Četvrt milijuna nezaposlenih, vanjski dug koji je dostigao vrijednost godišnjega nacionalnog proizvoda, uzdrmana domaća proizvodnja, rasprodane najvrednije tvrtke bilanca je šestogodišnjega premijerskog mandata Ive Sanadera, za kojega se od početka tvrdilo da mu je ekonomija najslabija strana.
Ekonomija usput
Vješt komunikator, bivši ministar vanjskih poslova naglasak je stavio na europske integracije i odnose s Amerikom nadajući se da će to samo po sebi riješiti sve ostale probleme. Uostalom, prvi Sanaderov čovjek za gospodarstvo bio je liječnik Andrija Hebrang, koji se s teškom mukom probijao kroz privatizacijske skandale i ostale ekonomske teme. Nakon Hebranga, to je mjesto preuzeo Damir Polančec, ali taj menadžer nikad nije imao utjecaj i moć kojim bi se gospodarstvo nametnulo kao prvi i glavni zadatak Sanaderove vlade.
Gledajući makroekonomske pokazatelje, prva Sanaderova vlada ostvarivala je dobre rezultate: pod utjecajem infrastrukturnih projekata pokrenutih za vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana BDP je počeo rasti više od 4 posto, razmahala se potrošnja a privatni je sektor počeo rasti pod utjecajem povoljnih ekonomskih procesa iz okruženja, ali i velikog priljeva inozemnih kredita. U isto vrijeme kad je Hrvatska imala stope rasta od 4 posto, ostali su rasli i više od 6 posto – pa ni to razdoblje prosperiteta nije iskorišteno na najbolji način.
Pod tim pozitivnim dojmom i Vlada se ležernije ponašala: budžet se od preuzimanja vlasti godišnje povećavao 20 milijardi kuna, krediti su rasli još i brže a Sanader je zajedno s ministrom financija Ivanom Šukerom imao ugodnu ulogu skretničara tog novca prema raznim interesnim skupinama. Nastavljene su tako investicije u ceste, povećana su prava branitelja, roditelja, poticaji su prštali na sve strane, a ekonomistima je bila najspornija Sanaderova odluka da vrati dug umirovljenicima, što državu stoji koliko i autocesta do Splita.
Hitro.hr kao uspjeh
Bila je to cijena kojom je Sanader kupio nekoliko glasova Stranke hrvatskih umirovljenika u prvoj vladi, a velik je novac stajao i iza druge HDZ-ove koalicijske vlade. Sanader nije nastavio racionalizaciju u državnoj upravi koju je započeo Račan, niti je odmaklo restrukturiranje velikih državnih gubitaša, brodogradilišta, željeznica i drugih javnih poduzeća. Jedini njegov reformski doprinos bilo je pokretanje projekta hitro.hr, kojim je olakšano otvaranje tvrtki.
Vjeruje se da bi Hrvatska naletjela na zid i da nije bilo globalne krize i sloma virtualnog američkog financijskog sustava. Onog trenutka kad je zaustavljen dotok stranog kapitala u Hrvatsku dogodio se Kutlin sindrom – “ako stanem - padnem” – kojim je on svojedobno opisivao vlastito poslovanje. Ruku na srce, Sanader je njegovao partnerski odnos i sa sindikatima i s poslodavcima, sastajao se s njima više i češće nego s koalicijskim partnerima, ali usprkos tome nije činio gotovo ništa što bi povećalo efikasnost državne uprave.
