Političke poruke iz Hrvatske predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću uoči njegova dolaska u Zagreb da bi se trebao ispričati nisu ustvari bile ozbiljne. Uglavnom su lansirane iz potrebe da se pomalo isprovocira Vučića i njegove Dačiće i Vuline.
Onih koji u Hrvatskoj vjeruju da bi do te isprike ikad došlo ili kojima bi ta isprika išta značila ionako je mali broj. Osim toga, malo bi tko i povjerovao da je riječ o iskrenoj, a ne tek tehničkoj, iznuđenoj ili “politički korektnoj” isprici.
Isprika, da bi bila važna, mora biti iskrena, a budimo realni, Vučićeva tako ne bi bila doživljena. Jer njegova politika i stav prema Hrvatima i Hrvatskoj imaju kontinuitet. Kako je politički napredovao, te njegove velikosrpske epizode s okupiranih dijelova Hrvatske iz 1995. sve su mu više smetale pa ih je jedno vrijeme i negirao, imao je kroničnu političku amneziju i čak tvrdio da nije bio u okupiranim dijelovima Hrvatske.
Sve dok nije objavljena snimka njegova govora od 20. ožujka 1995. u tada još okupiranoj Glini. I premda je tada imao samo 25 godina, nastupio je kao generalni tajnik Srpske radikalne stranke koja je baštinila četnički pokret i ideologiju, a lider joj je bio četnički vojvoda Vojislav Šešelj.
U proljeće 1995. Srbi u tadašnjem RSK bili su jako uznemireni jer su i vidjeli i osjećali da će Hrvatska krenuti vojno vraćati svoje okupirane dijelove. I dok su se svađali i raspravljali je li im pametnije ići u neki dogovor s Hrvatima, prihvatiti mirovne sporazume i veliku autonomiju ili nastaviti ratovati, beogradski emisari poput Vučića odigrali su odlučujuću ulogu. Slatkim mitskim riječima taj mladac od 25 godina dolio je dovoljno ulja kako bi se vatra ponovno rasplamsala.
“Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! “, orio je i gorio s govornice u dvorani u Glini radikal Vučić. A kako su se u to vrijeme radikali nadigravali sa Slobodanom Miloševićem, tako je okupljenim hrvatskim Srbima zajamčio da, ako radikali pobijede i poraze vožda Miloševića, “vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće”.
Vučićeve radikale tada su i Hrvati i Srbi jednostavno nazivali četnicima, kao i njihove paravojne formacije u Hrvatskoj. Tadašnje Vučićevo “velikosrbovanje” po krajevima u Hrvatskoj koje su još uvijek držali pobunjeni Srbi i tada je, dakle, bilo u funkciji borbe za političku vlast u Beogradu. Daljnji razvoj događaja znamo: u mjesec i pol dana nakon Vučićeva govora poduzeta je vojno-redarstvena akcija Bljesak, a tri mjeseca poslije toga i Oluja.
Posljedica rata bio je odlazak dvije trećine hrvatskih Srba u Srbiju te dijelom u Republiku Srpsku. Nakon toliko godina u okolici Beograda živi oko 300 tisuća Srba koji su pobjegli i preselili se iz Hrvatske i koji su dobrim dijelom Vučićevo biračko tijelo. Što se njega tiče, on je tek fizički stariji i imao je nakon govora u Glini zavidan politički uspon.
Već tri godine nakon glinskog govora Vučić s 28 godina postaje ministar informiranja u koaliciji s Miloševićem, poslije prelazi iz radikala u “naprednjake”, ministar obrane postao je 2012., premijer 2014., a lani i predsjednik Srbije.
U utorak će Vučić prvi put nakon 23 godine opet proći cestama Banije ili, kako to Hrvati kažu, Banovine. Možda će proći i kroz Glinu na putu u obližnji Vrginmost. Za razliku od 1995., on tamošnjim Srbima ne nosi zapaljive govore i oružje nego, kažu u državnom protokolu, školsku opremu. Kada vidi gdje i kako žive pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj, kada vidi koliko je smanjen njihov broj i ako otvoreno s njima porazgovara o svim problemima koje su imali u protekle 23 godine, možda Vučić napravi i unutrašnju rekapitulaciju samog sebe.
Možda vidi, a i čuje da je njegovo mladenačko ratno huškanje protiv “ustaške” države i za pripojenje dijelova Hrvatske Srbiji stvorilo katastrofalne posljedice i za Srbe u Hrvatskoj. Na Baniji ili Banovini danas i Srbi i Hrvati žive uglavnom loše i nikako se ne uspijevaju oporaviti od rata. I ako 23 godine stariji Vučić od onog “glinskog” sada razumije što su i Hrvatima i Srbima donijeli pozivi na rat i mržnju, onda mu treba olakšati i kazati da se ne treba ispričavati Hrvatima, ali da se svakako ispriča hrvatskim Srbima.
Ako postoje hrvatski Srbi, onda postoje i srpski Hrvati.