Prvo pustim bradu. Izuzetno je važno da bude prava i ne otpadne kad me djeca povuku za nju. Puštam je, obično, od kolovoza, da dovoljno naraste, no ove sam je godine pustio već potkraj lipnja. Njegujem je kao što to čine hipsteri, češljam i mažem uljima kako ne bi bila suha. Prije sam morao nanositi više bijele boje kako bih postigao izvorni izgled brade Djeda Božićnjaka, ali više ne moram, prirodno je sijeda. Tek malo obojim obrve koje su još crne, ali neće ni to dugo – smješka se Ivica Lučić dok nam pažljivo pokazuje kako nastaje najpoznatiji osječki Djed Božićnjak. Sjedi pred zrcalom u garderobi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i priprema se za jednu od njemu najdražih uloga u koje je dosad uskočio. Lučić je gumac, ali i ravnatelj toga kazališta.
– Obrve mažem kazališnom šminkom koju inače klaunovi koriste za kožu lica. Bradu samo malo “posprejam”, radi intezivnijeg efekta. Počešljam i brkove jer je važno da su zavrnuti prema gore, to daje veseliji izgled. Ako su brkovi prema dolje, onda je Djedica tužan, a ne bi trebao biti tužan. Jer, on donosi radost, kao Mišo Kovač: uđeš u dvoranu, digneš ruke i svi su sretni. Otkako ih počnem puštati, sučem ih prema gore, pa već imaju prirodni oblik suze – nastavlja on dok češljem raspoređuje svaku dlaku na svoje mjesto.
Brada mora biti prava – prvi je to test koji Djedica mora proći. Padne li na tom prvom koraku, uzalud mu trud i vreća puna darova.
– Klinci redovito provjeravaju je li prava, iako je više zločestih odraslih koji ih nagovaraju da povuku Djedicu za bradu – nadovezuje se.
Odoru Djeda Božićnjaka posudio je iz kazališta samo prve godine, pa je nabavio vlastitu.
– Kazalište ima samo plašt, a ja nisam Djed koji samo sjedi i fotografira se, vrlo sam aktivan pa mi treba odijelo u kojem mogu skakati i provlačiti se kroz dimnjak. Prvi plašt mi je sašila moja supruga Dubravka. Ona se ne odijeva u Baku Mraz, ali bude nekad jelen koji me vozi s mjesta na mjesto, kada je malo veća gužva, kako bih sve stigao – kazuje Lučić pa u trenu izvlači iz džepa mali glazbeni instrument, prisloni ga na usta i zasvira legendarne “Zvončiće”.
Na koncu na glavu natakne crvenu kapu, a na nos starinske naočale. Iako mu stoje samo na vrhu nosa, naočale su dioptrijske – s godinama mu, sliježe on ramenima, sve više trebaju. Vreća je još prazna, ali takva sasvim sigurno neće ostati kako prosinac bude odmicao...
Da se pretvori u pravog Djeda Božićnjaka, trebalo mu je samo pet minuta.
– Znalo se dogoditi da se iz jednoga kostima, kada igram predstavu, preobučem u Djeda Božićnjaka za manje od dvije minute. Dok djeca još uvijek plješću glumcima na pozornici, iskradem se i dočekam ih spreman na izlazu – otkriva nam.
Jedino što mališane zbunjuje jest Lučićeva vitka linija.
– Da, malo sam premršav, što su znali komentirati. Odgovorim im da Djedica živi zdravo jer se mora provući kroz dimnjak, a tamo gdje imaju centralno grijanje poseban je problem, zbog uskih cijevi. Nužno je, stoga, da je posebno vitak kako bi stigao na sve adrese – snašao se on.
Sve je to, uostalom, manje važno, jer ono što razlikuje “pravog” Djedicu od jefitnih kopija jest – široki, dobroćudni osmijeh.
U odijelu prevali stotine kilometara
A da bi zabavio i nasmijao mališane, kao i mame i tate, i djedove i bake, Ivica Lučić izvodio je svakakve vratolomije. Nema magične sanjke koje vuku sobovi, ali on svejedno leti – zrakoplovom osječke tvrtke Air Pannonia, doduše. Bacao je bombone iz zraka na pistu Zračne luke Osijek, a kada je sletio, iz velike je vreće izvadio brdo darova. Isti ga zadatak čeka i za dva tjedna. Vozio se tramvajem, u kočiji, ali i u žlici bagera. Ne putuje sa Sjevernoga pola, ali u prepoznatljivom crvenom odijelu taj 60-godišnjak prevali zasigurno i na stotine kilometara. I tako svakoga prosinca, već ravno četvrt stoljeća, odnosno od 1993., kada se i zaposlio u osječkom Dječjem kazalištu. Prve korake kao omiljeni blagdanski lik napravio je još kao student prava, pa se brusio u tvrtkama u kojima je radio.
VIDEO Neobični božićni običaji
– Kada sam bio zaposlen u “1. maju”, negdje 1986., nisam imao vlastitu bradu pa su mi je napravili od janjećeg krzna, da izgleda autentičnije. Nisam je prije probao, pa kad sam je stavio pod nos, zamalo se nisam onesvijestio jer je užasno zaudarala. Ali izdržao sam – prisjeća se.
– Jako volim biti Djed Božićnjak! Kada 23. prosinca u kazalištu podvučemo crtu, tih desetak dana “mraziranja” mi je točka na i u poslovnoj godini, bez obzira na to što bude jako naporno jer mi tisuće djece prijeđu preko koljena ili kroz ruke. Bez imalo lažne skomnosti, za ovih 25 godina, darivao sam barem 60 do 70 posto osječke djece. Ne stignem ni pratiti koga sam sve tako zabavio, za mene su sva djeca jednaka, a koncentriram se na to da budem što bliži s njima. Naravno, nastojim razveseliti i odrasle koji ih dovode – napominje naš sugovornik.
I zaista, kako reagiraju odrasli?
– Kad me vide, svi povjeruju u Djeda Mraza. Nisam doživio da mi netko dobacuje nešto neprimjereno ili mi se ruga. Nije mi problem prošetati ulicom, a najljepše mi je kad me ugledaju dok se vozim automobilom pa mi mašu i trube. I svatko se nasmije, nema osobe koja bi namrgođeno pogledala Djeda Božićnjaka – uvjerava nas.
Djedica za odrasle
Viđao je on i suze, na licima najmlađih, dakako, ali onda im kaže: plači ove godine, smijat ćeš se kada pogledaš fotografiju za deset godina. Ipak, nema mnogo onih koje je ovaj Djedica rasplakao – nastoji ne biti glasan da ih ne uplaši, i pristupiti im što nježnije. Bebe su, kaže, na mekanome plišanome plaštu u njegovim rukama znale i zaspati.
– Ovo je zaista nešto najljepše što čovjek može raditi! – govori on s iskrenim oduševljenjem.
U konačnici, važno je, dodaje, vjerovati u Djeda jer on donosi ljepotu i mir.
– Ne povezujem baš Djeda Mraza s Božićem. Kao malome, kod kuće mi je darove donosio Christkindl, a kod tate u firmi Djed Mraz. To su dva različita lika, nemojmo ih miješati. No, to su filozofske rasprave u koje ne ulazim, samo želim da svi koji me vide povjeruju u Djeda Mraza i zamisle da im taj lik donosi radost i veselje. Nije čak ni taj dar toliko važan, ja pamtim i sirotinjska vremena kada su se dobivale naranče, lješnjaci i možda pokoja igračka, pa smo se radovali i tome. Nije nužan skupi dar, iako danas oni jesu skupocjeni, nego je važan susret s likom koji donosi mir, pa i simbol je blagostanja. Kada se prestane vjerovati, duh sigurno postaje siromašniji. Ali vjerujte mi, Djedica postoji! – ne da se on pokolebati.
Kada se osvrne četvrt stoljeća unatrag, zamisli se i kaže da se u dječjim reakcijama nije gotovo ništa promijenilo. Ista su to ozarena lica. Promijenili su se, pak, odrasli, no i oni često sjednu Djedici u krilo, za zajedničku fotografiju.
– Bio sam dvaput i Djedica za odrasle koji u njega vjeruju. Zvali su me, davno je to bilo, na osječki sportski aerodrom. Došao sam u kostimu, ne znajući ništa drugo osim da ću dijeliti darove. Ali, nisam čuo žamor djece. Moj prijatelj koji me i angažirao rekao mi je: “Stigli smo, možemo početi”. Izišao sam na pozornicu, a dvadesetak odraslih stajalo je u žutim majicama na kojima je crnim slovima pisalo “Ja volim Jutromlata”, a to je moj lik iz radijske emisije. Ispred njih stajala je piramida od kutija vina, koju su nazvali vinamida. Svatko od njih sjeo mi je krilo, otpjevao pjesmicu i onda dobio karton vina na dar.
Oduševilo me što su se odrasli toga dosjetili i odlučili se tako zabaviti – prepričava nam. Dijelio je on i purice u gospodarskoj komori, poklon djelatnicima od sindikata, no taj je put Djedica sjeo svakome od njih u krilo i otpjevao pjesmicu. U pojedinačne kućne posjete ne ide jer bi to ipak bilo previše posla, no izuzetak su djeca zaposlena u kazalištu, kojima dolazi na vrata 23. prosinca popodne.
– Najluđe što sam napravio bilo je nakon predstave koju su u kazalištu gledala djeca zaposlenika iz tvrtke u kojoj je radila i moja supruga. Jedan dječak, od 11 ili 12 godina, nije došao jer je smatrao da je prestar za Djeda Božićnjaka. Uzeo sam njegov dar i u kostimu otišao do njegove zgrade. Kroz cijelu zgradu sam se raspitivao gdje stanuje, tako da su me svi vidjeli. Pozvonio sam mu na vrata, a on samo što nije pao u nesvijest kad me ugledao – smije se on i danas kada se sjeti dječakove reakcije.
Jedno od najljepših iskustava bilo mu je kada je, vozeći se u kočiji glavnim osječkim trgom, u masi začuo dječaka kako pita oca “Je li to zaista pravi Djed Mraz?”. Posjeo ga je uz sebe u kočiju i rekao mu neka ga dobro promotri pa sam zaključi.
– Kako je sjedio meni sa strane, vidio je da mi dlake na bradi rastu iz lica. Sišao je i rekao mi: “Jesi, pravi si!”. Imao je možda sedam-osam godina, taman na rubu da više ne vjeruje, ali ja sam mu možda tu čaroliju produljio za još nekoliko mjeseci – govori. I sam je, dodaje, kao dječačić željno iščekivao Djeda Božićnjaka, u osječkoj klaonici, gdje mu je radio otac.
Moj novi život
Iako je diplomirao na Pravnom fakultetu u Osijeku 1981. godine, Ivica Lučić nikada nije radio u struci. Prijavio se, na koncu, 1993. godine na audiciju u Dječejm kazalištu. U to je vrijeme bio tržišni inspektor, no taj mu posao nije dobro “legao”. Na toj audiciji nije bilo važno je li završio glumačku akademiju, nego da pokaže talent.
– Imao sam 36 godina, ženu i dvoje djece. Bilo nas je desetak muških kandidata, a uzeli su mene. I od tada sam se preporodio, započeo sam novi život – zaključuje Lučić.
Pogledajte što je novo u Božićnoj priči Salajevih:
Nema filozofije od uvijek je za katolički Božić bio djed Božićnjak samo u Jugoslaviji se pojavio Djed mraz i slavio se za Novu godinu!