U zgradi Europskog parlamenta u Bruxellesu razgovarali smo s HDZ-ovim zastupnikom Tomislavom Sokolom. Nekad je u toj zgradi vrvjelo kao u košnici od zastupnika, zaposlenika i građana koji su bili pozivani na razne događaje. Toga sada nema, broj asistenata je limitiran, a i zastupnici katkad izgledaju kao Pale sam na svijetu.
Drugi val globalne pandemije koronavirusa pogađa Europu. Hoće li bolja koordinacija država članica EU pomoći da se izbjegne kaos s početka prvog vala?
Onog časa kad se EU ozbiljno uključio, kad je krenuo s konkretnim mjerama, i financijskim, i s nabavom medicinske opreme, onda su stvari krenule nabolje. Mislim da će i zadnje preporuke Vijeća, koje su ujednačile kriterije za ocjenjivanje epidemiološke situacije po regijama, pomoći da se bolje nosimo s posljedicama pandemije. Ono što mislim da nitko ne želi jest novi lockdown.
Ali taj novi lockdown se događa, u Češkoj, Nizozemskoj… Svi su ljetos govorili da neće biti novih lockdowna, ali kad broj novozaraženih podivlja, onda se ipak uvode mjere zatvaranja. Slijedi li i u Hrvatskoj novi lockdown?
Mjere se pooštravaju ili slabe, ovisno o epidemiološkoj situaciji i trebamo slušati struku. Na početku nismo imali puno informacija o pandemiji i u tom trenutku lockdown je bio logično rješenje, ali takav potpuni lockdown trebamo svakako izbjeći jer je to ekonomski neodrživo. To smo vidjeli po padu BDP-a. Država je uskočila s ekonomskim mjerama bez presedana, isplaćivala je plaće za radnike u privatnom sektoru koji nisu mogli raditi i zarađivati, što je bio golem potez, ali to je nešto što nije održivo. Tako da mislim da je dobra politika da imamo različite razine tih restrikcija, da su one prilagođene konkretnoj situaciji, u nekim situacijama da su regionalne, dakle da se fokusiramo ondje gdje su žarišta kako bismo spriječili najgori scenarij potpunog lockdowna. Apelirao bih na građane da pokušaju biti što odgovorniji. Znam da nije jednostavno izdržati sve te mjere i drukčiji način života, ali ako se sada ponašamo odgovorno, bit će manje potrebe za još oštrijim mjerama kasnije.
Bilježite li vi svoje sastanke s lobistima? Naime, prema bazi podataka Transparency Internationala, zastupnici u EP-u ukupno su imali više od 10 tisuća sastanaka s lobistima, ali proizlazi da nitko od hrvatskih zastupnika nije imao nijedan takav sastanak. Niste zanimljivi lobistima ili jednostavno ne vodite evidenciju takvih sastanaka?
Mi imamo obvezu da takve stvari objavljujemo u onom dijelu kada izravno utječemo na neki akt, gdje smo izvjestitelji ili slično. Ja ću svakako to objaviti kad se bude ticalo onih fileova kojima se bavim. Ne vidim tu nikakav problem.
Bavite se zdravstvenim temama. Zar je moguće da moćna farmaceutska industrija i njezini lobisti nemaju nikakav interes da lobiraju kod vas, a sa svima drugima imaju interes? Ili jednostavno niste dovoljno transparentno bilježili te stvari?
Ono gdje su bile uključene i razne kompanije, to su konferencije koje smo organizirali, tamo su oni sudjelovali u obliku panela i slično. To smo sve objavljivali javno na društvenim mrežama i putem priopćenja, tako da smo transparentni i tu nema nikakvih problema. Kad se bude radilo o konkretnim sastancima vezanima za konkretne fileove, postupit ću tako kako je propisano.
A toga do sada niste imali? Pokušaja utjecaja?
Ne, toga nije bilo. Potrebno je neko vrijeme da fileovi dođu na dnevni red. Sad očekujem da će kroz djelovanje Posebnog odbora za borbu protiv raka više dolaziti na dnevni red i druge zdravstvene teme, a ne samo COVID-19, pa će biti više i raznih sastanaka, kontakata itd.
Kad je riječ o tom Posebnom odboru za borbu protiv raka, nekako se čini da je to bila velika ideja Manfreda Webera kad se kandidirao za šefa Komisije. A budući da on nije izabran, kao da je i taj europski master plan za otkrivanje lijeka protiv raka pao u zaborav.
Ne bih rekao. Činjenica jest da je korona sve druge zdravstvene i ne samo zdravstvene teme bacila u drugi plan, ali borba protiv raka ostaje jedan od naših prioriteta. To je bio ne samo Weberov nego prioritet Europske pučke stranke na europskim izborima. EU se često optužuje da se ne bavi svakodnevnim životnim problemima, a rak je drugi vodeći uzrok smrtnosti u Europi i to je realan problem, tako da je naš cilj da kroz veća europska ulaganja poboljšamo situaciju za oboljele od raka. Na europskom planu borbe protiv raka se radi, vjerujemo da će njegov nacrt biti objavljen do kraja godine. To radi Komisija, a mi u Parlamentu kroz rad posebnog odbora želimo dati svoje ideje za smjer kojim bi borba protiv raka trebala ići. Ja ću se kao član tog odbora boriti da naši pacijenti dobiju što bolju skrb u borbi protiv raka. Također ću se, kroz rad u Odboru za unutarnje tržište i zaštitu potrošača i Odbor za regionalni razvoj, nastaviti zalagati za prava hrvatskih potrošača i poboljšanje položaja korisnika fondova Europske unije, od čega cijela Lijepa Naša ima konkretne koristi.
Puno se sad zbog koronavirusa govori o pretvaranju EU u zdravstvenu uniju. Kako bi ona uopće izgledala i što bi značila? O čemu ljudi govore kad govore o zdravstvenoj uniji?
Zdravstvo je primarna nadležnost država članica, tako da nadležnosti EU u zdravstvenom području jesu ograničene. Ali načelo supsidijarnosti kaže da EU treba djelovati onda kad države članice ne mogu same riješiti neki problem, a upravo su pandemije takve situacije. Ima puno prostora da europska zdravstvena politika postane puno jača. Konkretno, kroz jačanje europskih agencija, kroz bolju implementaciju postojećih propisa kao što je direktiva o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti. Tu je pitanje povećanih ulaganja u zdravstvenu infrastrukturu kroz kohezijsku politiku. Tu je i program “EU4Health”, koji je u Komisijinu prijedlogu novog VFO-a bio 20 puta veći u odnosu na prijašnja sredstva. Dosad je iznos bio oko 450 milijuna, Komisija je predložila 9,4 milijarde eura, Europsko vijeće to je smanjilo na 1,7 milijardi, ali Parlament zahtijeva da se iznos poveća, upravo zbog toga što je korona pokazala koliko su nam ulaganja u zdravstvo potrebna. Jedan od prioriteta za koji se ja zalažem zajednička je javna nabava. EU je koristio taj instrument kako bi nabavio medicinsku opremu potrebnu za suzbijanje koronavirusa. Ja se zalažem da se to potroši i na drugu medicinsku opremu i pogotovo na one skupe lijekove koje je jako teško kupovati socijalnim sustavima pojedinih država članica. Ako EU kupuje neki skupi lijek, postići će puno povoljniju cijenu.
Kakve su šanse da ta ideja prođe?
O tome se već jako puno govori, ideja dobiva sve više na važnosti, a na nama je da lobiramo kako bi to u određenom obliku krenulo.
U vezi s prekograničnom zdravstvenom skrbi: mogu li pacijenti tražiti i posjećivati u drugoj državi liječnike specijaliste koji su najprikladniji za njihovu terapiju? Bez straha da će ih to skupo koštati ili da će biti nekih iznenađenja?
Već postoji to pravo, ali je pravna regulativa koja to uređuje vrlo komplicirana. Sud EU je još krajem 1990-ih ustanovio pravo pacijenata da se liječe u drugoj državi. Međutim, kad je trebalo donijeti tu direktivu, države članice su u Vijeću jako suzile to pravo u odnosu na ono što je sud inicijalno rekao. Postoje dva glavna izvora prava. Jedno je Uredba o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, drugo je Direktiva o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti. Prema Uredbi, vi imate pravo na liječenje u drugoj državi članici ako ne možete dobiti adekvatno liječenje u svojoj. I u tom slučaju vas se tretira jednako kao sve druge u državi u kojoj se zahvat pruža. Dakle, ako je tamo besplatno, i vama je besplatno. Međutim, ta procedura zahtijeva prethodno odobrenje vašeg socijalnog osiguranja. Drugi put je put koji pruža Direktiva. Ona propisuje da za određene zdravstvene zahvate, koji recimo ne zahtijevaju ostanak u bolnici preko noći, možete ići čak i bez da tražite prethodno odobrenje. Ali onda morate platiti sami i tražiti da vam vaše zdravstveno osiguranje vrati novac po domaćim tarifama i cijenama. Što je, naravno, za ljude komplicirano. Sustav se može pojednostavniti i bolje implementirati. Ali i ljude trebamo bolje informirati o tome.
Zapinju pregovori između Parlamenta i Vijeća o VFO-u i NGEU. Ima li opasnosti da zbog toga novac iz fondova, koji bi za Hrvatsku trebao biti dvostruko veći nego dosad, ne bude spreman za povlačenje od 1. siječnja?
Hrvatska je doista tu uspjela postići rezultat bez presedana, ta alokacija u iznosu većem od 22 milijarde eura za nas predstavlja veliku šansu za razvoj, što je velika zasluga Vlade i premijera Plenkovića. Parlament ne problematizira nacionalne alokacije nego traži preraspodjelu sredstava na neke europske programe poput programa za zdravstvo koje sam spomenuo. Hrvatska alokacija nije ugrožena. Mislim da će biti određenih preraspodjela manjeg obujma, ali ne trebamo se bojati, dogovor će se na kraju postići. Jer svima je cilj da se dogovor postigne. Građane ne zanimaju naše institucionalne razmirice, oni žele rezultat.
Kamen spoticanja u pregovorima je ideja da se uvede suspenzija EU fondova ako države krše vladavinu prava, kao što se čini da to rade Mađarska i Poljska. Gdje vi stojite po tom pitanju? HDZ-ovci u EP-u često ostavljaju dojam da drže stranu Orbánu ili poljskim konzervativcima.
Ne treba tu temu koristiti za neke politikantske obračune s pojedinim državama članicama jer postoje problemi s vladavinom prava i drugdje, ne samo u te dvije države koje ste spomenuli. Ne želim nikoga prozivati, ali činjenica je da je tu puno licemjerja, dvostrukih standarda i to nije dobar put. Postoji mehanizam za kontrolu vladavine prava, to je članak 7. temeljnog ugovora EU. U praksi ga je teško implementirati jer se traži suglasnost svih drugih država članica da se sankcionira ona država za koju se tvrdi da krši vladavinu prava. Komisija je bila predložila da se mogu suspendirati sredstva iz fondova EU ako država krši vladavinu prava u vrlo širokom smislu. Međutim, i pravna služba Vijeća je zaključila da nema pravne osnove za takvo što. I njemačko predsjedništvo Vijećem EU na tragu toga izradilo je prijedlog, za koji osobno mislim da ide u dobrom smjeru, baš zato što se drži toga što jesu nadležnosti EU. Ne ide šire od toga. A u raznim rezolucijama EP-a predlagalo se da EU radi stvari koje nisu u njegovoj nadležnosti.
U Komisijinu izvješću o stanju vladavine prava Hrvatska je također spomenuta kao zemlja u kojoj se korupcija na najvišoj razini ne kažnjava brzo i učinkovito. Imamo i nekoliko aktualnih korupcijskih afera, od uhićenja Josipe Rimac do Dragana Kovačevića i Janafa. Kako to odjekuje tu po hodnicima u Bruxellesu?
Hrvatska se ne doživljava kao neki poseban problem. Što se tiče samog Komisijina izvješća, ono je utemeljeno i na izvorima informacija iz Hrvatske koji mogu biti točni, netočni, više ili manje selektivni. Priroda takvih izvješća je da ističu elemente kod kojih su potrebna poboljšanja. Nisam ga doživio posebno negativno. Najveći naglasak je na percepciji rada pravosuđa i percepciji korupcije. Na promjeni te percepcije trebamo svi raditi. Što se tiče konkretnih afera, HDZ je pokazao da nije bitna stranačka pripadnost, da treba svim nadležnim tijelima dati da rade svoj posao i da oni koji su počinili kaznena djela trebaju odgovarati. Kad govorimo o ovoj posljednjoj aferi, gospodin koji je u središtu te priče nije nikad bio član HDZ-a. Dapače, bio je visoki dužnosnik SDP-a i HNS-a. To pokazuje da korupcija nema stranačku boju, a naš je stav da sve treba sankcionirati. HDZ je stranka koja se nije libila, dok je na vlasti, stvoriti okruženje u kojem se svi bez obzira na stranačku pripadnost jednako trebaju procesuirati ako su počinili kazneno djelo. Smatram da treba stvoriti atmosferu u kojoj se institucijama vjeruje i da one imaju slobodu bez pritisaka obavljati taj posao.
ako ce se sve zemlje eu provodite ozbiljne mjere a hrv nece ,biti ce prisliljena..zanimljiv je taj balkanski odnos prema eu uniji ,o glupoci odlucuju sami a kad treba nesto sto ne valja preuzeti od eu prvi su..