Na ulicama Atene proteklih dana prosvjedovalo je 20-ak tisuća ljudi. A o žutom psu da se i ne govori.
Nisu prošle ni jedne demonstracije – a dobri poznavatelji kažu da je akcija na ulici gotovo grčki nacionalni sport – da se uz bok prosvjednika, i to onih najžešćih, anarhista, nije našao – neki pas.
Izvan jurisdikcije
Tradicija "psa na prosvjedima" u Grčkoj – posebice Ateni – duga je gotovo kao i tradicija anarhizma i otvorenog pokazivanja nezadovoljstva. Ona seže daleko u prošlost, još u helensko doba, a novi je uzlet dobila krajem 19. i početkom 20. stoljeća kad su anarhisti stali uz radnike. Poznavatelji grčke kulture i života kažu da su izravna akcija te žestoko iskazivanje stava duboko ukorijenjeni u grčku psihu. Nekada su se grčke žene bacale s litica pred Turcima, danas se bore po ulicama.
Onaj veliki mješanac koji je kezio zube na policiju i skakao kroza suzavac, kaže nam jedan od prosvjednika anarhista koji se predstavlja kao Deadeye, zove se Loukanikos, ali mu tepaju Louk. Da, nazvali su ga tako jer obožava jesti kobasice, a nekima je i djelovao kao kobasica.
– On ne pripada nikome, već živi uz nas u četvrti Exarchia. I ne dolazi samo on na prosvjede. Ima još četiri-pet pasa. Zovemo ih "psima svog pokreta". Dick, Ribo, Loucy, Petros, Louk – oni su naši drugovi i tako se ponašamo prema njima – kaže nam.
Exarchia je u neku ruku poluautonomna jedinica, gotovo izvan jurisdikcije države, iako gotovo u samom središtu grada. Četvrt je to uniformiranih, oronulih zgrada i sveučilišta. Nekadašnji stanovnici masovno su se počeli iseljavati prije kojih 40-ak godina da bi izgradili nove domove na periferiji. Na njihovo mjesto, u prazne zgrade, uselili su se anarhisti. I Deadeyeov dom je "katalypsi" – skvot koji dijeli s desetak ljudi. Stanuju bespravno, no nitko ih se ne usudi dirati. Policija rijetko zalazi u Exarchiju. Ako i zalutaju, samo se provezu. Iz auta ne izlaze nikada. Prešutni je to sporazum koji je na snazi već 35 godina, od mitskog 17. studenog 1973. kad je policija upala u Politehničko sveučilište u Exarchiji, gdje su studenti prosvjedovali protiv diktature vojne hunte, te ubila njih 40-ak.
Louk je, kažu, zadovoljan i zdrav. Volonteri se brinu o psima lutalicama kojih u Ateni, procjenjuje se, ima više od dvije tisuće – cijepe ih, mikročipiraju i kastriraju ili steriliziraju, a onda im oko vrata stave plavu – za mužjake – ili crvenu ogrlicu.
Nasljednik legende
Na Louku je, kažu, teška zadaća da dostojno naslijedi najpoznatijeg psa u Grčkoj – Kanellosa. On je danas postao mitska figura. I danas mnogi misle da je pas koji laje na policiju i škljoca zubima kroza zrak pun suzavca Kanellos. Pas, čije ime u prijevodu znači cimet, obitavao je na famoznom Politehničkom sveučilištu.
– Taj je pas tamo proveo više vremena nego neki studenti – kaže. Nije bilo prosvjeda na kojem nije bio, profesori su ga puštali i u predavaonice, prisjećaju se. I tako bi taj pas – a bio je isto žut – mirno i skončao nakon 17 godina sveučilišnog života da jednog dana 2008. neki profesor s arhitekture nije pozvao šintere. E, taj nije znao u što se upustio. Tog trena kad su doznali da su im odveli Kanellosa, studenti su – a nije im teško palo – organizirali prosvjede.
"Oslobodite Kanellosa!", vikali su. Skladali su i pjesmu njemu u čast. Ugrizao me da mi pokaže da se trgnem iz političke letargije, glase stihovi. I oslobodili su ga – već je bio star, artritis ga je mučio. Napravili su mu i posebna kolica da se lakše kreće. Zadnje dane proveo je u domu jednog studenta, a nakon što je uginuo, grob su mu iskopali unutar kampusa.
– Mora da je Kanellos prenio dobre gene – govore jer se svi potajice nadaju da je Louk potomak prvog i najpoznatijeg "psa prosvjednika". U svakom slučaju, ako nije biološki, simbolički sigurno jest.
Svjedoci smo razvoja novogrchke tragedije .