Postoji jedna stara francuska izreka koja savršeno oslikava ambijent u kojem rastu najnoviji prijepori između hrvatskih i srpskih nacionalista uoči dolaska novog „jakog čovjeka Srbije“ u službeni posjet Hrvatskoj: ne propuštaju priliku da propuste priliku!
Teško je reći da je novi susret Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića baš ta prilika koja će pokrenuti srpsko-hrvatske političke odnose s mrtve točke, na kojoj godinama kampiraju, najviše zbog upornosti kojom Srbija odbija priznati realnosti rata. Ali, kad do posjeta dolazi, treba li s jedne i s druge strane podmetati klipove, pa iz Beograda plašiti „svoga“ predsjednika da će ga u Zagrebu dočekati „ustaše“, a iz Hrvatske obeshrabrivati „svoju“ predsjednicu da ne otvara dvore dok se gost ne ispriča u predvorju.
Imao bi se Vučić zbog čega ispričavati – i zbog svega što je Miloševićeva Srbija učinila Hrvatskoj u ratu, i zbog onoga što je on tada brbljao po Hrvatskoj. Ali,isprika dolazi iznutra, iz moralnih uvjerenja, a ne zbog političkih zapovijedi.
Ni od srbijanskog predsjednika, ni od hrvatske predsjednice ne treba očekivati da će odjednom premostiti provalije koje su iskopane u ratu oko kojega se dvije države ne mogu suglasiti ni kako bi ga zvale, agresijom ili građanskim sukobom. Moraju se ipak izjasniti hoće li i dalje kopati nove rovove ili rušiti stare bunkere?
Srbijanski ministar obrane (Vulin), kad bi se samo njega pitalo, ne bi se ni (naj)gorega plašio; on je još u 90-tima. S njim Aleksandar Vučić ne može graditi povjerenje. Hrvati se moraju pomiriti s time da oni ne biraju vlast u susjednim državama i da s izabranim vodstvom trebaju rješavati probleme u odnosima između država i naroda, a ne stvarati nove.
Kad je posljednji put bio u Zagrebu, Vučića prije puta njegovi ministri nisu plašili „ustašama“, a domaćini mu nisu izvodili braniteljske prosvjednike na ulice, što potvrđuje stanovitu radikalizaciju na obje strane. A bio je glavom i bradom isti čovjek, s istom biografijom.
U Srbiji postoje jastrebovi koji teško podnose da Hrvatska stoji bolje od njihove zemlje; ljubomora nikad nije saveznik dobre politike, Kopanje po prošlosti nikome nije donijelo budućnost. U Hrvatskoj se još koristi šablona da su Srbi i Srbija za sve krivi iako Hrvati drže i vlastitu lisnicu u džepu i svoju pušku na svome ramenu.
Uoči Vučićeva dolaska, iz arhive je tako prigodno izvađen jedan sporazum iz Tuđmanova vremena o nadoknadi štete za uništenu imovinu, koji služi kao novi casus belli u prepucavanjima hrvatsko-srpskih „pastira“ i „pastirica“ (kako Francuzi zovu takvu vrstu neproduktivnoga sukobljavanja). Međunarodno je pravosuđe, izjašnjavajući se o težim pitanjima agresije i genocida, i taj slučaj praktično klasiralo ad acta. Što bi Krleža rekao, proš’o voz!
Da je prvi hrvatski predsjednik (ostao) na vlasti, sporovi sa Srbijom rješavali bi se vjerojatno brže i lakše nego što su to činili ili čine njegovi nasljednici. Dok se borio za državu, predsjednik Tuđman bio je nacionalist; kad je izborio državu, bio je pragmatik. Današnjim hrvatskim vlastima ne koriste usluge nacionalista. Od temelja svoje pravedne borbe za slobodu i neovisnost, Hrvatska ne može odustajati; njene će vlasti najviše postići ako rješavaju pragmatično problem po problem.
Koliko će dugo Aleksandar Vučić tamo biti gospodar, to ne odlučuje Hrvatska. Ali, dok god je na vlasti, on ili njegov nasljednik, na putu za Bruxelles prolazit će preko Zagreba. Hrvatska je u (boljoj) poziciji da ne mora ni forsirati, ali ni izbjegavati jake poteze. Nije nevažno da hrvatska država u tim pitanjima govori jednim glasom, da jedna polovica vlasti ne solira, a druga opstruira, da istodobno pritišću i gas i kočnice.
Odnosi Hrvatske i Srbije pali su tako nisko da će i mali koraci biti napredak.
Tko vam ovo piše kolumnu ?? Dugogodišnji jugoslovenski dopisnik iz Pariza !?