Pred bolestima čovjek se uvijek osjećao bespomoćnim. Naši su preci u bolestima prepoznavali strašnu kaznu kojom ih je kažnjavao Svevišnji. Boga su zazivali da ih zaštiti od kuge, gladi i rata. Masovne epidemije mijenjale su tijekom povijesti demografsku sliku svijeta, možda i više od ratova. Od španjolske gripe neposredno nakon Prvoga svjetskog rata stradalo je više ljudi nego u samom Velikom ratu. No ponekad su osvajanja i epidemije stupali ruku pod ruku. Nakon Kolumbova dolaska u Ameriku broj Indijanaca s 10 milijuna spao je na samo milijun, a glavni uzrok pomora indijanskog stanovništva nije bio rat, već bolesti što su ih u Ameriku donijeli osvajači, a na koje Indijanci nisu bili otporni. Bolesti i epidemije pomogli su bijelcima u osvajanju Novog svijeta.
Partija prije zdravlja nacije
U prošlosti možemo pronaći i brojne primjere racionalnog suočavanja s bolestima i epidemijama. Dubrovačka Republika razradila je i provodila izvrsno organiziran sustav mjera kojima se borila protiv crne smrti, kako je nazivana pandemija kuge koja se u 14. stoljeću iz Azije proširila Europom i koja je, kako se procjenjuje, odnijela polovicu tadašnjeg stanovništva Europe. Dubrovnik je kao trgovačko središte bio posebno na udaru kuge, a nakon jednog slučaja zaraze krajem 17. stoljeća u Dubrovniku je formiran poseban odred za borbu protiv opake bolesti. Grad je podijeljen na šest četvrti, a nakon što bi utvrdili s kim je bolesnik bio u kontaktu, ograničeno je kretanje ljudi.
Video: Alemka Markotić u studiju Večernjeg lista odgovarala na pitanja čitatelja o koronavirusu
Oni za koje se sumnjalo da su zaraženi poslani su u kućni pritvor, dok su zaraženi bili smješteni u lazaret, odnosno karantenu, na raskuživanje na 40 ili 80 dana. Cilj je bio spriječiti širenje zaraze, a onima koji se ne bi pridržavali nametnutih mjera prijetile su stroge kazne. Borba protiv kuge bila je teška i financijski iscrpljujuća, loše je utjecala na trgovinu, ali je naposljetku dala rezultate. Nakon te pandemije, koja je odnijela stotinjak života, Dubrovnik je crna smrt uglavnom zaobilazila.No, ono što su stari Dubrovčani znali još prije nekoliko stoljeća današnji su Kinezi zaboravili. Ili preciznije, postojeće su znanje podredili interesima svoje partijske oligarhije. Jer što se dogodilo kad je mladi kineski liječnik Li Wenliang, koji je na kraju i sam podlegao zaraznoj bolesti, krajem prošle godine upozorio svoje kolege da je u bolnici u Wuhanu primijetio nekoliko slučajeva zaraze nepoznatim virusom, za koji je ispravno zaključio da je sličan SARS-u?
Nakon nekoliko dana Wenlianga su posjetili službenici Ureda za javnu sigurnost predavši mu obavijest da je optužen zbog “širenja lažnih informacija” koje “narušavaju društveni poredak” zaprijetivši mu privođenjem u slučaju daljnjeg širenja “neosnovanih glasina”. U to su se vrijeme u Wuhanu održavali izbori uoči zasjedanja Svekineskog narodnog kongresa, a lokalni partijski moćnici smatrali su da nikakav virus ne smije poremetiti partijske planove. Umjesto da su se brinuli za zdravlje svojih građana, oni su interese svojih građana podredili interesima Partije. Propustili su priliku poslušati upozorenja i zadržati opasni virus u Wuhanu, nakon čega se on proširio Kinom, a onda i cijelim svijetom.
Na koncu je i zasjedanje Svekineskog narodnog kongresa moralo biti odgođeno upravo zbog epidemije nepoznatog virusa što ga je nesretni Wenliang otkrio. Vlasti su uvjeravale da je sve pod kontrolom, a dragocjeno vrijeme izgubljeno je za prikrivanje opasnosti. Taj slučaj pokazuje kako je od opasnog virusa još opasnija logika kineskog sustava, koji je nepoznati virus potpuno ogolio pred svijetom. Partijsko prikrivanje i zataškavanje opasnosti ugrozilo je ne samo Kinu nego i cijeli svijet. Taj sustav ne djeluje u interesu svojih građana i njihova zdravlja, a kineski predsjednik Xi Jinping morao je prije nekoliko dana priznati kako je epidemija koronavirusa “najveća prijetnja javnom zdravlju” od osnutka Narodne republike 1949. godine. Riječ je o velikoj krizi i velikom ispitu, kazao je, a Kina, po njegovim riječima, mora učiti iz “očitih pogrešaka koje su napravljene”.
Međutim, riječ je o sistemskoj pogrešci koju kineski predsjednik nikad neće priznati uvjeravajući u superiornost “socijalizma s kineskim obilježjima” nad liberalnim poretkom.
Epidemije nisu izazov samo za kineski high-tech totalitarni sustav nego i za demokracije. Svaka katastrofa, pa tako i epidemija, predstavlja golemu kušnju za naše javne sustave. Sada je jasno koliko je bilo važno tijekom nedavne financijske krize i manjka sredstava sačuvati kvalitetan zdravstveni sustav koji mora pravilno reagirati u ovakvim situacijama. Djelotvorna borba protiv zaraznih bolesti i epidemija isključivo je pitanje struke, a ne politike. Da se u Kini radilo po pravilima struke, opasni virus bio bi izoliran. Pa ipak, politika i političari u pravilu vole katastrofe jer im one omogućavaju da se pred biračima pokažu kao odlučni lideri koji i u izvanrednim situacijama drže stvar pod kontrolom. Njemačkom kancelaru Gerhardu Schröderu nije bilo teško navući gumene čizme i gacati po vodi tijekom velikih poplava 2002. godine jer mu je to osiguralo pobjedu na već izgubljenim parlamentarnim izborima, kao što je i Zoran Milanović 2014. požurio u poplavljenu Gunju premda mu to nije puno pomoglo na kasnijim izborima, ali to samo znači da nisu svi političari u stanju iskoristiti marketinški potencijal katastrofa.
Političari koriste velike nesreće kako bi pokazali tko je glavni, pa tako ni premijer Andrej Plenković prije nekoliko dana nije odolio zovu da baš on objavi naciji da je otkriven prvi slučaj koronavirusa u Hrvatskoj iako je novi ministar zdravstva Vili Beroš svojim neumornim radom tijekom ove krize dokazao da je itekako dorastao toj zadaći. Dok Beroš ulijeva povjerenje jer, bez obzira na ministarsku funkciju, nastupa kao stručnjak, što blagotvorno i smirujuće djeluje na građane, Plenković je nastupio kao političar i tako samo izazvao dodatnu nesigurnost kod građana.
Plenković, naime, nije “političar izvanrednog stanja” poput, recimo, Viktora Orbána u Mađarskoj, Janeza Janše u Sloveniji ili Mattea Salvinija u Italiji. Današnji europski desničari i populisti iznimno su vješti u eksploataciji izvanrednog stanja za ostvarenje svojih političkih ciljeva pa ga nerijetko i sami umjetno proizvode. Paniku i histeriju zbog koronavirusa u Italiji potaknuli su upravo lokalni dužnosnici Salvinijeve Lige, koji su na vlasti u Lombardiji i Venetu, žarištima epidemije, koristeći krizu kao povod za napad na talijanskog premijera Giuseppea Contea optužujući ga za neadekvatnu reakciju na krizu. Bez obzira na sve što predlože stručnjaci, oni uvijek smatraju da to nije dovoljno te nameću još drastičnije mjere. Italija na terenu provodi najdrastičnije mjere, koje daju najlošije rezultate. Posljedica su nekontrolirana panika, opustošene trgovine, bijeg turista i golema gospodarska šteta.
Raspirivanje panike
Orbán je svojedobno zloupotrijebio izbjegličku krizu kako bi proveo pravi politički pothvat i potpunu transformaciju društveno-političkog sustava u zemlji preobrazivši Mađarsku iz tranzicijske u tzv. neliberalnu demokraciju, po uzoru na istočne despocije: Putinov režim u Rusiji ili Erdoğanov u Turskoj.
Iste je namjere proteklih nekoliko godina u susjednoj Sloveniji pokazivao i Orbánov politički prijatelj i suradnik Janez Janša, ali ih nije mogao realizirati iz jednostavnog razloga: nije bio na vlasti, nego u opoziciji. Hoće li se u tom pogledu nešto promijeniti njegovim ponovnim dolaskom na vlast, tek treba vidjeti, ali njegova reakcija na koronavirus identična je njegovoj reakciji na izbjegličku krizu. Janša već danima na Twitteru raspiruje paniku zbog koronavirusa, baš kao što već nekoliko godina zloupotrebljava migrantsku krizu za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Model je uvijek isti. S obzirom na to da je nastupao s opozicijskih pozicija, Janša je svakodnevno bombardirao javnost objavama na Twitteru šireći paniku i optužujući vladajuće da ne čine dovoljno da zaštite državne granice od “invazije nezakonitih migranata”, koje ksenofobnim i rasističkim rječnikom opisuje kao najveću prijetnju slovenskom društvu, načinu života i kulturi.
Rješenja što ih predlaže uvijek su drastična i neproporcionalna samom problemu, poput slanja vojske na granice, zatvaranja granica i slično, no građanima koji ga prate i koji za njega glasaju drastične mjere uglavnom se sviđaju iako moramo biti pošteni i reći da drastične mjere nisu rezervirane isključivo za desničare. Sjetimo se kako je “umjereni” Miro Cerar prije nekoliko godina iskoristio izbjegličku krizu kako bi granicu s Hrvatskom opasao opasnom žilet-žicom. Iako je tvrdio da se žica postavlja zbog izbjeglica, jasno je da to nije imalo puno veze s migrantima, jer nikakva žica ne može zaustaviti ljude u nevolji, baš kao što ni zatvaranje granica neće zaustaviti viruse. Riječ je bila o potezu kojim je Cerar pokušavao amortizirati Janšine optužbe za nesposobnost u zaštiti granica, ali i svojevrsnom kažnjavanju Hrvatske zbog napuštanja arbitraže.
Visoki troškovi histerije
Nisu, međutim, političari jedini koji pokušavaju kapitalizirati ovakve krize. Histerizacija javnog prostora rezultat je zajedničkih napora populističkih političara, senzacionalističkih medija i društvenih mreža. Živimo u vremenu u kojem znanje i informacije nikad nisu bili dostupniji, a nikad javnim prostorom nije kružilo toliko dezinformacija kao danas. Ovaj su put – kao i u slučaju drugih dviju velikih virusnih epidemija u ovom stoljeću – na dobitku farmaceutska industrija, kao i proizvođači dezinfekcijskih sredstava, rukavica i zaštitnih maski, čija je cijena odletjela u nebo. Zahvaljujući histeriji i panici zaziva se proglašenje pandemije iako je preuranjeno proglašenje svinjske gripe 2009. godine izazvalo sličnu paniku i natjeralo vlade da izdvoje milijarde za antivirusne lijekove koji su zbog kratkog roka trajanja morali biti uništeni, a slično se nekoliko godina prije dogodilo i sa znamenitim Tamifluom u vrijeme panike zbog ptičje gripe. Države su na nepotrebne lijekove potrošile milijarde javnog novca, i to isključivo zahvaljujući histeriji i panici. Ista se priča, kao što vidimo, ponavlja i danas. Katastrofe su odlična prilika za stjecanje političkih bodova, ali i za dobru zaradu.
Koliko plaćate ovog nobelovca?