Prošloga tjedna bio sam pet dana u Sofiji. Gradu u kojem su se u tih pet dana promijenila tri godišnja doba i to zima, jesen i proljeće. U Sofiji sam bio prvi put, na festivalu posvećenom hrvatskoj pjesnikinji Vesni Parun, koja je u Bugarskoj ostavila dubok trag upoznavši šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je često boravila u toj zemlji, cijelu bugarsku disidentsku scenu, pa i prvoga postkomunističkog predsjednika Bugarske Želju Želeva. Ali, o tom ću parunskom dijelu putovanja, koji je koordinirala prevoditeljica Ksenija Banović, a proveo Muzej Prigorja te glumica Vesna Tominac-Matačić uz bugarske kolege poput Ljudmile Mindove i Katje Zografove, pisati nekom drugom prilikom. Sada bih se zaustavio na opernom životu bugarske metropole, koja ima oko 1,3 milijuna stanovnika.
Sofija je čist grad, bogatog noćnog života, s bezbrojnim spomenicima, rimskim iskopinama u samom središtu grada i mnogo lijepo uređenih restorana. Podsjetila me na kombinaciju Beča i Pariza. Sofija ima Nacionalno kazalište "Ivan Vazov", koje su gradili nama dobro poznati graditelji i zagrebačkog, riječkog i varaždinskog HNK Helmer i Fellner, s tom razlikom što se to monumentalno zdanje koristi samo za dramske predstave, a ima čak tri scene, koje su gotovo svaki dan zauzete. Zgrada sofijske Opere sagrađena je nakon Drugog svjetskog rata u rezidencijalnom dijelu grada, s time što njeno impresivno pročelje nije usmjereno na glavnu, nego na sporednu, manju ulicu. Prima 1300 posjetitelja (gotovo dvostruko više od zagrebačkog HNK) i namijenjena je "samo" za operne i baletne predstave. Dok se u zagrebačkom HNK i dalje guraju i drama, i opera, i balet. Ali i to je sasvim druga, hrvatska priča.
Sofijska je Opera ovih dana ugostila najbolje pjevače iz majstorske klase čuvene bugarske sopranistice Raine Kabaivanske. Riječ je o jednoj od najslavnijih pjevačica prošlog stoljeća čija je pjevačka karijera trajala pedeset i pet godina. Proslavila se ponajviše ulogama iz Puccinijevih i Verdijevih opera, ali imala je iznimno širok repertoar. Njezini partneri bili su doista najveći pjevači poput Pavarottija i Dominga. Među sedamdeset njezinih snimaka nalazi se i Verdijev "Otello" snimljen u Buenos Airesu 1963. u kojem je u naslovnoj ulozi nastupio Jon Vickers pod dirigentskim vodstvom našeg Berislava Klobučara. Učenici Raine Kabaivanske, koja je rođena 1934. i upravo je ovih dana proslavila osamdeset i osmi rođendan, mijenjali su se kao na pokretnoj traci. Slušao sam drugu izvedbu u kojoj su odlično pjevale Aida Pascu kao Mimi, Iolanda Massimo kao više nego koketna Musseta, dok je briljirao bariton Michele Patti kao Marcello, poseban gost predstave. Dirigirao je Paolo Andreoli, a za režiju je bio zadužen Bojko Bogdanov.
Primadona Kabaivanska došla je na drugi dio predstave burno pozdravljena od publike. A na kraju je izašla na pozornicu uz mlade pjevačice i pjevače, što je sofijsku opernu publiku natjeralo na stojeće ovacije. Cvijeće su za ovu priliku poslali i predsjednik Bugarske (inače vojni pilot) i predsjednik Sobranja, tj. parlamenta. Tako se u jednoj civiliziranoj zemlji (koja je u Drugom svjetskom ratu uz pomoć Bugarske pravoslavne crkve, carske obitelji i brojnih intelektualaca spasila 48.000 bugarskih Židova iako je bila Hitlerova saveznica), poštuju umjetničke veličine koje su slavu bugarske operne umjetnosti pronijele diljem svijeta, u najvećim opernim kućama poput milanske Scale ili njujorškog Metropolitana na čijim je daskama Kabaivanska pjevala dvanaest sezona.
Baš u blizini sofijske Opere, ali i one znamenite katedrale Aleksandra Nevskog sa zlatnim kupolama te puno starije crkve sv. Sofije s rimskim sjajno sačuvanim katakombama, nalazi se i kuća sa spomen-pločom na kojoj piše da je tu živjela još jedna operna bugarska legenda, Gena Dimitrova, koja je umrla u šezdeset i petoj godini života. Sofijske zgrade pune su sličnih ploča, koje goste bugarske prijestolnice podsjećaju da su došli u grad koji cijeni svoje umjetnike, pa ima i više od 300 ulica s imenima književnika po kojima su nazvane i neke gradske četvrti! Netko će reći da je to samo forma, ali nije tako.
A kada sam ove subote, prije utakmice Hrvatska – Maroko, intervjuirao odličnog bugarskog pisca Georgija Gospodinova uz pomoć njegove hrvatske prevoditeljice Ksenije Banović, u bečkom ugođaju kavane hotela Grand Sofia, taj je pisac u jednom trenutku rekao da je u kavani i Raina Kabaivanska. I dosta, bila je tu sa svojim društvom. Nismo smetali velikoj opernoj dami. Nisam je zamolio za fotografiju ni za autogram. Ali sam bio doista ponosan što se nalazim u istoj prostoriji i s Kabaivanskom i s Gospodinovom. Velikim umjetničkim imenima kulturno osviještene zemlje Bugarske.
VIDEO Veliki vatromet u Zagrebu nakon pobjede vatrenih u Kataru
