika neispričana priča koja, po svemu sudeći, nikada i neće biti potpuno ispričana. Svaka ulica bukvalno priča je za sebe prepuna tajni. Vukovar je 1991. godine imao oko 45.000 stanovnika i bio jedan od najbogatijih gradova bivše države, a danas ima manje od 20.000 stanovnika.
U takvom ozračju, u vrijeme kada se s područja grada traži oko 300 nestalih osoba, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava najavio je mirni prosvjed kojim želi ukazati na sporost i nerad državnih institucija kada je riječ o istragama i procesuiranju ratnih zločina. Odmah nakon objave poziva znalo se da će sutrašnji vukovarski prosvjed okupiti velik broj ljudi iz grada, Slavonije i cijele Hrvatske. Neki od njih došli su u Vukovar i nekoliko dana prije s obzirom na to da ovdje imaju obitelj ili prijatelje.
>> Pogledajte kako izgleda život u Vukovaru
– Uvijek rado dođem u Vukovar. Svake sam godine ovdje za Dan sjećanja i sudjelujem u Koloni sjećanja od bolnice do Memorijalnoga groblja. Koliko god dolazio, uvijek kada putujem prema Vukovaru imam neki poseban osjećaj i poštovanje prema ovom gradu i prema njegovim ljudima koji su preživjeli pakao tijekom rata. Kada pak vidim ploču grada s natpisom Vukovar uvijek mi dođe da stanem i poklonim se jer ovaj grad to zaslužuje. Vukovar je za mene uvijek bio i bit će nešto posebno – rekao nam je Stipo K. iz Zagreba koji je od srijede u Vukovaru.
Ipak, koliko god mnogi voljeli Vukovar i dolazili u njega, većina građana Hrvatske zapravo ne zna ništa ili gotovo ništa o vukovarskoj svakodnevici.
Sve počinje i završava s ratnim pričama i prepričavanjem strahota. I danas su mnogima u glavi slike kada u gradu nije bilo ni jedne cijele obiteljske kuće ili zgrade. Stradalnici kažu da su tijekom ratnih dana i ptice napustile grad. U stvaranju slike o Vukovaru vrlo često ne pomažu ni razni dnevnopolitički komentatori koji događanja u Vukovaru i probleme s kojima se suočavaju grad i njegovi građani komentiraju iz udobnih naslonjača u Zagrebu ili drugih gradova u Hrvatskoj.
Ne pomažu ni pojedini novinari koji redovito navode da je grad podijeljen, da se točno zna koji je hrvatski, a koji srpski kafić, da je međunacionalna atmosfera stalno napeta i prijeti izbijanjem incidenata…Vrlo često se čitajući takve tekstove stječe dojam da rat zapravo u Vukovaru još nije završen, da se i danas sporadično puca, a ljudi kroz grad šeću naoružani.
Prosvjed je teška tema
Obične pak Vukovarce sve to prilično nervira jer, kako kažu, oni najbolje znaju kako se živi u gradu i da puno toga što se piše nije istina. Potvrđuje to i sam pogled na grad koji je uređen i koji nikada nije bolje izgledao. Razrušenih zgrada, kuća, razrovanih prometnica, osim onih koje se obnavljaju, danas više nema. Sve je obnovljeno tako da je u gradu gotovo nemoguće pronaći zaostale ratne ruševine. Na ratna razaranja podsjećaju još samo neobnovljeni i zaboravljeni pogoni tvornice Borovo i još nekoliko objekata koji dosad nisu obnovljeni radi neriješenih imovinskopravnih odnosa. Samo se još na ponekoj fasadi vide ratni ožiljci.
Središte grada je obnovljeno, grad je dobio modernu tržnicu i najmoderniji bazen u Hrvatskoj. Tu su i sportske dvorane, šetnica uz Dunav, Cinestar, butici, lokali, sportski sadržaji, dva nadaleko poznata muzeja, bolnica, veleučilište, Studentski dom…Vjerovali ili ne, ali Vukovar danas ima sve ono što jedan grad treba imati. Pri tome se ne smije zaboraviti ni da je sigurnost u gradu na visokoj razini te da nakon mirne reintegracije ovdje nije zabilježen ni jedan ozbiljniji međunacionalni incident. Građani žele razgovarati o svemu, ali na teške teme poput prosvjeda, najveći dio njih ostao je nijem.
Dio njih se svega što bi se danas moglo dogoditi pomalo i pribojava, a drugi pak snažno podržavaju inicijativu gradonačelnika navodeći kako se repovi iz Domovinskog rata moraju riješiti, a odgovorni za najstrašnija zlodjela odgovarati. Oglasili su se i predstavnici srpskih političkih stranaka koji su zatražili da se istraži i sudbina 50-ak ubijenih Srba prije početka Domovinskog rata. Koliko god ostajali nijemi za teške i osjetljive teme, svi se slažu da su veliki problemi grada nedostatak radnih mjesta i odlazak mladih. Vidi se to i po polupraznim školama, nedostatku djece, stručnjaka…
Nedostaje i radne snage, pa su tako neke tvrtke već dobile dozvole za uvoz radnika iz inozemstva jer ih u Vukovaru ne mogu pronaći.
– To nam je veliki problem i zaista ne znam kako ga riješiti. U nekoliko mjeseci tvrtku je napustilo ili će do 1. studenoga napustiti pet-šest radnika. Dolazimo u situaciju da ne znamo kako dalje. Čak smo razmišljali i o zatvaranju lokala jer ovako dalje ne ide. Sada nam nedostaje dvoje konobara i kuhar – kaže Dragana Lukić, vlasnica kafića “Antique” i pizzerije “Chiara”. Komentirajući navode da je grad podijeljen, tvrdi da ona to ne vidi niti osjeti i da nikada nije gledala ni razmišljala tko joj dolazi u lokal. Za nju, kao i ostale ugostitelje, svi su prije svega gosti koji će tu nešto potrošiti.
Ima vremena za popravak
– Sve te priče o podijeljenom gradu prenapuhane su i ne stoje. I kad se nešto loše dogodi u gradu, najčešće su “autori” toga ljudi iz drugih sredina. Vukovarci znaju da će sutra opet zajedno živjeti, raditi, biti u kafiću… – ističe Lukić.
Gospodarstvenik Mato Bilušković, koji je danas savjetnik u tvrtki Dionis koja zapošljava 30-ak radnika, tvrdi da sve zapravo počiva na gospodarstvu. Slikovito to objašnjava govoreći da se svi Vukovarci zapravo nalaze na Titaniku i da će se ili svi spasiti ili pak svi potonuti. On je bio i jedan od inicijatora pokretanja neformalne skupine gospodarstvenika koja se prije dvije godine Vladi RH obratila s konkretnim prijedlozima za poboljšanje stanja u gospodarstvu. Odgovor nikad nisu dobili.
– Velika prilika kada je riječ o Vukovaru i stradalim područjima bile su godine poslije rata. Nažalost, tada se ulagalo isključivo u obnovu kuća i stanova, a sada se vidi da se od zidova ne može živjeti. Ljudi odlaze jer nema posla i tu ne vide budućnost. To je slika ne samo Vukovara nego i cijele Slavonije pa i većeg dijela Hrvatske – kaže Bilušković.
Ističe i kako se stanje može poboljšati samo intervencijom države. Stanje je alarmantno i to će, kaže Bilušković, potvrditi svi. Oni predlažu da se provedu hitne reforme koje će dovesti do rasterećenja poduzetnika, a time i do povećanja plaća, a onda i otvaranja novih radnih mjesta. Kada govori o ulaganjima u Vukovar, tvrdi da je u obnovu i sve drugo uloženo oko tri milijarde kuna. U isto vrijeme u hrvatska brodogradilišta, što se zna, uloženo je više od 30 milijardi kuna. Gospodarska snaga Vukovara danas se ne može mjeriti ni na koji način s onom od prije rata. Prije rata se za jedne smjene u Borovu proizvodilo više obuće nego što se danas proizvede u šest mjeseci.
– Sve to govori da je izostao sustavni rad i strategija jer da ih ima, Vukovar i okolica bi danas bili puni života i raznih tvrtki koje bi tu otvorile svoje pogone. Nažalost, neki ne mogu shvatiti da nama ne trebaju rotori, amfiteatri, šetnice i slično, nego radna mjesta. Gospodarstvo je temelj svega. Vukovar se nalazi na idealnom položaju i to treba iskoristiti. Još ima vremena da se nešto napravi jer ćemo u suprotnom uskoro svjedočiti umiranju grada – rekao je Bilušković.
Svega toga su svjesni i sami Vukovarci koji kada govore o gradu kažu i kako je možda najbolje doći ujutro i oko 15 sati, odnosno, kada se ide na posao i u vrijeme kada se odlazi s posla. Tada u Vukovar dolaze i iz Vukovara odlaze kolone automobila iz okolnih gradova s osobama zaposlenim na raznim radnim mjestima koja su pri tome, najčešće, dobro plaćena. Vukovarski političari često ukazuju i na činjenicu da je Vukovar samo na papiru sjedište županije te da je sjedište brojnih institucija i danas u Vinkovcima. Kada je riječ o odlasku ljudi, to se pak najbolje osjeti u večernjim satima kada se vidi koliko je praznih kuća i stanova.
‘Toliko smo zaslužili’
– Na svakom je koraku očito da nema ljudi. Nažalost, to je naša svakodnevica. Nema posla, a i tko radi, radi za malu plaću. Sada više ne odlaze samo mladi nego i oni stariji pa i osobe koje imaju dobra radna mjesta. Mislim da više nisu samo ekonomski razlozi ono zbog čega se odlazi, nego da ljudi odlaze jer ne žele više biti dio ovakvog okruženja, ne žele stvaranje histerije i da ih svrstavaju po nekoj pripadnosti. To više nije samo ona nacionalna nego i stranačka linija – kaže Senka Nedeljković, novinarka lokalnog Radio Dunava koji program emitira na srpskom jeziku.
Dodaje i da je grad miran, da već nekoliko godina nije bilo incidenata niti bilo kakvih međunacionalnih problema. Ipak, radi svega što se događa i s čime se suočavaju, Vukovarci su upali u nekakvu apatiju te ih ništa ne interesira unatoč činjenici da je u gradu niz sadržaja. Ima tu i predavanja, izložbi, koncerata, festivala i svega drugoga pa čak i više nego i u nekim većim gradovima.
– Nažalost, već godinama se stvara pogrešna slika o gradu. Ima ovdje i života, i mješovitih brakova, i lijepih priča. Vukovarci samo žele normalno živjeti i da od svoga rada svojoj djeci mogu priuštiti normalan život. Toliko smo zaslužili. Bez obzira na nacionalnost, ljudima je dosta svega, ali neki to ne žele shvatiti niti dopustiti – tvrdi Nedeljković.
A mladi kao mladi, i u Vukovaru, kao i u drugim dijelovima države, gledaju gdje će moći bolje i kvalitetnije živjeti. Ne drži ih mjesto i spremni su vrlo brzo spakirati kofere i krenuti dalje. Tako razmišlja i mladi bračni par, Sandra i Dejan Đurić koji žive u mješovitom braku. Kažu da je život u gradu ugodan, da je grad lijep i uređen, ali i da nema posla. Ne kriju da i oni razmišljaju, ako se nešto ubrzo ne promijeni, o tome da nekamo odu.
– Nećemo imati izbora. Želimo raditi i imati normalnu plaću, a ne minimalac. Ako u tome ne uspijemo, odselit ćemo se i mi kao i mnogi drugi. To je osnovni razlog zašto se iz Vukovara sele mladi, i Hrvati i Srbi. Inače, u gradu ne vidimo nikakve podjele. Ovdje je sve u redu, ali zapravo ništa nije u redu, a sve ovo je posljedica toga – rekli su nam Sandra i Dejan zaključujući priču o Vukovaru danas.
>> Pogledajte kako je izgledao povratak topovnjače Vukovar
Jedna priča je ispod tržnice u Vukovaru nikad ispričana. Ili ona iz pekare.Ili bolnice. Veleprometa. Ili ona na Ovčari , u vojarni. Na mitnici. Mnogo je tu ljudi koji su bili u miješanim brakovima, djece , staraca, branitelja. I uvijekk kada hodaš i biraš između srpske ili hrvatske birtije sjetiš se srpske šansone "bit će mesa, bit će mesa."