Peter Kuznick, profesor povijesti na American University, godinama je studentima predavao sasvim poseban predmet – Amerika Olivera Stonea. Nakon što je i Stonea napokon nagovorio da održi jedno predavanje, iskoristio je priliku i tijekom večere mu ispričao priču o Henryju Wallaceu, američkom političaru iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Walace je bio jako blizu da postane prvi čovjek najmoćnije nacije svijeta u jeku rata 1944. godine.
Da je to postao, atomska bomba ne bi bila bačena, a ne bi bilo niti Hladnoga rata. Kao i velika većina, ni Stone za Henryja Wallacea nije čuo. Velikom je režiseru to bilo dovoljno da se prvi put započne baviti povijesnim dokumentarcem televizijskog formata. Kuznick je bio prvi suradnik u tom četverogodišnjem projektu. U Americi se vode velike debate oko teza i tvrdnji koje "Untold History of the United States" u produkciji Showtimea donosi, no svatko priznaje kako je to nešto rijetko viđeno na televiziji. Stone, koji je i narator serije, u svom prepoznatljivom maniru razbija američke stereotipe o vlastitoj benevolentnosti, altruizmu i žrtvi i to na prilično efektan, vizualno originalan način.
Kennedy bi napustio Vijetnam
Ne libi se koristiti više puta šokantne slike događaja iz razdoblja o kojem govori, od početka Drugog svjetskog rata pa do predsjednikovanja Baracka Obame kojega prikazuje u izrazito negativnom kontekstu, tek kao nastavljača politike svog prethodnika. Suprotno navici, Stone se uopće ne bavi zavjerama. Nalaz Warrenove komisije o ubojstvu Kennedyja naprosto konstatira, jednostavno iznosi da je za udar aviona na Twinse optužen Osama bin Laden. Okosnicu serijala čini nekoliko kontroverznih tvrdnji popraćenih ponovnom evokacijom malih ali krucijalnih povijesnih događaja. Za Stonea nema sumnje – rat je dobio Sovjetski savez, ne Amerika. Rooseveltov nasljednik Harry S. Truman za Stonea izravni je krivac za bacanje atomske bombe i jedna od najmračnijih figura. Odbio je saslušati generale Eisenhowera i MacArthura te grupu znanstvenika koji su bombe i napravili, dokazuje Stone, ali se i snažno protivili njezinu bacanju. Relativno nepoznati Truman morao je pokazati tko je i kod kuće i vani, posebice Staljinu. Pa, i sam je bio meta zlostavljanja kao dječak, a majka mu objašnjavala da je i tako trebao biti djevojčica, pripovijeda Stone. To što su Sovjeti već ušli u Mandžuriju i bili spremni za invaziju na Japan, nije ga previše zanimalo. Režiser je isto tako uvjeren da bi John Fitzgerald Kennedy, da je izbjegao fatalni atentat 1963. godine sigurno povukao vojsku iz Vijetnama i ispregovarao kraj Hladnog rata. Prosječnom će Amerikancu šokantno odjeknuti prilično dobro potkrijepljene tvrdnje kako je Amerika kroz CIA-u potpomagala i održavala na vlasti brojne južnoameričke diktatore.
O ratu u Vijetnamu svjedoče već i brojke koje serijal donosi: bacanjem atomske bombe Amerikanci su prijetili više od 13 puta, bačeno je tri puta više bombi nego u cijelom Drugom svjetskom ratu, ispušteno je 72 milijuna litara herbicida... U serijalu doznajemo i kako Ronald Reagan nije odolio izazovu da gospodarski slomi Sovjetski Savez. Umjesto da 1986. prihvati Gorbačovljevu ponudu za razoružavanjem, proces je prolongirao za još tri godine što je završilo onako kako je završilo. Tim tezama za koje Stone tvrdi da nisu tako nevjerojatne kako se čini, ipak je kao i uvijek izazvao je veliku polemiku i duboku podjelu u američkom društvu.
Našeg gledatelja ili čitatelja zanimat će što Stone misli o Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu te događajima u kojima je Broz izravno sudjelovao. Lako je odgovoriti na ovo pitanje. Nije nikakva tajna da je Stone po političkim uvjerenjima ljevičar, znamo to već nekih 30 godina, no neskriveno divljenje Titu kao romantičnom borcu protiv hegemonije kako Sovjetskog Saveza tako i Zapada evidentno je. Tita Stone spominje dva puta s većom važnošću nego kad je riječ, primjerice, o Brežnjevu ili Tonyju Blairu. Stone podsjeća da su Churchill i Staljin na Četvrtoj moskovskoj konferenciji 1944. podijelili Balkan na interesne zone potpisavši nešto što se zvalo Postotnim sporazumom. Radilo o komadu papira prema kojem Staljin "dobiva" Bugarsku i Rumunjsku, Churchill Grčku dok Jugoslavija i Mađarska ostaju mješovitom zonom interesa. Sve je napravljeno iza leđa već oslabjelom Rooseveltu. No, tko je o tome nešto pitao Tita? Prema Stoneu, nitko ništa. Stone se ne libi plastično pokazati kako je bilo riječ o klasičnoj okupaciji zemlje u borbi protiv komunista koji, tvrdi Stone, nikada niti nisu imali podršku većine.
SAD mu zamjerio nesvrstane
Grčke partizane u borbi protiv Britanaca te domaćih lojalističkih snaga koje podržavaju tajkuni kojih je nemali broj svoj novac zaradio za nacističke okupacije, aktivno podržava Tito. Radilo se o logističkoj pomoći svake vrste, u naoružanju, hrani, materijalu... Staljin je izdao direktivu svim susjednim komunističkim zemljama kako ni u kojem slučaju ne smiju pomagati partizane u Grčkoj nazivajući tu borbu uzaludnom jer zapadne su snage prejake da bi ih se pobijedilo. Tito se o takvu zapovijed oglušio i upravo tada je, tvrdi Stone, Jugoslavija izbačena iz sovjetskog bloka. Staljinov potez razljutio je Kineze i, logično, oduševio Amerikance pa tako Stone citira jedan stenogram State Departmenta iz tog doba: Čini se da konačno imamo jednu komunističku državu potpuno slobodnu od moskovskog utjecaja. Jugoslavija je doista bila prva komunistička zemlja izvan sovjetskog bloka. Međutim, činjenica je da SAD nikad nije u tom smislu pružio javnu podršku Titu u Jugoslaviji, ali materijalna je pomoć ipak stigla. Nastavak priče vezan je za Pokret nesvrstanih. Stone ističe kako je jugoslavenski vođa, nakon što je preživio nekoliko atentata koje je organizirao Staljin, odlučio s, kako kaže, još dvojicom boraca protiv strane nadmoći Egipćaninom Naserom i Indijcem Nehruom osnovati novi blok koji bi bio protuteža dvama postojećim. Ovaj put Titova politika ne doživljava takvo odobravanje Amerikanaca koji nesvrstanost, odnosno neutralnost nazivaju zastarjelim, kukavičkim konceptom. Pokret je, kao što je poznato, slomljen na pragmatičan način – CIA je uklanjala, jednog po jednog, vođe država koje su u njemu sudjelovale. Tito za Stonea predstavlja romantičnog heroja, uspješnog borca protiv blokovske podjele, ne ulazeći u problematiku njegova rukovođenja bivšom državom te specifikumima rata koji je vodio na Balkanu.
Tito je bio veliki državnik i dao je veliki doprinos svjetskoj povijesti. Voljeli ga, mrzili ga ili samo poštovali - on svakako pripada samom vrhu najutjecajnijih ljudi naše planete. Nadajmo se da će se vrhunski povjesničari uspjeti prikupiti podatke o čitavom njegovom političkom životu i jednoga dana objaviti objektivnu sliku lika i djela Josipa Broza Tita. Bilo bi to veliko djelo o jednom velikom čovjeku.