U HDZ-u nije stvorena dovoljna kritična masa nezadovoljnika i dovoljno ambicioznih da bi bilo izvedivo rušenje predsjednika stranke i premijera Andreja Plenkovića.
Premda je Plenković od te grupe stranačkih lidera prekrižen tijekom borbe oko ratificiranja Istanbulske konvencije, uvjetno nazvana desna struja morat će pričekati novu priliku. Na subotnji izvještajni sabor HDZ-a Plenković odlazi kao još uvijek lider s većinskom potporom, no s brojnim hematomima koje je zadobio proteklih tjedana.
Ništa od rekonfiguracije vrha
Prigoda za rekonfiguraciju vrha stranke postojala je jer su Plenković i njegova Vlada prolazili kroz najkriznije razdoblje zbog afere Hotmail te prinudne ostavke njegove desne ruke Martine Dalić. Plenković je u toj borbi bio izložen na nekoliko fronta, žestoko napadan od bivšega gazde Ivice Todorića, nekolicine moćnih hrvatskih tajkuna i kompanija koje u postojećem nacrtu nagodbe najviše gube te akcijom nezadovoljnih frakcija unutar stranke, ali najviše udarima u medijima.
Nekoliko je teorija zavjere u optjecaju o tome tko je najviše “bušio” Plenkovića, a zanimljiva je ona koja povezuje one kroz čije su ruke prošli mailovi tzv. grupe Borg, a to su bili neki njezini članovi koje je delegirao tadašnji HDZ-ov koalicijski partner Most.
Posjednici mailova bile su osobe iz Etičke banke, a dio te grupe bio je i posljednji Mostov Mohikanac u Plenkovićevoj vladi Ladislav Turčinović, koji i dalje uživa povjerenje istaknutog ministra aktualne vlade Gorana Marića. Turčinović je i nakon razlaza s Mostom, sve dosad zadržao pozicije u nadzornim odborima HAC-a i Petrokemije.
Prema toj teoriji, grupa sastavljena od nekoliko nezadovoljnih HDZ-ovih frakcija, a na čije čelo osobe bliske Plenkoviću rado stavljaju Davora Ivu Stiera, nije, naravno, željela rušiti nagodbu oko Agrokora, međutim, željela je tu krizu iskoristiti za preuzimanje ministarstva koje je morala napustiti Dalić te je željela na njezinu mjestu vidjeti Gorana Marića. Da je taj potez uspio, to bi otvorilo put jačanju pozicija Stiera, koji je potom trebao raditi na ponovnom političkom partnerstvu HDZ-a i Mosta.
Premda je Stier upadljivo izbjegavao svako javno pojavljivanje otkad je kriza dosegla vrhunac, nikada nije skrivao da i dalje Most smatra pravim i odgovarajućim svjetonazorskim partnerom HDZ-a. Na kraju, on je i dao ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova kad je Plenković raskinuo koaliciju s Mostom. Nema sumnje da je Stier bio, a da je i dalje sposoban prikupiti 15 potpisa mostovaca, što bi onda omogućilo da se stvari vrate tamo gdje su bile, da se bez izbora, unutar Sabora, preslaganjem iz vladajuće koalicije istjeraju HNS i manjinci.
Ta frakcija koja uporno smatra da je Plenković bio greška ubrzo se, međutim, uvjerila da za svoju akciju sada ne može pridobiti važnog člana vrha HDZ-a, zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića.
Plenković i Brkić se ne slažu u mnogo stvari, no Brkić je već nekoliko puta dokazao da mu je stabilnost stranke i države važnija od svjetonazorskih sukoba s Plenkovićem. Na početku ga je podržao za predsjednika, pa je podržao njegova kadrovska rješenja u Vladi, kao i pri raskidu s Mostom. I ovaj put ga je podržao jer se procjenjuje da bi uklanjanje Plenkovića s vrha stranke i s premijerske funkcije rezultiralo dubokom destabilizacijom Vlade i države, kao i rizikom da cijela priča oko Agrokora pukne.
Kako diše predsjedništvo
Slično kao Brkić očito misli i većina predsjedništva stranke, pa je rezultat krize takav da su odnosi moći unutar HDZ-a ostali otprilike isti. Plenković je zadržao potporu većine i definitivno je zbog toga u plusu, bez obzira na to što je sada ovisniji o onima koji mu drže ljestve. Brkić je također avanzirao jer se potvrdio kao faktor stabilnosti, a najviše je hijerarhijski unutar stranke i Vlade napredovao Tomislav Tolušić, koji će kao potpredsjednik Vlade sada nadzirati i rješavanje problema Agrokora, Ine, Petrokemije i Uljanika, bez obzira na to što formacijski to pripada novom ministru gospodarstva Darku Horvatu, koji je također napredovao, pojavivši se iz sjene u kojoj je bio poslan kao navodni Karamarkov čovjek.
Što se tiče Plenkovićeva protukandidata Stiera, pokazalo se da on još nije dovoljno moćan, dijelom i stoga što ga Plenković nije smijenio s pozicije političkog tajnika HDZ-a, što bi od Stiera stvorilo žrtvu i sigurno mu jačalo poziciju. Stier je, međutim, pokazao da zna biti strpljiv i čekat će novu prigodu da se nametne. Izvještajni sabor HDZ-a, izgledno je, neće imati rušilački karakter, no može se očekivati da Plenkovićevi protivnici, poput Stiera ili Mire Kovača, svejedno neće propustiti priliku da se jave i sve podsjete da su tu, da prate situaciju i da su spremni čekati da se Plenković ponovno posklizne.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Brkić drži stranku na okupu i smiruje strasti da ne nastane otvoreni sukob kao u npr. SDP-u. Čini se kao da štiti Plenkovića, no vidi se da drži distancu prema njemu, a u zadnje vrijeme mu i pomaže s par izjava i pojavljivanjem na TV-u... Most, da je malo ozbiljnija stranka i da dva puta nije želio srušiti vlastitu vladu (jednom mu je i uspjelo), možda bi i bio nekakav partner HDZ-u, ali su previše neozbiljni. I njima je važniji rejting od rješavanja stvari, pa su opet ispali iz igre, bez da su progurali svoje uvjete koje su dogovorili stupanjem u koaliciju... Ono što je jako žalosno, to je da danas zapravo nema alternative Plenkoviću. Bernardić lupa li ga lupa, uvijek izvan teme, izgubljen u vremenu i prostoru. Beljak još gori, a o ekipi iz Živog zida ne treba trošiti riječi... Još žalosnije je da HDZ ekonomski više naginje lijevo, te da nije stranka koja želi napraviti potrebne gospodarske promjene. Tako da ljudi s razlogom gube nadu i odlaze...