I ako je neke u Europi zasigurno iznenadio, zahtjev turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana da Europska unija brzo nastavi već godinama blokirane turske pristupne pregovore nije neočekivan.
Logično je, naime, što turski predsjednik pokušava iskoristiti jedinstvenu stratešku poziciju u kojoj se Turska zatekla nakon ruske invazije na Ukrajinu. Turska ima bliske i prijateljske odnose s Ukrajinom, ali i s Rusijom, iako su odnosi Ankare i Moskve puno kompleksniji, pa i kontradiktorniji.
Interesi Turske i Rusije izravno se sukobljavaju na brojnim područjima, ali to ih ne sprečava da blisko surađuju na drugim. Tako je, primjerice, Turska drugi najveći kupac ruskog plina (najveći je Njemačka), Turska kupuje sofisticirano rusko oružje, kao što je sustav S-400, i to unatoč članstvu u NATO-u, a Rusi su već dugo najbrojniji turisti u Turskoj. S druge strane, ruska invazija i pretvaranje Crnog mora u ratnu zonu snažno pogađa Tursku, koja je i crnomorska zemlja.
Turska, koja leži na Crnom moru, to more smatra svojom interesnom sferom i ne gleda s odobravanjem kako ruske snage zauzimaju i razaraju ukrajinska područja uz obalu Crnog i Azovskog mora, kao što Turska nikad nije priznala ni rusku aneksiju Krima. Zato Turska želi da rat završi što prije, a kako bi to postigla, Ankara je intenzivirala svoje diplomatske aktivnosti i u Moskvi i u Kijevu. Među zemljama koje nude svoje posredovanje Ukrajini i Rusiji, Turska je, uz Izrael, najaktivnija i najupornija.
O specifičnosti turske pozicije svjedoči i činjenica da Turska, unatoč članstvu u NATO-u, nije uvela sankcije Rusiji, iako je osudila rusku agresiju, koju je nazvala ratom, što joj je omogućilo i zatvaranje Bospora i Dardanela za ruske ratne brodove. Turska tako pokušava balansirati između Kijeva, Zapada i Rusije, ne bi li tako sačuvala svoju posredničku poziciju.
Međutim, Erdoğanov poziv Bruxellesu da deblokira pristupne pregovore s Turskom, kao i da, što je važno, započne pregovore o carinskoj uniji, svjedoči o tome da Turska nije odustala od članstva u EU, iako je Unija nakon rapidnog urušavanja demokracije i vladavine prava u Turskoj u posljednjem desetljeću, pogotovo nakon neuspjelog vojnog puča u ljeto 2016. godine, de facto odustala od turskog članstva, iako su pristupni pregovori Turske i EU počeli još 2005. godine, istog dana kada i hrvatski.
Turski zahtjev, kao što smo podvukli na početku, nije neočekivan. Novi rat na istoku Europe izazvao je strateški šok i stvorio novu realnost, pogotovo za Tursku, s obzirom na to da se rat vodi na njezinu pragu. Rat je rezultirao zbijanjem redova suzivši manevarski prostor za sve aktere koji su pokušavali balansirati i sjediti na više stolica.
Za Tursku to vjerojatno znači povratak na hladnoratovske pozicije, kada je Turska bila zaštitni zid prema Rusiji i ključna članica jugoistočnog krila NATO-a. Turska ovisi o Europi, a Erdoğan je pragmatičan političar. Zahtjev za deblokadom turskih pregovora valja promatrati u tom kontekstu, s obzirom na to da će EU, ako bude željela očuvati svoju vjerodostojnost i doista postati “geopolitička Unija”, čije je rađanje nakon ruske invazije na Ukrajinu objavio prvi europski diplomat Josep Borrell, morati pronaći odgovarajući model integracije ne samo za Tursku nego i za zapadnobalkanske zemlje, kao i Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju.
Bivša šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić zato je u pravu kada kaže da bi agresija na Ukrajinu mogla ubrzati integraciju zapadnobalkanskih zemalja u EU, s obzirom na to da će se Unija sada morati pobrinuti za to područje koje doista predstavlja “meki trbuh” Europe i omogućava širenje ruskog utjecaja, a onda i potencijalnu destabilizaciju šireg područja, iako je pitanje hoće li ta integracija podrazumijevati punopravno članstvo ili možda neki oblik pridruženog članstva, koji će uključivati pristup jedinstvenom tržištu i carinskoj uniji, što je spomenuo i Erdoğan.
A to onda, naravno, otvara i drugo važno pitanje, koje se odnosi na pristupne kriterije, s obzirom na to da je u ovom trenutku, zbog otvorene diktature u Erdoğanovoj Turskoj i masovnog kršenja ljudskih prava, teško zamisliti deblokadu turskih pristupnih pregovora, baš kao što je malo vjerojatno i ubrzanje pregovora s Vučićevom Srbijom, koju ne možemo smatrati demokracijom, nego hibridnim režimom. Međutim, i u tom se pogledu stvari ubrzano mijenjaju.
Postoji opravdana opasnost od urušavanja kriterija. Rat u Europi promijenio je prioritete. Europska unija, koja je nastala kao antiratni projekt, počinje se naoružavati, a istočnoeuropske članice, koje su sve donedavno bile na zlu glasu kada se radilo o solidarnosti i migrantima, sada su otvorile vrata izbjeglicama iz Ukrajine.
Čak je i Viktor Orbán, enfant terrible europske politike, počeo zagovarati europsko jedinstvo. Mađarsko i poljsko kršenje vladavine prava više nije tema u Bruxellesu i o tome se više ne govori. A ako više nisu problem Orbán i Kaczyński, zašto bi bili Vučić i Erdoğan?
A koji bi to bili kriteriji? Može li neki primjer, nešto konkretno. Uvijek čujem te pojmove tipa "europski kriterij' ili "europske vrijednosti" ali nikad nitko ne kaže koje bi to bile. Demokracija bez cenzure, sloboda govora, javnog mišljenja i izražavanja više nisu europski kriteriji pa me baš zanima što bi to konkretno značilo?