Hrvatska je povijest drugi put pred inozemnim sudom, nakon Haaškog, sad je to münchenski Viši sud. Doduše, glasnogovornica njemačkog suda uoči početka procesa Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču 17. listopada ističe da se proces vodi optuženicima zbog konkretnog djela, ubojstva Stjepana Đurekovića, a ne sustavu bivše države. Ali, kako je riječ o političkom umorstvu, presuda bi mogla ostati visjeti u zraku ne bude li što je moguće uvjerljivije razjašnjena politička mreža koja je spletena oko direktora Inina marketinga 1983. godine.
Uostalom, upravo su politička ubojstva ta koja u Njemačkoj ne zastarijevaju, i politička pozadina nužna je kako bi se razjasnilo i zašto se sudi nakon toliko godina. Tu će biti na ispitu i njemački sud, jer u političkoj priči o djelovanju jugoslavenske Udbe u inozemstvu, ponajviše u Njemačkoj, valjalo bi razjasniti i ulogu njemačkih vlasti i tajnih službi. Jer, teško da je Udba mogla ne samo ukorak pratiti djelovanje političke emigracije, nego ih i ubijati, takvih je slučajeva dosad pobrojeno 36 na tlu Njemačke, a da njemačke vlasti o tome pojma nemaju. To je i ideja vodilja zbog koje sada bavarska policija ima pune ruke posla sa zakašnjelom istragom dosad potpuno nerasvijetljenih ubojstava otprije četvrt stoljeća i više, na tome radi cijeli jedan odjel Bayerisches Landeskriminalamta, odjel Ex-Jugoslawien, i uskoro se očekuje dovršenje istraga i za još neka ubojstva hrvatskih emigranata u Münchenu.
Za Hrvatsku je pak važno razjasniti tko je igrao kakvu ulogu u bivšoj državi, jesu li ljudi koji su sudjelovali u stvaranju hrvatskih tajnih službi, Josip Perković i Zdravko Mustač, bili u lancu Udbine likvidacije Stjepana Đurekovića ili je sve, kako to tvrdi obrana, išlo mimo Zagreba, izravno iz Beograda. Je li vezano za Đurekovića bilo u igri samo to što je Mika Špiljak, koji je u svibnju 1983. godine postao predsjednik Predsjedništva SFRJ, želio zaštititi svoga sina Vanju, jednog od Ininih menadžera, od optužbi za pronevjeru? To tvrdi Perkovićeva i Mustačeva optužnica te presuda Krunoslavu Pratesu, emigrantu i doušniku zagrebačke Udbe, ali teško je steći čvrst dojam da se politička igra uoči Đurekovićeve likvidacije u garaži-tiskari u Wolfratshausenu pokraj Münchena odigrala upravo tako. Naime, za takav scenarij nema baš previše potkrepe.
O tome što je Mika Špiljak navodno rekao u povjerenju Juri Biliću, prema pravomoćnoj presudi Krunoslavu Pratesu, svjedoči dvostruki agent Vinko Sindičić, osuđen za pokušaj ubojstva Nikole Štedula u Škotskoj. Koliko je Udbin operativac na terenu mogao znati što se događa u vrhu države, pitanje je na koje zasad nema odgovora. Sindičić tako navodi, a sud ga citira u presudi, kako je Špiljak Juri Biliću u povjerenju rekao da je Đureković pronevjerio novac i tražio njegovu likvidaciju. Drugi temelj na kojem se djelomično može graditi priča o Špiljakovoj operaciji zaštite sina je ono što govori Pavle Gaži, u to doba ministar unutarnjih poslova, koji je smijenjen dva mjeseca nakon Đurekovićeva ubojstva. Dosad njemački sud nije ni raspolagao dokumentima koji bi takve navode potkrijepili ili ih opovrgli, koji bi pokazali što se događalo u vrhu bivše države nakon Titove smrti. Sad je situacija drugačija i ovog trenutka sve zainteresirane strane čekaju što će pokazati tisuće stranica arhivskih dokumenata koji su stigli iz Hrvatske, među njima i zapisnici sjednica Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Socijalističke Republike Hrvatske.
Jedan od njih došao je do Večernjeg lista, izvori tvrde da je autentičan, a govori o tome što se razgovaralo 15. travnja 1983. godine, tri mjeseca prije Đurekovićeva smaknuća, na sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske. Prema tom zapisniku, koji je već objavljivan u hrvatskim medijima, Mika Špiljak žalio se što je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova Pavle Gaži rekao kako ne može ići u daljnju istragu malverzacija u Ini da ne bi kompromitirao narodne heroje. Heroj je Mika Špiljak, a istraga bi po tome išla na njegova sina Vanju. – Ja odmah kažem što sam Gažiju na samom početku istrage rekao. Ako je riječ o kriminalu, ako je riječ o mojem sinu, ja prstom maknuti neću – goni! – rekao je tada, navodno, Mika Špiljak.
Na toj je sjednici i Gaži, koji ne odgovara na direktno pitanje je li rekao da mora zaustaviti istragu u Ini zbog narodnih heroja. “Ako sam bio na službenim sastancima, rekao sam ono što sam rekao, nisam o tome govorio i ne sjećam se da smo imali bilo kakav službeni stav da se zaustavimo radi ovoga ili onoga, nego da idemo prema Đurekoviću, ovo da se što prije završi. Ništa drugo”, prema ovom zapisniku rekao je Gaži. Osim toga, na toj sjednici Zdravko Mustač otkriva kako im je Đureković sa svojim antijugoslavenskim romanima izmakao pažnji pa sad moraju rekonstruirati njegovu djelatnost prije bijega u travnju 1982. godine. “Mi na tragu Đurekovića nismo bili dok je bio u zemlji. On je do zadnjeg časa bio uspješno kamufliran za svu užu sredinu”, kaže Mustač, a na to Ante Marković prigovara: “To je očito bio propust, on je izmakao”. Mustač objašnjava i da iznos koji je Đureković imao na štednoj knjižici nije uopće indikativan. “Taj iznos može uštedjeti netko od, recimo, jako dobre plaće, njegova plaća je dobra”. Ako to Mustač potvrdi i na sudu, pao bi u vodu i navod optužnice da se i sama žrtva, Đureković, nešto okoristio u navodnim Špiljakovim malverzacijama u Ini. Jedan od najmoćnijih ljudi u to doba bio je Stane Dolanc, savezni sekretar za unutarnje poslove, čovjek koji ima pod sobom tajne službe.
Dolanc je, prema Mustačevim riječima na tom sastanku, bio jako zabrinut što tajne službe malo znaju o mogućoj obavještajnoj pozadini slučaja Đureković, kritizirao je tajne službe što se Đurekovićem nisu bavile. Đurekovićeva supruga Gizela pak, govori Mustač, sprema se također na bijeg. Tih dana, kako se može doznati od njoj bliskih osoba, Gizela Đureković morala je na ispitivanje praktično svakodnevno, satima, s reflektorom uperenim u oči i beskrajnim pitanjima o kontaktima sa suprugom i sinom. Preživjela je dugotrajno maltretiranje, izgubila muža i sina, a sad čeka hoće li se nakon tolikih desetljeća raščistiti tko je i kako vodio konce smrtonosne omče zbog koje je ostala sama. Prema jednoj verziji događaja, u koju se uklapa i spomenuti zapisnik, zapravo je bila riječ o pokušaju centralističkih snaga u Beogradu, koje je vodio Stane Dolanc, da preko onih na koje su se mogli osloniti u Zagrebu pokušaju uništiti vodeće hrvatske tvrtke, od Ine i Podravke nadalje, što bi utjecalo na kraju i na sudbinu Hrvatske. Velikosrpske snage u tom bi slučaju zacijelo lakše slomile otpor Miloševićevoj agresiji, lakše bi udarile na oslabljenu Hrvatsku, tumači se. Bilo bi zaista odlično kad bi se, što je moguće preciznije, karakterizirale uloge u drami raspada Jugoslavije, umjesto da i dalje Hrvatska bude rascijepljena i vođena ljudima kojima su najvažniji trenutačni politički bodovi, pa je mnogima stalo samo do toga da udare po bilo kome tko ima ikakve veze s bivšim režimom, a drugima čak i da opravdaju postupke bivšeg režima, koji se nikako ne mogu opravdati.
Tako s desnice idu s udari na Ivu Josipovića, protiv njega se prosvjedovalo i pred sudom u Münchenu, upravo u trenutku kandidature za novi mandat, pokušava se u priču uvezati i Ivica Račan, kako bi se u pitanje doveo današnji SDP, sve očito puno više u svrhu aktualne političke borbe, a ne toliko u korist pravde za žrtve Udbina progona. S desnice se tako može čuti “svi su oni isti”, dakle svi koji su na bilo koji način radili za vlast u bivšoj državi, naročito oni koji su radili za Udbu, no to teško da može biti dobra osnova da se raščiste konkretni potezi konkretnih ljudi i da priča o tome kako je djelovala Služba državne sigurnosti dobije što realniji oblik. Na procesu u Münchenu zasad su sve karte otvorene i teško je predvidjeti ishod postupka u kojem je ključ procesa ključ jedne garaže za koji je Udbin doušnik priznao da ga je dao Perkoviću. U međuvremenu, iz spisa, kako se može doznati, otkriva se da je Perković imao posebnu pogodnost pri uhićenju, obavljeno je to u garaži Kaptol centra, a kamere su bile isključene.
>> Süddeutsche Zeitung: 'Đureković je i žrtva njemačke politike'
>> SDP dopušta odvjetnicima uvid u sve dokumente SKH
Imamo i mi odjel "ex-Jugoslawien". Kod nas taj odjel vlada državom.