Mnogim je Hrvatima stvaranje države označilo i početak stvaranja njihovih poslovnih carstava. Nakon 28 godina može se zaključiti da je mnogima to i uspjelo, ali u trenucima kada im za to slijede priznanja i kad im mnogi zavide, nekima dolaze i problemi na koje nisu računali. Svoje kompanije neki će ostaviti u krugu obitelji, jer među potomcima postoje oni koji su naslijedili njihovu poslovnu sposobnost, ali i onih koji nemaju niti želje niti ambicija ponoviti njihov put i slijediti ga.
Aktualan je slučaj obitelji jednog od naših najdugovječnijih i najvećih hotelijera Anđelka Leke koji je preminuo nedavno nakon što je poslije 60 godina rada odlučio otići u mirovinu. Netom prije svoje je hotele prodao Adrisu, jer dva sina nisu preuzela njegov biznis. Odlučili su ići svojim putovima, premda jedan jest u turizmu. “Nije realno da sin pravnik u 56. uči novi zanat, a ni da jedan sam ostane u tom poslu. Nakon mene bio bi to prevelik teret za jednoga, uspoređivalo bi ga se s ocem...”, izjavio je svojevremeno u intervjuu Večernjem listu.
Lekin dobar prijatelj Ivica Todorić proteklih je dana i formalno izgubio svoje, najveće obiteljsko carstvo u Hrvatskoj, koncern Agrokor, koji preuzimaju vjerovnici. Todorić je sada fokusiran na pravne zavrzlame oko Agrokora, a potomci su sa svojim novim planovima izvan fokusa javnosti.
I Tedeschijevi idu očevim stopama
Titulu najveće hrvatske poslovne obitelji nakon kraha Todorića nose Lukšići. Njihova poslovna priča krenula je prije stotinjak godina kada je na tadašnjem valu iseljavanja iz hrvatskih krajeva, s Brača u Čile emigrirao prvi Lukšić Polikarp. Njegov je sin Andronico prvi novac zaradio na trgovini devizama, najprije na crnom tržištu, a potom je otvorio mjenjačnicu i od klijenata u njoj potom otkupio udjele u rudniku bakra, čijom se prodajom obogatio i tako je krenuo val koji su nastavili i njegovi potomci. Lukšići su u Hrvatskoj najprije uložili u kupnju Karlovačke pivovare, no među važnije gospodarstvenike ušli su tek kasnijim ulaganjima u turizmu, u kojemu je poslove najprije vodio Guillermo, a nakon njegove smrti Davor Lukšić Lederer. Svi Lukšići vrlo su samozatajni i rijetko istupaju u javnosti, a Davor Lukšić u jednom intervjuu izjavio je kako se u životu drži djedove formule uspjeha: “Ulaži pametno, strpljivo, ne luduj i ne pokazuj se previše”. On je nedavno dobio prvog nasljednika.
Premda je jedan od najvećih gospodarstvenika Emil Tedeschi sam osnovao svoj Atlantic, za njegov početak zaslužan je otac Svetozar. U doba socijalizma bio je jedan od ključnih ljudi u korčulanskim hotelima, a u 1980-ima odlazi u Italiju u kojoj pokreće vlastiti biznis u trgovini, gdje će prvo iskustvo steći i Emil. On je Atlantic osnovao 1991., naravno uz oslonac na oca, koji je, osim kapitalom, participirao jedno vrijeme i u upravljanju tvrtkom, koja je u međuvremenu, zahvaljujući i brojnim akvizicijama, porasla u jednu od značajnijih hrvatskih kompanija. U upravljanju se Tedeschiju u proteklih gotovo dvadeset godina pridružila sestra Lada, a djeca Liza i Emil, sudeći prema izboru studija, vjerojatno se pripremaju da nastave očevim stopama.
U najvećim hrvatskim obiteljskim “dijamantima” vlasništvo i poslovanje uglavnom je posloženo i raspodijeljeno što među članovima obitelji ili s odabranim partnerima. Najveći hrvatski distributer, ali i europski, grupacija Orbico Branka Roglića, već neko vrijeme na dnevnoj operativnoj razini vode njegovi sinovi Josip i Stjepan. Branko je predsjednik Nadzornog odbora i brine da se održi kultura kompanije na kojoj se gradila, a to je poštivanje ljudi i razvoj na vlastitom kapitalu, a ne novcem banaka. Budućnost kompanije je njihova briga, no, on kaže kako ostaje aktivan. – Bitno je imati softver u pogonu, jer onda i hardver funkcionira – nasmijao se Roglić, koji zaključuje kako je njegov glavni obiteljski dijamant supruga Vijeka, koja je donedavno, kada je otišla u mirovinu, vodila turistički biznis njihove grupacije.
Jedna od obitelji iz poduzetničke elite je ona Marinka Zadre, koji, gledajući iz današnje perspektive, u biznis vrlo promišljeno uključuje svoje potomke, ali se oslanja i na druge partnere. Poslovni je uspon Zadro postigao u šećernoj industriji, a u oba mu je projekta – preuzimanju virovitičke šećerane u stečaju i privatizacijom županjske Sladorane, partner bio Dražen Robić. Tim je partnerstvom Zadro pokazao da zna podići svoj biznis iznad hercegovačkog poslovnog miljea, a korak dalje napravio je uvrštenjem dionice Vira u kotaciju Zagrebačke burze.
Ni naftaši nisu iznimka
Robić je prije dvije godine svoj udjel prodao Zadri, a on potom u Viro uveo francuskog partnera, jednog od najvećih europskih proizvođača šećera Cristal Union. Brigu o šećeranama Zadro je prepustio svom sinu Željku, a on se posljednjih godina usmjerio na svoju staru tihu patnju, proizvodnju vina i alkoholnih pića, pa je u stečaju kupio i iz pepela podigao splitsko Dalmacijavino. Taj posao povjerio je unuku Luki Diel-Zadri, starijeg sina Željka. Luka uživa veliko djedovo povjerenje, a protekle dvije godine oživljava proizvodnju, koja je najvećim dijelom preseljena iz Splita u Drniš te vraća u život nekadašnje brendove Dalmacijavina.
Na nasljednike se već oslanjaju i general Ivan Čermak, čiji je sin Hrvoje uključen u upravljanje njegovim naftnim biznisom u Croduxu, ali i u nekoliko drugih manjih tvrtki. I drugi manji naftaš Tomislav Antunović, koji je razvio i hotelski biznis, oslanja se na obitelj. Sin Miroslav preuzeo je upravljačku funkciju, kćeri Mira i Ljiljana također su angažirane, no i on sam uporno ponavlja da se nema namjeru još povući. Tako razmišlja i samozatajni Dragutin Drk, vlasnik varaždinske Vindije, koji je još uvijek njezin “alfa i omega”, iako su kćeri Dubravka i Tamara odavno uključene u poslovanje tvrtki. Poput Drka i Enver Moralić, jedan od najdugovječnijih poduzetnika, još uvijek drži glavnu riječ u svom vinskom i prehrambenom biznisu. On još ima ideja i, kaže, ne razmišlja o povlačenju iz posla, ali ima oslonac u sinu Maximu, koji je jedini od djece zainteresiran za njegov biznis.
Jako Andabak, koji je svoj biznis razvio od osiguranja do hotelijerstva, farmi i vina, ima četiri kćeri, od kojih su tri već preuzele upravljačke pozicije u njegovu Sunce koncernu i osiguranju. Četvrta je još na studiju, no i ona se također priprema ući u neku od očevih kompanija. Jedan od doista specifičnih slučajeva za Hrvatsku obitelj je Artuković. Prvi od Artukovića, Milan, tvornicu Frank postupno je preuzimao kroz privatizaciju i poslije kupnju dionica od malih dioničara, a ostala je zabilježena njegova javna objava da će oporukom uvjetovati da tvrtku tri generacije u obitelji ne smiju prodati. Naslijedio ga je na čelu Franka sin Dubravko 2006., a prije godinu dana tvrtku je preuzeo unuk Ivan. Rijedak primjer dobre obiteljske suradnje i podjele uloga su braća Pivac iz Vrgorca. Trojac koji čine Ivica, Neven i Tonći podigli su tu mesnu industriju, kako organskim rastom tako i uspješnim akvizicijama, a u poslove su već uključili novu generaciju obitelji, šestero sinova i kćeri.
Nije laka odluka
Samoborac Tomislav Debeljak od oca Božidara je pak preuzeo obrt i proizvodnju vijaka podigao na najvišu razinu u Hrvatskoj, posebno nakon preuzimanja kninskog TVIK-a u stečaju, a potom se “bacio” i na brodogradnju. Njegova djeca su još maloljetna, no i sam kaže da će po zakonu velikih brojeva (ima devetero djece) imati nasljednika, pogotovo što ih odgaja tako da neće biti pripadnici zlatne mladeži, nego da vole raditi. Danko Končar, koji je u isto vrijeme kad i Debeljak uplovio u brodogradnju, taj je posao, kao i hotelski, povjerio sinu Nenadu, dok se on bavi poslovima izvan Hrvatske.
Prepuštanje vlasničke i menadžerske palice nije laka odluka, što zbog nedovoljnog afiniteta nasljednika, što zbog vlasnika koji se teško mire s time da će morati u mirovinu.
A tko je ono ratni profiter ili komunjarski direktor u bivšoj državi?