Jedan o najvećih nogometnih esejista svih vremena, urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor biblije egzistencijalne nogometne filozofije, knjige kratkih eseja „Nogomet na suncu i u sjeni“ smatrao je sebe prosjakom dobrog nogometa: „Prohujale su godine i konačno sam naučio da sebe prihvatim onakvim kakav jesam: prosjak sam dobrog nogometa. Idem svijetom ispruženih ruku i na stadionima molim: ‘Molim lijep potez u ime Božje ljubavi’. A kad se dogodi dobar nogomet, zahvaljujem na čudesnom daru i nije mi uopće stalo koji je klub ili zemlja ostvarila to čudo.“˝Vremena su se promijenila i svi mi, klupski i reprezentativni navijači, prosjaci smo – pobjedničkog nogometa. Posebice na Svjetskom kupu u Rusiji kada su u predvorje vlastite i nacionalne besmrtnosti dospjele samo četiri zemlje: Belgija, Hrvatska, Engleska i Francuska. Pitanje je kako „isprositi“ – osmisliti i ostvariti – prvu od dvije preostale pobjede: protiv samozvanog „Gordog Albiona“, reprezentacije zemlje u kojoj je osmišljen suvremeni nogomet, ali i zemlje koju Francuzi, ne bez razloga, nazivaju „Perfidnim (nevjernim, podmuklim, podlim, pokvarenim, izdajničkim) Albionom“?
Ta oznaka – koja aludira, dakako stereotipno, na lukavstvo, prijetvornost, nevjeru, sklonost izdaji (najnovija je engleska „izdaja“ izlazak Velike Britanije iz EU) i dvoličnost Engleza – pripisuje se francuskom pjesniku i dramskom piscu Augustinu Louisu de Ximénèsu koji je davne 1793. spjevao ovaj prozni stih „Napadnimo perfidnog Albiona u njegovim vodama“. Pjesnički naputak Augustina Louisa de Ximénèsa iz 1793. ne bi se danas s početkom u 20 sati isplatio Zlatku Daliću: ne bi nam se isplatilo napasti Engleze u njihovim nogometnim „vodama“: mladosti, snage, trke, brzine, visine, skoka. Engleze treba namamiti u hrvatske nogometne „vode“ izbornika Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića: prizemljenjem lopte, brzog duplog pasa, za Engleze, nadam se, prokletog „bermudskog“ trokuta“ (Brozović – Rakitić – Modrić), profinjenog driblinga i rušilačke snage napadačkog trojca diverzantskog mentaliteta i sklonosti (Rebić – Perišić/Kramarić – Mandžukić).Vatreni 2.0 i njihovi rezultati u Rusiji najbolji su dokaz velike istine da igrati dobar, pa i najbolji i najljepši nogomet (igrati nogomet u ritmu sambe, tanga, valcera, afričke waka-wake, izvorne ili u obradi Shakire) i pobjeđivati u nogometu nisu, ni izdaleka, iste stvari. Na to je, s pravom, aludirao Dalić kad je jednom od posljednjih divana s novinarima kazao: „Došli smo teškim putem do Moskve uz puno truda, puno muke, ali mi smo to zaslužili. Imamo takve igrače i takvu reprezentaciju. Veliki frajeri su otišli kući, ostali su radnici, oni koji su dali sve od sebe. Zašto je čudno da smo u Moskvi, među četiri najbolja? Hodamo po Rusiji već mjesec dana, bilo je vrijeme da dođemo u Moskvu.“
“Kreativna destrukcija”
Sadašnja reprezentacija, u gotovo istom sastavu, igrala je izvrstan, vrhunski i, po mnogima, najljepši (!) nogomet i na ranijim europskim i svjetskim prvenstvima, ali je u drugoj fazi natjecanja, kada se igra pretvara u ruski rulet, jer se igra „na ispadanje“, gubila zbog jednog ključnog razloga: jer nije bila naučena (!) pobjeđivati. Zastarjela, romantična i pomalo fanatična „teorija“ o rođenim pobjednicima i rođenim gubitnicima odavno je napuštena kao prazna tlapnja i bezvezarija. U sportu, kao i u životu, ne postoji „pobjednički gen“ i „gubitnički gen“, nego postoje pojedinci i momčadi koje se uče i nauče, ili se ne uče i ne nauče – pobjeđivati. Pobjeđivati se može, dakako, na različite načine: viteški i otmjeno, mudro i lukavo, ludo i hrabro, hazarderski i ziheraški, pa i sretno, ružno, podlo i prljavo. Dok sam skeptičan spram teorija o genetskoj predodređenosti gubitničkih i pobjedničkih karijera u svakom, posebice vrhunskom svjetskom sportu, manje sam sumnjičav u odnosu na teorije o – pobjedničkom mentalitetu.
Štoviše, uvjeren sam kako se taj mentalitet u velikoj mjeri stječe rođenjem, ali se, kako pokazuje mnoštvo primjera, velikim dijelom može i naučiti, uvježbati, na sličan način na koji se vježba servis u tenisu ili centriranje s lijevog ili desnog krila u nogometu. Da je tome tako, pokazuje niz primjera. Možda je najbolji primjer priča o tome kako je osrednji tenisač Brad Gilbert, pisac knjige koju bi morao pročitati svaki teniski, ali i nogometni trener „Pobjeđivati ružno“ (Winning Ugly), naučio pobjeđivati velenadarenog tenisača i kasnijeg velikog teniskog pobjednika Andrea Agassija. Mladi Agassi u teniskom je svijetu bio prepoznat kao potencijalno veliki šampion jer je imao najbolji povratni udarac, najveću brzinu u trci za loptom i najbolje reflekse u svojoj generaciji. Nakon briljantne juniorske karijere i meteorskog starta u seniorskoj konkurenciji, Andre Agassi je 1992., u dobi od 21 godine, izborio prvo grand-slam finale u karijeri u Wimbledonu. S druge strane mreže u finalu bio je naš Goran Ivanišević (imao je 20 godina) koji je prije toga u nizu, kao čunjeve, srušio najbolje tenisače svijeta: Ivana Lendla, Stefana Edberga i Petea Samprasa.
Činilo se kako Gorana ne može zaustaviti ni „neki tamo Agassi“. Iako je u petom setu servirao za meč, Goran je izgubio, napravivši nekoliko fatalnih pogrešaka u odlučujućim trenucima meča.
Nakon te prve, sretne grand-slam pobjede u Londonu, Agassi je počeo, zbog njemu neshvatljivih razloga, gubiti finalne, a često i polufinalne mečeve, od objektivno lošijih igrača. Nakon bolnog poraza od Samprasa u ožujku 1994. Agassi je otišao na večeru s Bradom Gilbertom, o kojem je razmišljao kao o mogućem novom treneru. Pisca knjige „Pobjeđivati ružno“ pitao je za iskreno mišljenje o svojoj igri i razlozima zbog kojih gubi od objektivno slabijih tenisača. Gilbert mu je ponudio vrlo jednostavan odgovor: Gubiš jer u igri uporno težiš savršenom udarcu. Umjesto stalnog rizika da tvoj „savršeni udarac“ završi u autu ili u mreži, daj protivniku priliku da pogriješi. Drži loptu u igri!
Najveći broj hrvatskih sportskih trenera staroga kova i posebice novinara i dalje robuje mitovima o velenadarenosti ili „Božjem daru“, rođenim pobjednicima ili gubitnicima, ne shvaćajući da se do mentaliteta i navike pobjeđivanja stiže upornim, dugotrajnim, pažljivo osmišljenim treningom, a zatim i mentalnim vježbanjem koje sadrži i unutrašnju borbu sportaša-natjecatelja protiv sumnji u vlastita dostignuća: borba protiv straha (od poraza i pobjede), umora, pada koncentracije, nesigurnosti i – pobjedničkih ambicija protivnika.
„Kreativna destrukcija“ koju je Zlatko Dalić donio u hrvatsko nogometno i sportsko izborništvo sastoji se u tome što je „korisnu prošlost“ pronašao u Miroslavu Ćiri Blaževiću i vatrenima ‘98., ali je tu tradiciju obogatio novim elementima koje traži vrijeme: tradicionalnu hrvatsku buntovničku motivaciju oplemenio je jačanjem samopouzdanja i vjere njegovih vatrenih 2.0 u suvremenu znanost, organizirani nogomet, Boga, vlastiti narod i državu u koju su mnogi odavno izgubili povjerenje. Sve te vjere i povjerenja malo vrijede ako igrači ne vjeruju u sebe same – kao pojedince i momčad.
U svlačionicu je vratio domoljubni rock i nogometne budnice, pa i pomalo ironijski Grdovićev hit „Nije u šoldima sve“, na tribine je uputio svoje Hrabro srce, statističkog videoanalitičara Škota Marca Rochona, a za suradnike je izabrao ljude koji ne pate od kompleksa manje nacionalne i nogometne vrijednosti: Ivicu Olića, Dražena Ladića... Tu su i psihologinja Iva Olivari, liječnički tim, fizioterapeuti, dijetetičari...
Zlatku Daliću na početku Pohoda na Rusiju, a danas i njegovim igračima i momčadi jasno je da povijest svugdje, pa i u sportu pišu pobjednici i njihovi biografi. Dakle, jedino je važno pobijediti. Tom se spoznajom vodio i bivši izbornik Slaven Bilić, koji je na primjedbu engleskih nogometnih analitičara kako hrvatska reprezentacija nije blistala ljepotom, sarkastično kazao: „Ovo je nokaut faza SP-a, a ne Boljšoj teatar. Ako želite umjetnost, idite tamo!“ U tom sam pogledu s velikim simpatijama gledao začuđenost engleskih novinara koji su protestirali što Dalić na međunarodnoj konferenciji za tisak govori samo hrvatski. Na upit engleskog novinara zašto to čini, Dalić je smireno odgovorio: „Možda nas niste očekivali u polufinalu, ali smo zato dobili šansu govoriti na hrvatskom jeziku i predstavljati našu državu. Respektiramo sve, ali Hrvatsku iznad svega.”
“Hrvatski bermudski trokut”
Postupno stvaranje momčadskog pobjedničkog duha vatrenih 2.0 može se iščitati i iz te izjave koja se kreće na tragu odavno legendarne izjave – također na hrvatskom jeziku – Miroslava Ćire Blaževića iz 1998. Kad ga je neki novinar upitao bi li mijenjao Davora Šukera za Gabriela Omara Batistutu, najboljeg argentinskog strijelca svih vremena, Ćiro mu je, sijevajući očima, uz osmijeh odgovorio: “Ni Zvone (Boban) ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. Jebo te Batistuta.“ Zatim se obratio prevoditelju: „Prevedi ovo!“ Zaključit ću ovako. Stvaranje i održavanje pobjedničkog momčadskog duha u nogometu nipošto nije lagan zadatak. Kako kaže jedan od najpoznatijih svjetskih profesora sportske psihologije Dave Collins: „Svaka je momčad poput aždaje s 11 glava. Izuzetno je složeno postići da svi igraju i misle na isti način, da pomažu jedni drugima i da rade zajednički. Ali kad vidiš momčad koja djeluje kao jedno tijelo, sve se događa prirodno i glatko.
Svaki igrač zna što mu je činiti. Odlučivanje je lako.“ Uoči večerašnjeg ogleda s Perfidnim Albionom mogu mirne znanstvene duše i razuma kazati: Zlatko Dalić tijekom „putovanja po Rusiji“ od „aždaje“ s 22 glave stvorio je momčad s jednom glavom i jedinstvenim, pobjedničkim duhom. Taj je duh pokazao i time što je na Nigeriju i Rusiju „udario“ s četiri napadača. Večeras, uvjerava me Ćiro, Engleze treba napasti sa „samo“ tri napadača, ali im prirediti i „hrvatski bermudski trokut“ (Brozović – Rakitić – Modrić) koji će ih iz umišljenih, oholih, imperijalnih visina, spustiti na travnati teren – doslovce i metaforički. U tome bi nam mogli malčice pomoći i ruski navijači, koji imaju puno razloga navijati za nas, a protiv Engleza. A da je trener svih trenera napokon dobio učenika koji će ga nadmašiti, a vatreni ‘98. sljedbenike koji će ih nadmašiti, gledat ćemo i vidjeti večeras nešto prije ili nešto poslije 22 sata.
Atmosfera tijekom izvođenja jedanaesteraca protiv Rusije
Hrvatska danas igra naj značajniju utakmicu u svojoj povijesti, i neće je pustiti nikome a pogotovo Snobovima, oni su naše stare "mušterije".👍