Skupina znanstvenika s nekoliko uglednih europskih znanstvenih institucija uspjela je doći do ključnog napretka u tretiranju Parkinsonove bolesti. Napravili su neuroprotetski uređaj kojim se značajno ublažavaju teškoće hoda osoba oboljele od ove teške bolesti. U videima koji su nam ustupljeni s materijalima uz rad koji je objavljen u časopisu Nature Medicine jasno se vidi gospodina kojega je pogodila Parkinsonova bolest kako se kreće gotovo nesmetano nakon primjene usatka koji su razvili znanstvenici sa Švicarskog Instituta Tehnologije u Lozani, Lozanske sveučilišne bolnice i Sveučilišta u Bordeauxu. Na radu koji opisuje ovo dostignuće potpisani su neki najuglednijih znanstvenika u neuroznanosti poput prof. Grégoirea Courtinea, Joselyne Bloch te Erwana Bezarda. Također treba spomenuti kako je za ovo istraživanje fundacija koju je osnovao glumac Michael J. Fox koji je, poznato je, i sam obolio od Parkinsona, izdvojila milijun dolara koji će se iskoristiti za dalja testiranja tehnologije na još šest pacijenata.
Međutim, vodeći znanstvenik ovog prijelomnog otkrića je naš dr. Tomislav Mileković koji radi u grupi profesora Courtine i Bloch. Kontaktirali smo Dr. Milekovića, pa smo iz prve ruke doznali o kakvoj je novoj tehnologiji ovdje riječ. - Parkinsonova bolest je kompleksni proces postepene degeneracije moždanih stanica koji se kod većine oboljelih ovija kroz nekoliko desetljeća. Prvi simptomi uključuju probleme sa spavanjem i umor, osjećaj nelagode i blagu depresiju. Kako bolest napreduje, oboljeli počnu dobivati probleme sa preciznim pokretima ruku. U poodmakloj fazi, pokreti ruku i nogu oboljelih postanu sporiji i nesigurniji, i oni razviju prepoznatljivi "Parkinsonov hod". Nešto kasnije, oboljeli počnu gubiti ravnotežu i, u oko 40% slučajeva, počnu proživljavati epizode zamrzavanja hoda. Ti simptomi ravnoteže i zamrzavanja hoda mogu biti posebno opasni jer često vode to padova koji prouzrokuju teške ozljede i lomove kostiju, objasnio je naš znanstvenik nastavivši kako motorički simptomi Parkinsonove bolesti uglavnom nastaju zbog degeneracije živčanih stanica u dubokom mozgu.
- Te stanice sudjeluju u transferu komandi za pokrete koje putuju od živčanih stanica u korteksu do živčanih stanica u lednoj moždini koje direktno kontroliraju kontrakciju pojedinih mišića. U Parkinsonovoj bolesti, te komande se počnu gubiti, te pokreti postanu spori i nesigurni. To se dešava iako su živčane stanice leđne moždine koje pokreću mišice očuvane. Taj proces napreduje kod svakog pacijenta sa drugačijom dinamikom. Ponekada je potrebno 30 godina da bi osoba došla do faze Parkinsonovog hoda. Drugi do te faze dolaze puno brže. Trenutno, Parkinsonova bolest se tretira sa dvije klase terapija. Prva su lijekovi koji nadoknađuju dopamin, neurotransmiter koji prirodno proizvode i distribuiraju specijalne moždane stanice. Iako Parkinsonova bolest napada cijeli niz živčanih stanica, ovi dopaminski neuroni su specijalno osjetljivi i postanu prve žrtve bolesti. Gubitak dopamina u živčanom sustavu vodi do mnogih simptoma Parkinsonove bolesti, i njegova nadoknada lijekovima efikasno tretira mnoge od tih simptoma. Međutim, kako bolest napreduje, nadoknada dopamina vise nije dovoljna za tretman svih simptoma. Problemi sa pokretima ostaju prisutni i jačaju unatoč lijekovima. U toj fazi, oboljeli imaju još jednu opciju za tretman – stimulaciju dubokog mozga. Taj tretman koristi usadak sa stimulatorom i elektrodama koje se ugrade u dublje moždane centre. Ta terapija vrlo efikasno uklanja probleme sa pokretima ruku. Međutim, mnogi problemi sa hodom, posebno najopasniji problemi sa gubitkom ravnoteže i zamrzavanjem hoda, ostaju prisutni, kaže dr. Mileković opisujući kako ova nova terapija tretira upravo te simptome hoda.
- Terapija koristi senzore pokreta, kontrolor stimulacije i usadak koji se sastoji od stimulatora, sličnog onome koji sa koristi za stimulaciju dubokog mozga, i matricu od 16 elektroda koja se usađuje u kičmu iznad leđne moždine. Senzori pokreta interpretiraju koje pokrete korisnik želi izvršiti. Kontrolor tada generira program stimulacije koji će poduprijeti te pokrete i šalje upute usađenom stimulatoru da izvrši taj stimulacijski program. Stimulator zaprimi komande i distribuira stimulacijsku struju koja se deponira iznad segmenata leđne moždine koji kontroliraju različite mišice. Precizna kontrola snage i frekvencije stimulacijske struje na svakoj od 16 elektroda omogućava rekreiranje aktivnosti živčanih stanica koja bi bila prisutna u odsutnosti Parkinsonove bolesti. Taj proces, od snimanja pokreta senzorima do stimulacije, traje kraće od 150 milisekundi, što je nužno da bi stimulacija adekvatno poduprla željene pokrete, kaže dr. Mileković precizirajući kako se usatkom nadoknađuju komande za kontrolu pokreta koje se izgube na putu od motoričkog korteksa do motoričkih stanica leđne moždine. Stimulacija usatkom "umjetno" injektira te izgubljene komande da bi rekonstruirala prirodnu aktivnost leđne moždine.
Dakle, 62-godišnji gospodin s videa, Marc iz Bordeauxa, živi s Parkinsonovom bolesti gotovo tri desetljeća. Dopamin, a potom duboka moždana stimulacija koju je primio 2004. riješili su njegovo drhtanje i ukočenost. No, kasnije je razvio ozbiljne poremećaje hodanja koje dopaminski lijekovi i stimulacija mozga nisu mogli adekvatno tretirati. - Praktički više nisam mogao hodati, a da često ne padnem, i po nekoliko puta dnevno. U nekim situacijama, kao što je ulazak u lift, stao bih na mjestu, kao da sam se ondje smrznuo - opisao je svoje stanje gospodin Marc. Usadak mu je postavljen prije dvije godine. No, nakon nekoliko tjedana rehabilitacije s neuroprotezom, sada je sposoban gotovo normalno hodati. Trenutno koristi svoju neuroprotezu oko osam sati dnevno, isključujući je samo kada sjedi dulje vrijeme ili kada spava. - Upalim stimulaciju ujutro i isključim u večer. To mi omogućuje da bolje hodam i da se stabiliziram. Čak se više ni ne bojim stepenica. Svake nedjelje idem na jezero i hodam oko 6 kilometara. Nevjerojatno je, kaže on.
Usadak koji je gospodina Marca doveo do mogućnosti da ponovo gotovo normalno hoda plod je višegodišnjeg istraživanja ozljeda leđne moždine. Riječ je o promjeni pristupa gdje se ne nastoji nadoknaditi izgubljeni dopamin u mozgu već se električnom stimulacijom nastoji rekonstruirati prirodna aktivnost stanica leđne moždine koje kontroliraju kontrakciju mišića. Znači, na način kako se problem rješava kod osoba s paraplegijom postiže se i ovakav napredak kod osoba s Parkinsonovom bolesti. Dr. Mileković objasnio nam je kako postoji ozbiljna šansa da terapija, kada prođe sva klinička ispitivanja i dođe do masovne primjene, bude dostupna i u Hrvatskoj.
- Ovaj članak opisuje prvo kliničko istraživanje naše terapije. Međutim, slično kao i kod cjepiva za COVID-19, prije nego sto ova terapija bude pristupna svima kojima je potrebna, one mora proći kroz detaljne kliničke studije. Uz velikodušno financijsku potporu Michael J Fox Fundacije, mi smo u procesu pokretanja slijedeće “rane” kliničke studije koja će našu terapiju testirati na šest osoba sa Parkinsonovoj bolesti. Ako rezultate te studije budu pozitivni, slijedi “pivotalna” klinička studija koja će istu terapiju testirati na stotinjak osoba sa Parkinsonovoj bolesti kroz 10-20 kliničkih centara. Tek se rezultati takve studije mogu koristiti za dobivanje licence za kliničku upotrebu, koja onda omogućava osobama izvan kliničkih studija pristup ovoj terapiji. Komponente naše terapije su slične terapiji stimulacije dubokog mozga, koja je u Hrvatskoj pokrivena zdravstvenim osiguranjem HZZO-a. Mi blisko surađujemo s kompanijom ONWARD Medical (www.onwd.com) koja planira ovu terapiju plasirati u kliničku uporabu.
Njihov cilj je plasiranje terapije po cijeni koja bi omogućavala da se svi troškovi terapije pokriju zdravstvenim osiguranjem, kao što je i slučaj sa terapijom stimulacije dubokog mozga. Tada bi terapija bila dostupna svima kojima je potrebna bez potrebe plaćanja, objavljuje nam dr. Mileković zaista dobru vijest precizirajući da, kada se govori o cijeni, važno je naglasiti da sustav zdravstvenog osiguranja može pokriti troškove ove terapije samo ako njezina upotreba sprečava troškove (npr. cijene tretmana ozljeda koje nastaju zbog gubitka ravnoteže kod takvih osoba sa Parkinsonovom bolesti) veće od njene cijene.
U tom slučaju, iako svi u društvu uplaćuju u sustav zdravstvenog osiguranja iz kojeg se ta terapija plaća, „cijena“ terapije u sustavu zdravstva je negativna jer njena upotreba ušteđuje. Ostalo nam je još samo pitati hoće li se neka varijanta ove terapije moći primjenjivati i u drugim područjima na koja Parkinsonova bolest ovako jako utječe. - Uz motoričke simptome, osobe sa Parkinsonovom bolesti pate i od cijelog niza poremećaja autonomnog sustava. Jedan od tih simptoma, koji često ne reagira na trenutno dostupne terapije, je problem nemogućnosti regulacije krvnog tlaka. Naime, takve osobe često imaju simptome kroničnog umora i vrtoglavice, i mogu izgubiti svijest kod ustajanja. Ti simptomi vode do čestih padova koji ponekada završavaju drastičnim ozljedama (npr. lom kuka) koje je u po-odmakloj dobi osoba sa Parkinsonovoj bolesti puno teže liječiti. U drastičnim slučajevima, te su osobe u nemogućnosti ustati iz kreveta i zbog toga moraju kronično mirovati. Nedavno objavljeni članci mojih kolega iz .NeuroRestore centra (www.neurorestore.swiss) pokazali su da se sličan usadak koji stimulira lednu moždinu može koristiti za regulaciju krvnog tlaka kod osoba sa ozljedom leđne moždine i u jednoj osobi sa multiplom sistemskom atrofijom, bolesti koja je vrlo slična Parkinsonovoj bolesti. Ovaj posljednji primjer je vrlo zanimljiv jer je ta osoba, nakon duljeg perioda provedenog samo u krevetu zbog nemogućnosti regulacije krvnog tlaka, uz pomoć naše terapije ponovo prohodala. Trenutno pokušavamo naći financiranje za pokretanje kliničke studije koja bi testirala tu terapiju na osobama sa Parkinsonovoj bolesti koje pate od nemogućnosti regulacije krvnog tlaka. Nadam se da ćemo kroz par godina pokazati da naša terapija efikasno tretira i te simptome Parkinsonove bolesti, kaže dr. Mileković.
Lijepa vijest za mnoge!