Oman? Pa kud ćeš tamo... Moraš pokriti kosu, nije ti se s njima zezati, tamo su na snazi šerijatski zakoni..., samo su neki od komentara koje sam slušala uoči putovanja u Sultanat Oman, gdje sam kao jedina žena u skupini novinara pozvana da isprobam novi Lexusov automobil, hibrid LS 500h. Čak sam i sama - prvi put u gotovo 20 godina koliko radim kao automobilski novinar gorljivo braneći ideju da žena može sve što i njezini muški kolege - pomislila da činjenica da sam žensko baš i nije najsretnija... Informacije koje sam prije polaska na put pronašla na internetu samo su me gurnule još dublje u jamu predrasuda jer su ukazivale na potrebu da pokrijem kosu, da mi odjeća ne smije otkrivati vrat, gležnjeve ni zglobove na rukama.
Iz istog izvora - s internetskih stranica namijenjenih putnicima - stigla je i informacija da su jako strogi prema prometnim prekršiteljima, kao i da u Omanu postoji smrtna kazna za uporabu droga te da se ondje drogom smatraju i neki lijekovi koji se drugdje u svijetu najnormalnije koriste.
Test tolerancije u šerijatu
O.K., mislim si, moja putna ljekarna ovaj put ostaje kod kuće. Ministarstvo vanjskih poslova, pak, za Oman savjetuje putovanje uz pojačan oprez. Uza sve te informacije, valjalo se spakirati za put. Osnove kulture nalažu da se u tako tradicionalnoj zemlji ne šetam u odjeći koja samo što ne otkriva stražnjicu i što se toga tiče nije bilo dileme, ali sam čvrsto odlučila da će moja kratka crvena kosa vidjeti omansko sunce, bio tamo šerijat ili ne. To je trebao biti moj mali pokus. Zanimalo me je li narod koji od ostalog svijeta traži da poštuje njihovu civilizaciju, konkretno nošenje hidžaba odnosno marame kojom žene islamske vjeroispovijesti pokrivaju kosu, spreman biti jednako tolerantan prema brbljavoj ženi čiji nazori podrazumijevaju nepokrivenu kosu. Svjesna da mali pokus u tom dalekom šerijatu može imati velike posljedice, nakon slijetanja u Muscat, glavni grad Omana, s blagom sam nelagodom izišla iz zrakoplova.
– Imate predivnu kosu – bilo je prvo što sam čula. Pored mene lokalni mladić, tople smeđe oči pune dobrodošlice, osmijeh od uha do uha. – Hvala – promrmljam već kočeći sama sebe da se, po navici iz drugih zračnih luka, ne krenem laktovima probijati iz autobusa koji je putnike iz zrakoplova prevezao do aerodromske zgrade. Jer, u Europi i Americi nitko nikoga ne propušta, ili se izborite u gomili ili ostanete zadnji. U Omanu se nisam usudila laktariti, odlučila sam čekati. No, s lijeve je strane lokalni muškarac zadržao sina da ne istrči iz autobusa prije mene, a s desne je drugi, također lokalac, uljudno ispružio ruku i rekao mi: izvolite. Dakle, u šerijatskom sultanatu prema meni kao ženi raščupane kose i svijetlih očiju ponijeli su se već pri prvom koraku pristojnije nego bilo gdje drugdje u svijetu. Toliko o predrasudama... Pitanje marame na glavi nešto kasnije pojasnio mi je Mohamed, dok smo se vozili prema najvišem hotelu na Srednjem istoku, hotelu Anantara Al Jabal Al Akhdar, lani sagrađenom na jednom od vrhova Zelene planine, na 2000 metara nadmorske visine, gdje ujutro hlade četiri Celzijeva stupnja, a danju zagrije na 15.
– U Omanu muškarci na glavi nose bijelu maramu ili izvezenu kapu, a žene moraju nositi crnu maramu. Lice ne trebaju pokrivati, samo kosu. To vrijedi samo za naše žene, strankinje ne trebaju pokrivati kosu. Djeca se također ne trebaju pokrivati. Muškarac može imati četiri žene – objasnio je Mohamed, dodavši da je od oko 4,4 milijuna stanovnika Omana 50 posto domaćih, a drugu polovicu čine stranci.
Alkohol strogo zabranjen
– O.K., a što se još ovdje ne smije? – pitam ohrabrena srdačnošću svog tamnoputog sugovornika.
– Sve smijemo – odgovara.
– Kamo onda idete kad poželite piti alkohol? – pitam znajući da je u Omanu strogo zabranjeno konzumiranje alkohola. Mohamed se na to pitanje lagano uzrujao.
– Ako hoćete alkohol, morate u hotel sa pet zvjezdica, samo ondje poslužuju alkohol.
– Ma ne pitam za sebe. Kamo vi idete kad poželite popiti alkohol? Možete li otići u neki bar?
Na moje inzistiranje, Mohamed je odrješito odgovorio:
– Ne želim alkohol.
Samo sam se nekoliko trenutaka uspijevala voziti u tišini. Sad me pak mučilo što su ceste tako dobre, predobre, promet rijedak, a opet svi voze strogo po propisima. Apsurd je tim veći jer svi voze snažne benzince, većinom terence i velikom većinom japanske proizvodnje.
– Jesu li vam velike kazne za prebrzu vožnju?
– Za svaki “bljesak” 33 dolara – odgovara Mohamed, odobrovoljen jer smo se odmaknuli od pitanja alkohola. Pod “bljeskom” mislio je na snimku kamere za kontrolu brzine, a kamere su gusto postavljene na rasvjetnim stupovima duž ceste. Omanskim je autocestama dopušteno voziti 100 odnosno 120 km/h, kamera ne reagira do 139 km/h, a brzina od 180 km/h karta je za noćenje u zatvoru.
– Toyota Land Cruiser najbolji je automobil za ovo podneblje, Toyota je ovdje najprodavanija marka, ali vozimo i druge japanske automobile. Europski ne mogu izdržati ljetne temperature od 52 do 54 stupnja. U pustinji bude i 60 stupnjeva – objasnio mi je Mohamed cestovnu krvnu sliku Omana.
Fascinantno dobra, zavojita cesta vodila nas je kroz još fascinantnije obrise planine. Na vrhu – luksuzni hotelski kompleks s botaničkim vrtom, bazenima, welness centrom... Hotel je sagrađen na mjestu gdje se u studenome 1986. princeza Dijana divila surovoj planini kad je s princom Charlesom posjetila tu regiju. Na mjestu s najboljim pogledom sagrađen je vidikovac nazvan “Dijanina točka”. S njega pogled puca na suprotni vrh, na kojem se također gradi nešto veliko.
– Ne, nije to drugi hotel. To katarski kralj gradi kuću – rekli su u hotelu, pojasnivši da katarski kralj tu ne bi mogao graditi da mu supruga nije iz Omana, jer samo građani Omana u Omanu mogu posjedovati zemlju. Štoviše, građani Omana s navršenih 30 godina dobiju zemlju na kojoj onda mogu napraviti kuću. Kuće nisu male, u prosjeku imaju po 400 četvornih metara, jer u svakoj žive po tri generacije jedne obitelji. Građani Omana uživaju i blagodati besplatnog školstva i zdravstva, a porez uopće ne plaćaju. No, zato plaćaju vodu, i to - preračunato u kune - oko 45 kuna dnevno po osobi. Voda je skupa jer je nema. Postoje podzemni izvori, ali kapaciteti su im ograničeni, a proces dobivanja pitke vode desalinizacijom je skup.
– Već pet godina nije pala ni kap kiše, a unazad 20 godina količina padalina smanjivala se iz godine u godinu. Mislimo da je za to krivo globalno zatopljenje, jer prije 20 godina svakog prosinca i siječnja kiša je padala 60 dana, bez prestanka. Napunili bi se svi spremnici i imali bismo dovoljno vode za cjelu godinu – kaže Maahar, jedan od dvojice planinskih gurua, koji turiste vode u obilazak planine i napuštenih sela. Ljudi su napustili 33 sela, ukupno 10.000 ljudi, i preselili su se na drugo mjesto. Maahar kaže - u novo selo - ali naselje s 10.000 stanovnika teško možemo zvati selom.
– Na to su ih prisilili nedostatak vode i nedostatak prostora. Ipak, voda je glavni problem. Neki i dalje obnavljaju kuće u napuštenim selima jer se nadaju da će se voda jednom vratiti, a s vodom bi se i oni htjeli vratiti u staro selo – priča nam Maahar, i sam iz jednog od triju napuštenih sela koja se iz našeg hotela sagrađenog na rubu litice vide kao na dlanu. I ta tradicionalna sela, stara 700 godina, na rubovima su litica, a niz litice se spuštaju uske kaskade. Na kaskadama mještani uzgajaju povrće i cvijeće.
– Turizmom se bavimo unazad godinu dana, kad se otvorio hotel. Inače se ljudi ovdje bave poljoprivredom, uzgajaju koze, sade mango, datulje, luk... – kaže Maahar, i dalje inzistirajući da je za sušu u Omanu krivo globalno zatopljenje. Vjerojatno i jest, no nije se ni lokalno stanovništvo iskazalo ekološkim načinom života. Benzinski V8 motori najčešće su viđena oznaka na njihovim automobilima, mahom terencima. S obzirom na to da Oman obiluje naftom i plinom, očekivali smo nižu cijenu goriva, no litra benzina stoji jedan dolar. Očito im to nije problem platiti.
Al Jabal Al Akhdar specifičan je i po tome što se tu, visoko u planinama, uzgajaju brojne voćke, poput naranči, bresaka, marelica, šljiva, grejpova, jabuka, maslina, šipka, lješnjaka. No, datulje u Omanu ipak prednjače. Ima ih na svakom koraku, poslužuju ih uz arapsku kavu. Kava je za naše poimanje preslaba, kiselkasta, čovjek bi je najradije odbio, ali to je ovdje jako nepristojno jer je nuđenje kave i datulja tradicionalan način izražavanja dobrodošlice.
Maahar nam je tijekom dvosatnog pješačenja po strmim kamenim obroncima pokazao i kako na tradicionalan način rade ružinu vodu. U Al Jabal Al Akhdaru ima oko 7000 primjeraka ružina drva, na 90 farmi. Ružina voda koristi se u liječenju, kuhanju, u različitim svečanim obredima. Duga je i tradicija proizvodnje parfema od ružinih latica. U Omanu, inače, njeguju tradicionalne zanate, pa je tako zadržana ručna izrada srebrnog nakita, glinenog posuđa, odjeće, predmeta od kože... Prilično se to zorno može vidjeti u Nizwi, gradiću u kojem se svakog petka ujutro održava sajam svega i svačega.
Uz naftu i plin, Omanu je glavni financijski stup turizam, kojem su se počeli otvarati. Da to rade u velikom stilu, te da novac kod njih nije vjerski obojen, svjedoči i knjižica iz hotela u kojem smo odsjeli. U njoj, naime, goste informiraju o mogućnosti da 21. prosinca okite božićnu jelu, da se predbilježe za božićni ručak ili večeru, da dočekaju Novu godinu u Al Jabal Al Akhdaru. Kršćanski advent u islamskom Omanu.
– Razvijamo luksuzni turizam, zato imamo jako malo nižerangiranih hotela. Većinom imaju pet zvjezdica. Ne želimo masovni turizam – izložio je strategiju Omana turistički vodič Masud, tražeći parkirno mjesto u centru Muscata. Objasnio je da nema ni kriminala, ??to znači da turisti mogu opušteno šetati ulicama u bilo koje doba dana i noći.
– Možete ostaviti otključan auto i nitko ništa neće uzeti. Onoga tko bi takvo što napravio izolirala bi cijela zajednica. Svi bi u njega upirali prstom i na ulici ga zvali lopovom. Zato nitko ne krade. Nadam se da će to tako i ostati – kaže Masud, zadovoljan što je našao parkirno mjesto za svoju Toyotu Land Cruiser V8. Najskuplji Land Cruiser u Omanu stoji oko 60.000 eura, bitno manje nego u Hrvatskoj.
– Mi nemamo porez, a vi imate – kaže Masud, pitajući koliki nam je točno porez.
– PDV je 25 posto – kažem i susretnem se s iznenađenim pogledom. Pokušao me utješiti izjavom kako naša vlada taj novac sigurno daje siromašnim građanima.
– Nije to novac za sirotinju, nego za našu preveliku birokraciju.
– Ali, siromašni sigurno u Hrvatskoj dobiju kuću od države. Ili barem zemlju – ustrajan je Masud.
– Ne.
– Pa što u Hrvatskoj dobiju siromašni ljudi? – već šokirano pita.
– Obrok dnevno u pučkoj kuhinji.
U tišini prolazimo pored sultanove palače, ogromne i blještave. U luci usidren sultanov brod, izbrojili smo mu šest paluba. Sultan Qaboos bin Said al Said je, kažu mještani, star i bolestan, a djece nema, pa vlada neizvjesnost jer se ne zna tko će ga naslijediti.
– Zdravstvo i školstvo su besplatni. Kad ovdje završimo školu, poželimo li studirati bilo gdje, u Americi, Europi, sve nam vlada plaća i još dobijemo stipendiju. Je li kod vas školstvo besplatno? – pita Masud okrećući na pozitivu.
– Većinom jest – odgovaram. Nisam mu rekla da u osnovnu školu svoje kćeri moram nositi toaletni papir, sapun, papirnate ručnike... Bilo me sram to reći pripadniku kulture koju mi smatramo zatucanom. Da, njihove žene svakako su u puno lošijoj poziciji od europskih žena i imaju manja prava od muškaraca. Zakoni su im strogi, u mnogo toga apsurdno restriktivni, kazne brutalne, cenzura medija prisutna. S druge strane, narod je visokoobrazovan, nitko nije gladan niti spava na cesti. Turist iz Omana ne odlazi s okusom gorčine. Bez obzira na šerijatske zakone, turiste cijene i brinu se da iz Omana odu sa željom da se jednom vrate.
Ovo su najbolje fotografije Pixsellovih fotoreportera koje su obilježile 2017.:
a što onda ne uzimaju sirijce i afganistance k sebi?