Poslovi se nisu smjeli odbijati bez obzira na to koliko su slabo bili plaćeni. Ako bi netko odbio dva posla, morao bi, nakon 14 dana, ići pomagati u bolnici, i to, naravno, bez ikakve naknade.
Naplaćivala se, pak, bećarina. Kapija se zatvarala u 23 sata. Tko je pravio buku, platio bi kaznu, a taj bi se novac ulagao u, primjerice, uličnu rasvjetu. Red se, baš po vojnički, morao znati. No, vojnim časnicima, koji su osječku Tvrđu tada i naseljavali, nije nedostajalo ni zabave. Broj krčmi i krčmara nesprestano je rastao, a između 1745. i 1770. radile su, po zapisnicima komorske uprave, čak 34. Stajaća je vojska, naime, bila važan izvor prihoda. Išlo se i “korak dalje” pa su svoja vrata otvarale i javne kuće, no sve je bilo regulirano na papiru – Statutom o nadziranju prostitucije u gradu Osijeku. Iza fasada stare gradske jezgre, u ta zaboravljena vremena, zavirila je Helena Sablić Tomić u svojoj novoj knjizi “U osječkom nutarnjem gradu”. Nije to ponajprije povijesno štivo, njezin pogled je više kulturološki. Prikaz je to, reći će autorica, duha i duše prostora.
– Pokušala sam rezimirati dosadašnje iskustvo proučavanja Tvrđe, sve ono što se događalo, te učiniti iskorak prema privatnom vremenu, životu iza fasada – što su čitali časnici, što su kuhali, kamo su izlazili, što se događalo u gostionicama. Nastojala sam ne pisati monografski, povjesničarski, već kulturološki, “mekano”, da se može čitati kao priča o gradu kojeg više nema, kakav je nekad bio. Knjiga je nastala, dakle, zahvaljujući komunikaciji svih kulturnih institucija koje su, bilo kroz izložbe bilo fotodokumente, tekstove ili zapise, sudjelovali u istraživanju Tvrđe – započinje prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, inače dekanica Umjetničke akademije u Osijeku. Građanska je to priča o multikulturanoj Tvrđi koja nije bila samo vojna. “Prostrujali” su njome i prvi vodovod i elektrifikacija. Organizirali su se sajmovi, bio je to grad u gradu. I bila su to, zaista, neka druga vremena. Riječ je, inače, o razdoblju od odlaska Turaka do rušenja bedema, kada se grad otvara prostoru, odnosno od kraja 17. stoljeća do 1924. godine.
Danas se ne doseljava, a tad...
– U svakoj su se kući govorila dva ili tri jezika, tada je to u Osijeku bilo normalno – njemački, mađarski, latinski, hrvatski... Takva je priča grada bila tada, za razliku od sadašnjosti – govori ona. Zašto se to promijenilo, izgubilo?
– Duh vremena i ideologije bili su takvi da se, primjerice, u jednom trenutku zabranjivalo govoriti njemački. Usto, Osijek je prestao biti toliko protočan grad. Danas se u Osijek ne doseljava, a tada se doseljavalo – odgovara. Tvrđa je, kao vojni prostor, bila važno prometno središte, i to na potezu od Beča i Budimpešte, preko mosta na Dravi pa do Istanbula. Pripremajući se za rat protiv Osmanskoga Carstva, navodi se u knjizi, car Josip II. osnovao je 1782. u Osijeku dočasničku školu i vojno brodogradilište u kojem su se gradile obične lađe i riječne topovnjače. Strahujući od ulaska cara Napoleona u Beč, dragocjenosti iz carske riznice dopremljene su 1805. na sedam lađa u Osijek i pohranjene u osječkoj Tvrđi. Na tu su, kako se smatralo, najsigurniju adresu sklonjeni i važni dokumenti i dragocjenosti iz Beča, Linza, Graza, Budima, Trsta, Rijeke i Zagreba.
Vojne su vlasti u 17. i 18. stoljeću poticale brakove vojnika “jer bi na taj način vojna služba bila privlačnija, a žene su bile jeftina radna snaga”. Tih se godina u Osijeku skupilo, piše Helena Sablić Tomić, čak 11.000 vojnika, a ta je brojka opstala do samoga kraja 18. stoljeća. U Nutarnjem gradu, gdje je stanovništvo poraslo za nevjerojatnih 127 posto, tada je živjelo 27,8 posto Hrvata, 52,4 posto Nijemaca, 6,2 posto Talijana, 4,6 posto Čeha, tri posto Mađara i Francuza te tri posto ostalih.
A njihov kulturni te građanski život bio je vrlo intenzivan. Malo se dana zna o osječkoj Crtačkoj školi, a iznjedrila je važne slikare kao što su Hugo Conrad von Hötzendorf te Adolf Ignjo Waldinger. Iako su radili u teškim uvjetima, o popularnosti svjedoči brojka od 101 polaznika 1822. godine. A ako su, umjesto olovke i kista, građani u rukama držali knjige, najčešće su to bile avanturističke. Posebno popularan bio je talijanski prijevod “Život i pustolovine Robinsona Crusoea” Daniela Defoea. Nutarnji grad bio je često odredište i glumačkih družina koje su igrale romantične komične bajke ili drame iz narodnog života. Ulicama su krstarili i gutači vatre ledeći krv u žilama promatračima.
– Svako doba nosi svoje prednosti. Tada se sve nešto stvaralo – prve kazališne predstave, izložbe, razvijalo se školstvo, potpuno je bio drukčiji ritam života. Živjelo se na početku stvaranja kulturne slike prostora. Mi danas imamo kulturnu sliku prostora pa nisam sigurna znamo li je iskoristiti s obzirom na njezin potencijal – kaže naša sugovornica.
Specifičan je i ritam građanskog privatnog vremena. Nisu rijetki sukobi građana i gradskih službenika pa je, tako, radi prodaje jedne kuće intervenirala i vojska. Vojska i svećenstvo su, ističe se, bili znatno bolji spoj.
– Zanimljiva je briga o nabavi vina pa vidimo da je Osječanima tada važnija bila cijena vina od cijene žita. Vino su često konzumirali redovnici i građani, o čemu zorno govori prisutnost mnogih točionica i gostionica u gradu. Vino se u to vrijeme konzumiralo više kao hrana nego kao piće – govori autorica u knjizi.
Krčme su, dakle, nicale na svakom uglu. Postojala su i tzv. bludilišta, na kojima se legalno bavilo prostitucijom. No, pravila je propisivao cijeli set dokumenata, pa tako i Statut o nadziranju prostitucije u gradu Osijeku. Jedino kava i čaj smjeli su se, tako, posluživati u javnim kućama, no ta je odredba poslije mijenjana. Prema Pravilniku za bludilišta slobodnog i kraljevskog grada Osijeka iz 1911. i Naputku za pregledavanje bludnica, određeno je, stoji u knjizi, da bludnica ne smije biti mlađa od 17 godina te da fizički i psihički mora biti spremna za tzv. “tjeranje bluda”. Rijetkost nisu bile spolne bolesti pa je bludnice, po zakonu, dvaput tjedno pregledavao liječnik.
Osim kako su živjeli, Helena Sablić Tomić prikazala je i što su jeli pa je navela i niz kulinarskih recepata, među ostalim, i za knedle. Baš se za tu poslasticu veže i jedan običaj. Crkveno zvono u 19. i 20. stoljeću zvonilo je u 11 sati i podsjećalo na 29. rujna 1687. kada je zadnji osmanlijski vojnik napustio grad. Upravo u to doba, domaćice su počinjale zakuhavati tjesteninu pa se taj sat popularno zvao Mehlspeisen Glock. Trebalo je, naime, šezdeset minuta da ručak bude u podne na stolu. Komplicirani se izraz s vremenom promijenio u knedl-sat, “po omiljenim knedlama od šljiva koje bi se tada počele pripremati”.
