Ovo je Hrvatska, a ne regija – poručila je već u slavljeničkoj izbornoj noći nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović najavljujući tako svoj zaokret od tog elementa vanjske politike koji je vodio Ivo Josipović. Koliko će oštar taj zaokret biti, tek će se vidjeti, no vrijedno je zabilježiti kako je u prvom tjednu svog predsjedničkog mandata najavila putovanje u BiH, ali i prihvatila poziv srpskog premijera Aleksandra Vučića da posjeti Beograd. Možda putovanja na transverzali Sarajevo – Beograd i ne predstavljaju regionalnu politiku kakvu je vodio Josipović, no nije teško zaključiti kako bi u aktualnim okolnostima probuđenih ideoloških strasti među desno orijentiranim biračima bio protumačen odlazak bivšeg predsjednika ili nekog od članova vladajuće koalicije u Beograd.
Predvidljiva HDZ-ova politika
I kakve bi reakcije izazvao. Površna analiza takvih diskrepancija u javnoj reakciji mogla bi se svesti na već uobičajeno raspredanje o nedosljednosti i dvostrukim kriterijima na hrvatskoj političkoj sceni, no u svojoj suštini ovaj je primjer tek jedna od pojavnosti bazičnih zakona domaće politike. A taj zakon zapravo je vrlo jednostavan. Kada je riječ o ideologiji, ono što je dopušteno desnici naprosto nije dopušteno ljevici. Ipak, taj zakon nije posljedica prirodnog stanja stvari i odnosa unutar biračkog tijela, već prvenstveno katastrofalno loše politike i nesposobnosti SDP-a da dovrši svoju tranziciju iz nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije u modernu socijaldemokratsku stranku.
A sve što se danas događa na domaćoj političkoj sceni suštinski je posljedica onoga što je bivši ministar kulture i jedan od patrijarha ovdašnje socijaldemokracije Antun Vujić nazvao "SDP-ovim istočnim grijehom". A opterećen istočnim grijehom odnosa prema Jugoslaviji i vezanih kompleksa SDP naprosto nije kadar provesti bilo kakve znatnije društvene promjene ili poteze u segmentu međunacionalnih odnosa, odnosa sa zemljama u susjedstvu, odnosa prema novijoj povijesti ili bilo kojeg druge teme koja je dominantno determinirana događajima iz razdoblja stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata. Prvi šef SDP-a Ivica Račan bio je vrlo svjestan tih odnosa pa je vjerojatno zato i za vrijeme svog premijerskog mandata inzistirao na stavu da jedino HDZ može riješiti odnose s Haagom. Neki će reći da je upravo zbog tog uvjerenja bez previše negodovanja pretrpio gubitak parlamentarnih izbora 2003. godine. Teško je negirati ispravnost takvog razmišljanja. Već i površna analiza međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj, kao i odnosa sa Srbijom otkriva da su svi bitni pomaci učinjeni za vrijeme vladavine HDZ-ovih vlada.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donio je HDZ, ista stranka prvi je put srpsku manjinsku stranku integrirala u vladajuću koaliciju, a prije nekoliko godina im je umalo kroz priznavanje pravne osobnosti Zajedničkog vijeća općina omogućila i prikrivenu upravnu autonomiju u istočnoj Hrvatskoj. Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom također je donio HDZ, gotovo svi hrvatski vojnici kojima se sudilo pred tim sudom izručeni su u mandatu HDZ-a, a vrijedi spomenuti i činjenicu da su neke od važnijih optužnica vezanih za navodne zločine hrvatskih snaga u Domovinskom ratu podignute upravo dok je na vlasti bio HDZ sa svojim koalicijskim partnerima. Na koncu, prvi hrvatski premijer koji je od samostalnosti posjetio Srbiju bio je upravo Ivo Sanader, a na domaćem planu još se pamti njegov čuveni "Hristos se rodi". Uostalom, za analizu politike koju je HDZ vodio dovoljno se prisjetiti razdoblja od tek dvije godine od 2003. do 2005. godine. Samo dvije godine nakon velikog oporbenog protuhaaškog okupljanja na splitskoj rivi tada premijer Sanader na susretu s misijom OESS-a rekao je kako "pravi put za Hrvatsku predstavljaju pomirenje, suradnja s Haaškim sudom, povratak izbjeglica i povrat imovine", nadodavši još i šlagvort o tome kako "ratni zločini mogu biti počinjeni čak i ako se branite". Inače, tek koji tjedan ranije u Srbiji je osnovana vlada tzv. Republike Srpske Krajine u progonstvu i veliko okupljanje četničkog pokreta na Ravnoj gori, no već mjesec dana nakon OESS-a u Zagreb je, uz sve državničke počasti, stigao tadašnji srpski premijer Vojislav Koštunica.
Prosvjedni skupovi braniteljskih udruga i stradalnika rata nisu zabilježeni, kao ni medijska preispitivanja razine premijerova domoljublja. Utoliko, HDZ-ovo kretanje na političkom spektru desnice relativno je jasno, ali i predvidljivo. Da bi došla na vlast, stranka radikalniju desnicu okuplja, da bi vlast zadržala tu istu radikalniju desnicu – uništava. Famoznu nacionalnu pomirbu iz oporbe potkopava, samo da bi je na vlasti sama mogla provoditi. HDZ-ova specifična povijesna uloga u stvaranju države omogućava mu takvu politiku, a stoga se poprilično naivnima čine najave katastrofičnih eskalacija napetosti u Hrvatskoj i regiji ako HDZ nakon Pantovčaka osvoji i Banske dvore. Dapače, ako je suditi po iskustvima u prošlosti, za HDZ-ove vladavine međunacionalni odnosi u Hrvatskoj i regiji mogli bi samo napredovati. U Srbiji na vlasti već je sada desna opcija, a aktualna hrvatska lijeva vlada s njima nije uspjela uspostaviti kvalitetnije odnose, uvelike pod pritiskom radikalne prošlosti tamošnjeg predsjednika i premijera. Posve je logično očekivati da bi ta komunikacija HDZ-ovoj vladi bila znatno lakša. U jednom intervjuu Nacionalu krajem prošlog desetljeća slovenski ultranacionalist Zmago Jelinčić objasnio je kako bi od svih hrvatskih političara – koje je često nazivao stokom – surađivao jedino s Antom Đapićem.
– Svi znaju da ja ne bih nikad nijedan ustupak dao njemu ni on meni. Dakle, što god bismo se dogovorili, bilo bi pošteno – lakonski je rezonirao Jelinčić. Taj isti princip suštinski se odnosi i na HDZ-ovu politiku u Hrvatskoj i regiji. "Domoljubni legitimitet" stečen radikalnom retorikom u oporbi bit će iskorišten za vođenje umjerene politike na vlasti. Taj HDZ-ov proces stjecanja i držanja vlasti uz pomoć klizne ideološke platforme prirodan je i logičan, no teško se oteti dojmu da je stroj uvelike podmazan katastrofalnom politikom SDP-a i ničim izazvanim ideološkim ratovima koje je vladajuća koalicija pokrenula. Primjerice, potpuno je nejasno zašto je jedan od prvih poteza Kukuriku koalicije nakon dolaska na vlast bilo ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu. Zbog te, suštinski nebitne odluke, ideološki duhovi pušteni su iz boce, a svi daljnji potezi Kukuriku vlade – ćirilica u Vukovaru, seksualni odgoj i lex Perković – samo su ojačali požar. Nejasno je je li premijer Milanović tu ideološku igru zaigrao namjerno ili je to bio splet nepromišljenih poteza, no evidentno je SDP vodio upravo suprotnu politiku od one koja se predviđala kad je Milanović došao na čelo stranke.
Bit će opet kolona limuzina
Novo lice socijaldemokracije, mlad, kvalitetno obrazovan urbani tip, koji nikad nije bio član Partije, a politički uzor mu je Tony Blair, umjesto da zauvijek raskine veze SDP-a s komunističkom partijom i bivšom državom, u javnom mnijenju završio je tek kao vinovnik starih ideoloških ratova. A u tome SDP gubi bez obzira na svu mobilizaciju i histeriju. Ne samo zato što većina birača ne vjeruje u tvrdnje o ideološkoj opasnosti povratka HDZ-a nego i zato što u suštini te tvrdnje i nisu istina. Uostalom, nije li bizarno birače plašiti jer, stavi li se na stranu prigodničarska oporbenjačka retorika o jugofiliji, crvenoj peronospori i manjku ljubavi prema Hrvatskoj, iz vremena dok je šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio član izvršne vlasti može se naći vrlo malo naznaka bilo kakvog radikalizma. Upravo suprotno.
Primjerice, za vrijeme njegova mandata Ministarstvo unutarnjih poslova provodilo je aktivnu promociju prava na dvojezične osobne iskaznice pripadnika nacionalnih manjina, ali i bilo uključeno u cijeli niz drugih aktivnosti proizašlih iz Ustavnog zakona o pravima manjina. Dakle, nikakvih problema Karamarko kao čelni čovjek MUP-a nije imao sa srpskom manjinom, upravo suprotno, još se pamti i njegov posjet Obrovcu kad je Miloradu Pupovcu predao povijesnu arhivsku građu srpske pravoslavne crkve koja za vrijeme rata otuđena, a poslije ju je pronašla policija. Treba spomenuti i to da je kao i svi tadašnji članovi Vlade glasovao za financijsku pomoć obnovi spornog spomenika ustanku u Srbu. U odnosima sa Srbijom pamte se još veći dosezi pa je razdoblje Karamarkova mandata zapamćeno i kao vjerojatno najintenzivnije razdoblje suradnje dviju država na borbi protiv organiziranog kriminala.
Potpisano je više međudržavnih sporazuma, a posebno se ističe susret u Osijeku kad su Karamarko i njegov tadašnji srpski pandan Ivica Dačić poručili kako "neće kriminalce dijeliti na naše i njihove". Inače, njihovoj suradnji posvećeno je i nekoliko stranica knjige memoara tadašnjega srpskog veleposlanika u Hrvatskoj Radivoja Cvetićanina koji je detaljno opisao pregovore Dačića i Karamarka, zaključke o nužnosti prijateljskih odnosa te srdačno neformalno večernje druženje kad je srpski ministar pjevao, a hrvatski ga kolega bodrio uzvikujući: "Ajmo, Karuzo!" I ta anegdota može se smatrati još jednim povijesnim dokazom razlike koja postoji između HDZ-a na vlasti i HDZ-a u oporbi. Kako je HDZ na dobrom putu da uskoro preuzme i izvršnu vlast, dobre su šanse da će i ta famozna tranzicija uskoro krenuti. Prve naznake već su vidljive, i u putnim planovima nove predsjednice i u sve pomirljivijim porukama čelnog čovjeka stranke. Dođe li na kraju HDZ na vlast, mnoge stvari u Hrvatskoj mogle bi se promijeniti, neke nabolje, neke možda i nagore, no paradoksalno, međunacionalna politika u zemlji i regiji po svemu sudeći nastavit će u istom smjeru. Dapače, kolona crnih službenih državnih automobila na autocesti bratstva i jedinstva, monetiziranoj ili ne, u budućnosti bi moglo biti znatno više nego dosad.
>> EKSKLUZIVNO Pročitajte dramatično Valentićevo pismo Tuđmanu iz 1995.
Dajte prestanite maltretirati naciju s ljevicom i desnicom da se krenu rješavati gospodarski problemi.