Kineski predsjednik Xi Jinping u svojih prvih godina na čelu Komunističke partije i države uspio se popeti na pijedestal na kojem su stajala još samo dvojica predsjednika – mitski revolucionar Mao Ce Tung, otac suvremene kineske nacije, i njegov nasljednik Deng Xiaoping, otac kineskog gospodarskog čuda. Nakon što je Kina prešla dug i podosta tegoban put stjecanja neovisnosti, političkog ustrojavanja, a onda i gospodarskog uspona, sada je na red došao veliki i, možda za budućnost te zemlje presudan zahvat njezina pozicioniranja na sam vrh top-liste najmoćnijih zemalja svijeta.
Xi Jinping je u svome prvom mandatu pokazao da jako dobro zna što treba učiniti, kako na unutrašnjopolitičkom tako i na vanjskopolitičkom planu. Jedan od važnijih zahvata bio mu je “istrebljenje” svih oblika političke korupcije iz svih sustava vlasti u Kini. No, istodobno je želio da svi koji se nalaze u strukturi Partije i državne vlasti znaju svoje mjesto i da ne izlaze iz gabarita svojih ovlasti i zaduženja.
Mnogi kažu da je ta borba za unutarnju čvrstoću, principijelnost i precizan sustav vrijednosti zapravo spriječila da se kineski politički sustav potpuno ne uruši, i to na puno gori način od onoga na koji se urušio SSSR početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U trenucima kad je stupao na dužnost u studenome 2012. godine mnogi su ga opisivali kao “veliku osobnost”, kao čovjeka otvorena svemu. “Kad on uđe u prostoriju, naprosto osjećate da je pokraj vas netko velik i značajan”, napisao je bivši američki državni tajnik Henry Kissinger.
Parada ‘starog željeza’?
Xi Jinping, sin visokog partijskog dužnosnika koji je zbog svojih reformističkih ideja više nego jednom padao u nemilost i ponovno se dizao iz blata, od djetinjstva je bio upoznat s načinom na koji funkcionira politički sustav. Po političkoj i partijskoj ljestvici uspinjao se dosta brzo i nezadrživo. Tjedan koji je na izmaku Xija je pretvorio u neku vrstu “političkog polubožanstva”, jedinog političkog i partijskog lidera nakon Mao Ce Tunga čije su političke ideje i doktrina još za njegova života ušle u temeljne dokumente države i Partije i tako i službeno postale svojevrsna svetinja od koje se ni pod koju cijenu ne bi smjelo odstupiti.
Njegova nova vizija Kine vrlo je ambiciozna. Dok su njegovi prethodnici svoju zemlju nazivali siromašnom zemljom u razvoju, Xi je u svome centralnom govoru početkom ovoga tjedna čak 26 puta za Kinu koristio riječ “velika sila” i “snažna sila”, a jedan od glavnih naglasaka je da će u njegovoj “novoj eri” Kina polako ići prema sredini velike svjetske pozornice i da će početi preuzimati jednu od glavnih uloga u novom svjetskom poretku. Xi je za to već udario više nego solidne temelje koji su dovoljno jaki da se na njima sagradi nova velika svjetska supersila.
Nikako ne treba zaboraviti da je Xi i glavni zapovjednik kineskih oružanih snaga. Upravo je vojska jedan od njegovih velikih projekata, a prije nekoliko dana kazao je da je cilj da Narodna oslobodilačka armija do 2050. postane najbolje opremljena, obučena i najmoćnija oružana sila u svijetu. On želi da vojska, koja je donedavno bila utemeljena na golemom broju vojnika i na lošoj i zastarjeloj vojnoj tehnologiji, postane suvremena vojska opremljena najsofisticiranijom tehnologijom. Xi ni vojsku nije poštedio iskorjenjivanja korupcije i sličnih štetnih oblika ponašanja, a jedan od njegovih novih velikih projekata jest obrazovanje nove generacije časnika koji će vojni posao shvaćati visokoprofesionalno.
On Kinu želi učiniti i velikim proizvođačem suvremenog naoružanja pa tu ne štedi novac, a vojni proračun, osobito onaj koji ide na znanstvena istraživanja i razvoj, raste iz godine u godinu, što je već dalo vrlo velike rezultate. Mnogi vojni analitičari kažu kako njegova želja da kineska vojska po svemu pretekne dosad neprijepornu američku vojsku, možda i neće biti ispunjena, no istodobno naglašavaju kako će u iduće 33 godine biti zasigurno spektakularno, a možda i pomalo zastrašujuće gledati u što će se pretvarati paradna vojska s hrpom starog željeza iz 1989. godine.
No vojska je samo jedan aspekt plana za budućnost Kine njena lidera Xi Jinpinga. On je izrazito vješt u vanjskoj politici, ali i u stvaranju strateških partnerstava, pa čak i s onima koji slove kao svojevrsni protivnici i neprijatelji.
Baza – obnovljiva energija
Najbolji primjer za to je njegov dogovor s bivšim američkim predsjednikom Barackom Obamom o klimatskim promjenama. Kina, drugi najveći zagađivač u svijetu nakon SAD-a, godinama nije željela čuti ni za klimatske promjene, ni za bilo kakav sporazum o ograničavanju emisije stakleničkih plinova. Štoviše, Peking je minirao sve dogovore koji su do tada bili podastrti međunarodnoj javnosti. I onda su jednoga dana Xi i Obama objavili da su na istoj strani i da su dogovorili sve što treba kako bi Pariška konferencija o klimi bila uspješna. Njih su dvojica bila prvi svjetski lideri koji su 22. travnja 2016.
Pariški sporazum i službeno potpisali i tog prvoga dana kad ga je UN otvorio za potpisivanje. Tada je Xi rekao da “SAD i Kina, kao dvije najveće svjetske ekonomije, moraju raditi zajedno i preuzeti odgovornost za obuzdavanje klimatskih promjena. Pozvao je i druge zemlje da slijede njihov primjer. U međuvremenu se dogodio obrat – Donald Trump povukao je SAD iz toga sporazuma pa je Amerika, uz Siriju, postala jedna od dvije zemlje na cijelom svijetu koja nije u tome sporazumu. A Kina? Ona je u tom trenutku postala predvodnica progresivnih trendova u zaštiti okoliša. Iako će kineska tranzicija s prljave na čistu tehnologiju potrajati, već sada je vrlo vidljivo da su tamošnji znanstvenici i inženjeri upregnuti u brojna istraživanja vezana upravo uz proizvodnju čiste i obnovljive energije. Istodobno, Donald Trump propagira kopanje i korištenje ugljena za proizvodnju energije, što je koncept koji bi velikim koracima trebao tonuti u ropotarnicu povijesti.
Iako je ta klimatska priča velika Xijeva vanjskopolitička pobjeda, njegova grandiozna i vizionarska inicijativa obnove drevnog Puta svile na krajnje suvremen način, mogla bi postati glavna priča o vanjskopolitičkom i gospodarskom uspjehu. Upravo taj projekt Xi smatra središnjim u njegovim nastojanjima da Kina preuzme ulogu najvećeg globalnog lidera.
Temelj te inicijative kineske su investicije u infrastrukturu – željezničke pruge, ceste, naftovode, plinovode, cijele nove gradove i slične kapitalne objekte koje bi Aziju spajale s Europom, ali i Afrikom, a kojima bi “putovao” kineski novac (ponajprije izuzetno goleme devizne rezerve) i investicije. Ta infrastruktura bila bi izravni put kojim bi Kina stvarala nova tržišta za svoje, sada već visokosofisticirane proizvode, ali i one temeljne poput cementa i čelika. Xi je osobito zainteresiran za strateške investicije u krajnje nestabilni i siromašnim zemljama srednje Azije.
On smatra da je to najbolji način da se te zemlje, koje se nalaze u neposrednom susjedstvu, smire i stabiliziraju. Iako ovaj projekt boluje od dječjih bolesti, prije nekoliko mjeseci ugledni britanski list The Economist zaključio je da se ova inicijativa susreće s brojnim problemima, ali da poprilično griješe oni koji joj predviđaju propast. Pišu da je Xi toliko investirao u taj projekt da odustajanje od njega naprosto nije moguće te da će ga on i dalje gurati i nastojati pronalaziti rješenja za sve probleme s kojima se susretne.
Posebno poglavlje u Xijevoj vanjskopolitičkoj aktivnosti odnosi su s Rusijom i njenim predsjednikom Vladimirom Putinom. I Rusija je obuhvaćena novim Putem svile, ali postoji još nekoliko vrlo jakih i izrazito moćnih poveznica između dviju zemalja.
Mnogima Šangajska organizacija prolazi pomalo ispod radara iako se ta euroazijska integracija u posljednjih dvadesetak godina pretvara u potencijalno golemu i moćnu organizaciju koju su neki već nazvali “NATO-om istoka”. Kina i Rusija predvodnice su te organizacije u kojoj su još Indija, Pakistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan. Status promatrača imaju Iran, Afganistan, Bjelorusija i Mongolija, a Armenija, Azerbajdžan, Kambodža, Nepal, Šri Lanka i Turska. Sve te zemlje mogu i aplicirati za punopravno članstvo. Niz zemalja još čeka svoje mjesto i svoj status u toj organizaciji. To su Bangladeš, Egipat, Izrael, Maldivi, Ukrajina, Vijetnam i Irak...
Protuteža bankarima
Temelji te organizacije vojna su i sigurnosna suradnja, što uključuje i zajedničku borbu protiv terorizma, ekstremizma i separatizma, ali i borbu protiv kibernetičkog kriminala i ratovanja. Jedna od zamisli Kine je da cijelo to područje postane otvorena zona slobodne trgovine, a Kina i Rusija tu organizaciju vide i kao temelj za stvaranje novog financijskog poretka koji će biti potpuno neovisan o međunarodnom bankarskom sustavu kojim vladaju Sjedinjene Američke Države. Upravo je Kina predložila osnivanje banke za razvoj u okrilju te organizacije.
Banka je osnovana prije godinu i pol, a Peking i Moskva vide je kao šansu da razore globalne financije i svijetu ponude alternativni sustav. Svojevremeno je Vladimir Putin kazao kako je novi financijski sustav potreban kako bi svijetu zajamčio stabilnost i prosperitet. Kad se pogleda karta euroazijskog prostora, onda postaje jasno da je riječ o golemom prostoru u odnosu na koji se Europa doima kao oveća plaža. Kina i Rusija, odnosno Xi i Putin, imat će glavnu, a možda i posljednju riječ o svim problemima koji se pojave na tom prostoru. Tako će se i sjevernokorejska nuklearna kriza vjerojatno razriješiti u trenutku kada Xi i Putin pronađu ono rješenje koje će prouzročiti najmanje potresa i štete na području na kojem su oni neprijeporni vladari koji ne žele nešto srušiti prije nego što imaju precizan i potpun plan za sanaciju štete.
U idućih pet godina vjerojatno ćemo dobiti potpunu sliku Xijeve vizije socijalizma s kineskim karakteristikama koji je već ocijenjen kao “veliko pomlađivanje kineske nacije” i “modernizacija kineskog društva kroz socijalizam”. U tom procesu Xi je ključna ličnost i ključni ideolog.
Kineske aktivnosti na obnovi puta svile vidim kao kao ozbiljno suprotstavljanje Zapadnoj politici i praksi permanentne subverzije slabije razvijenih zemalja (radi sprečavanja njihovog razvoja i time preraspodjele svjetskog bogatstva) kao posljedice svijesti o ograničenosti resursa našeg planeta, a na temelju zaključaka "Rimskog kluba" 60-tih godina prošlog stoljeća.