Utorak, 28. srpnja
I kad bi protiv Ive Sanadera bilo podneseno još deset optužnica i izrečeno isto toliko presuda te kad bi ih sve Ustavni sud ukinuo, slika se o bivšem premijeru u velikom dijelu konzervativne javnosti ne bi bitno promijenila. Jer tu sliku nije ni stvarao kriminal za koji je suđen, nego politika kojom je šest godina moralno i materijalno upropaštavao zemlju. Pa ipak, ovaj put prije nego Sanader riječ-dvije zaslužuje hrvatsko pravosuđe. Kad čovjek čita odluku Ustavnog suda o ukidanju presuda za slučajeve Ina-MOL i Hypo, pita se kako je bilo moguće da Županijski sud, odnosno sudac Ivan Turudić, čini greške u postupku koje vidi i malo dijete.
Ako je Sanaderu Turudić sudio za djelo (ratno profiterstvo) koje je bilo zastarjelo prije nego što je zastara ukinuta, ako mu je sudio po zakonima koji nisu vrijedili u vrijeme uzimanja mita, ako mu je sudio kao službenoj osobi, a on to nije bio, itd., teško je reći da je neznalica, te će prije biti da je presuda Sanaderu bila zahtjev društvenog trenutka, osveta napumpane javnosti, države, posljedica forsirane i fabricirane pravde. Ako bi tko rekao da je to bila politička presuda, trebalo bi definirati Sanaderovu politiku kojoj sudi druga politika. A tu politiku, slikovito govoreći, vodio je đavao u svećeničkom liku i ruhu. Njegov je projekt bio sotonski: uz pomoć najnacionalnije stranke, HDZ-a, što više zatrti hrvatsko nacionalno biće, uz pomoć Tuđmanove stranke detuđmanizirati Hrvatsku. Pri tome je Sanader imao potporu velikog broja lijevih medija i novinara dok je s vremena na vrijeme "zatucani" dio svoga biračkog tijela nastojao pridobiti tuđmanovskom retorikom i širenjem straha od povratka komunista na vlast. Tu izdajničku politiku ljevičarski novinari ljupko su nazivali modernim konzervativizmom. U svojoj pak stranci moguće otpore takvoj politici lako je sprečavao za demokraciju nepojmljivim kultom ličnost, zastrašivanjem i prijetnjama, uz dugogodišnju pomoć svoje poslušnice Jadranke Kosor. Takav despotski i osvetoljubivi Sanader imao je apsolutnu moć i nad državnim tvrtkama koje su raspolagale golemim novcem, a čim je nešto državno, nije daleko od krađe, korupcije, zloporabe. No za to su potrebni pouzdani dokazi. Ima jedno mišljenje među ljudima stvoreno i prema Sanaderovu velikom bogatstvu i raskošnom životu njegove obitelji koje možda pogađa bit njegove optuženičke sudbine – on je mnogo krivlji nego što jest i što će biti dokazano. No griješe oni koji misle da je Sanader, pogotovo kad bi bio oslobođen, na bilo koji način važan za Hrvatsku ili za politiku u Hrvatskoj. On je samo medijska galama (iz koje ni sam nisam izuzet) nad dubokom jamom s dna koje odjekuje zaborav, kao što odjekuje i zaborav Stjepana Mesića i svih onih kojima je Hrvatska poslužila za iživljavanje, za teroriziranje svojim negativnim strastima, za ponizno i ponižavajuće služenje svjetskim moćnicima i osvetničku ili diktatorsku samovolju prema Hrvatima. Od takvih i ljudi i povijest okreću glavu kao od smetišta. Prema tome, i ova odluka Ustavnog suda samo je jedno od napuhavanja ništice poslije kojeg će slijediti iduća napuhavanja.
Subota, 25. srpnja
Detuđmanizacija se nastavila u HAZU
Ako sadašnji predsjednik HAZU Zvonimir Kusić i po čemu bude zapamćen, bit će to neuspio pokušaj da Akademija nametne podjelu Hrvatske na pet regija. Teško je dokučiti na temelju kojeg pozitivnog povijesnog iskustva HAZU želi vratiti regionalizam koji nas je uvijek dezintegrirao, stvarao sukobe i zlu krv te služio interesima moćnih neprijatelja Hrvatske, to više što se Tuđmanov sustav županija pokazao dobrim i korisnim, i što uopće nije skup kako zlobno ističu njegovi protivnici. U današnjem broju našeg lista Ivan Koprić, glavni "ideolog" HAZU-ove regionalizacije, nabraja što bi sve trebalo prenijeti u nadležnost regija – obrazovanje, socijalnu zaštitu, bolnice, upravljanje šumama i vodama, planiranje, koordinaciju, upravljanje krizama... Nedostaju još samo oružane snage, diplomacija i članstvo u UN-u. Nepojmljivo je da se detuđmanizacija koja je prestala u politici nastavila u HAZU.
Nedjelja, 26. srpnja
Šuker kao da je izbacivanje Hrvatske s Eura 2016. želio
Evo se o kazni Uefe oglasio i Davor Šuker, rekavši samo kako će, nakon što dobije obrazloženje iz Nyona, HNS izdati priopćenje. Izbjegao je i odgovor na pitanje o tome nije li svojim plašenjem javnosti da bi Hrvatska mogla biti izbačena s Eura 2016. nepotrebno sijao paniku. Čim je otkrivena svastika na Poljudu, dao je šokantnu izjavu kako bi Hrvatska mogla biti izbačena s EP-a, što je ponovio još nekoliko puta, kao da je tu kaznu očekivao i želio. Nije li to još jedan dokaz da prezire reprezentaciju, kojoj se na SP-u u Brazilu rugao da svjetski prvak može biti samo na playstationu, posvetivši više brige Severini koju je tamo vodio nego našim nogometašima. Drzak i bahat prema javnosti, prezriv prema nogometašima, džepar osuđen u Njemačkoj zbog prisvajanja zlatnika pronađenih u zrakoplovu, prijatelj zagrebačkog kriminalnog podzemlja – Davor Šuker može biti prolaz bez prepreka za nove mine koje će biti podmetane Hrvatskoj.
Ponedjeljak, 27. Srpnja
Izlaze li napokon i žrtve antifašista iz "rezervata"
Kako episkop dalmatinski Fotije može očekivati solidarnost među Hrvatima u svojim žalopojkama o Srbima kao "građanima drugoga reda" u Hrvatskoj kad – u intervjuu u jednom beogradskom listu – za Domovinski rat rabi riječi "građanski rat" koje su netočne i iritiraju svakog čestitog domoljuba. I kad kao primjer netolerancije spominje rušenje spomenika u Golubiću koji je i u vrijeme gradnje i poslije izazivao prosvjede hrvatskih branitelja jer je ta gradnja bila ilegalna i jer su na popisu žrtava bile i osobe koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku. I kako može biti uvjerljiv Milorad Pupovac kad u Srbu govori o "antifašistima u rezervatu", podsjetivši kako su tamo učinjeni i srpski zločini nad Hrvatima u selu Boričevcima. Što prvi put čujemo iz usta antifašista, nakon što su srpska klanja i ubijene Hrvate antifašisti dugi niz desetljeća zabranjivali spominjati, držeći ih, preblago je reći, "u rezervatu" i "žrtvama drugoga reda".
Srijeda, 29. srpnja
Dok drugi šute, katolici se protiv pedofilije bore
O pedofiliji u katoličkom svećeničkom miljeu čitate gotovo svaki dan! O pedofiliji kod svećenstva Jehovinih svjedoka vjerojatno niste čitali nikad. No danas nailazim na tekst u kojem piše da su Jehovini svjedoci u Australiji po pedofiliji rekorderi, da pedofile vjerske zajednice ne kažnjavaju i ne prijavljuju, a i od žrtava se zahtijeva da – šute! To je samo jedan primjer koji pokazuje kako se katolici najviše žigošu premda se protiv pedofilije najviše bore. Ne pomaže im ni to što povremeno dokazuju da pedofilije više ima, na primjer, u protestantskim i židovskim svećeničkim sredinama, ali se o njoj piše neusporedivo manje. Štoviše, i tada, kad se zauzimaju za istinu, napada ih se da traže izlike i opravdanja. Stoga, kad god pročitate nešto o katoličkim svećenicima pedofilima, budite sigurni da je to napisano i zato da bi se prikrila još gora pedofilija negdje drugdje.
Četvrtak, 30. srpnja
Zar bi mimohod mogao narušiti idilu "u regionu"
I kad su ono uoči agresije na Hrvatsku skrpane hrvatske oružane snage, pa je bila smotra na "Zagrebovu" stadionu, unatoč tome što nam je prijetila po snazi treća vojna sila u Europi, JNA, bilo je ljevičarskih glasova protiv "militarizacije Hrvatske". Sada se javljaju glasovi protiv vojnog mimohoda u Zagrebu. Hrvatskoj su potrebni "dijalog i suradnja", a ne "slavljenje rata i obnavljanje militarizma", kaže političarka Mirela Holy, dok komentator Denis Kuljiš piše: "Na Balkanu je potrebno mirotvorstvo, a ne ratobornost". Nevjerojatno, kao da "u regionu" vlada međudržavna idila koju narušava hrvatski vojni mimohod! Na nizu mjesta "na Balkanu" vri, više je ratobornosti nego mirotvorstva. Hrvatska nikome ne prijeti, no ne može ostati ravnodušna na povremene prijetnje iz Srbije, na velikosrpske apetite kojih ima i u miljeu vlasti, kao ni na stanje u svekolikom okružju – premda je vojni mimohod više simbolika za 20. obljetnicu Oluje nego pokazivanje mišića. No jednoj vrsti ljevičara uvijek je smetala svaka "hrvatska puška na hrvatskom ramenu."
Petak, 31. srpnja
Razočaranje nepravdom u međunarodnoj pravdi
Ispričao mi je prijatelj kako je na početku godine sreo legendarnog pravnika Vladimira Iblera, stručnjaka za međunarodno pravo i pravo mora s nepreglednom biografijom. Premda u 102. godini, rekao mu je da se osjeća dobro i da bi htio doživjeti ishod arbitraže o hrvatsko-slovenskoj pomorskoj granici te o njemu izreći mišljenje kao svoj posljednji komentar u životu. Na žalost, proljetos je umro, ali na sreću, nije doživio ovu sramotu. Ona bi ga zacijelo potresla, to prije što su u njoj sudjelovali i neki njegovi kolege koji su okaljali ugled jedne struke u njezinoj posljednjoj prilici da iznad nacionalnih egoizama pokaže svoju čistoću – u međunarodnoj arbitraži. Tako je smrt hrvatskog patriota i velikana međunarodne pravde bila bolji komentar arbitraže nego razočaranje nepravdom.
boli mekr sto dalje pise. prestanite vec jednom stim kriminalnim lopuzom.