Vukovarska obitelj Aleksander, Emil (32), Vlasta (26) i njihov dvogodišnji sin Matej poginuli su 15. studenoga 1991. godine, gotovo u istom trenutku, a njihova pogibija do danas nije razjašnjena.
Obitelji tajili istinu
– Dogodilo se to 15. studenoga u skloništu Vučedolska kapljica. Tamo su bila dva skloništa. U jednome su bili civili, dok je u drugome bila veza 204. brigade gdje je bio Emil. On je radio na održavanju veza i pomoću njega je i Siniša Glavašević slao svoja izvješća u svijet. Poslije smo saznali da je Emil prešao nakratko u susjedno sklonište da vidi ženu i dijete kada je sklonište pogodila granata - prepričava Helena Aleksander, supruga Emilovog brata Mirka koji o stradanju svoje obitelji nema snage pričati.
Od eksplozije granate poginulo je 11 osoba. Poslije su, prepričava Helena, od svjedoka saznali da je Vlasta poginula na mjestu, a da je Emil, koji je ranjen u vrat i prsa, prešao preko dvorišta da javi da je pogođeno sklonište i da ima puno mrtvih. I sam je ubrzo preminuo. Maleni Matej na rukama je prenesen do bolnice gdje je izdahnuo.
– O njihovoj tragičnoj sudbini doznali smo u bolnici nakon pada obrane grada. Prvo je suprug saznao za Emilovu smrt, a onda nam je jedan poznanik, jer drugi nisu imali hrabrosti priopćiti nam istinu, rekao i za Mateja i Vlastu. Strašno nas je sve to pogodilo, a niti danas ne volimo pričati o tome. Najteže nam je kada dođe studeni i godišnjica njihove pogibije – rekla je Helena.
Laž srpskih medija
Kada su započele ekshumacije prvo je pronađeno Emilovo, a mjesec dana kasnije i Vlastino tijelo. Kasnije je pronađeno tijelo maloga Mateja koji je pokopan u zelenoj plahti, u istoj onoj u kojoj su ga stavili u bolnici nakon njegove smrti. Uz njegovo tijelo je bio i papirić na kojem je napisano njegovo prezime, ali se zbog vremena vidjelo samo Al.
– Poslije smo od jedne američke novinarke doznali kako su srbijanski mediji fotografiju Matejeva tijela koristili da govore o tome kako su Hrvati ubijali malu djecu. Uz tekst su išle tri fotografije, a na jednoj od njih je bilo Matejevo tijelo. Odmah smo to demantirali – prisjeća se Helena Aleksander.
Helena i Mirko Aleksander odlučili su da se unatoč svim uspomenama ne vraćaju u Vukovar.
– Živimo u Bilju jer mislim da u Vukovaru ne bismo mogli. Previše je to boli i emocija. Ovako smo ipak izvan Vukovara, ali opet i dovoljno blizu – zaključila je Helena Aleksander.
ocaran sam srpskom kuluturom, a tako je i cijela europa tom kulturom ocarana. hvala bogu da su barbari zdimili, i dabogda se vise nikad ne vratili.