Prije nekoliko godina, kada sam zadnji put intervjuirao pokojnog generala Petra Stipetića, negdje je na kraju znakovito dodao i ovu rečenicu: “Jednim okom uvijek moramo paziti što se događa u Beogradu.” To me tada iznenadilo jer Stipetić nikada nije bio “turbo Hrvat” niti je bio opsjednut Srbijom i Srbima, na kraju krajeva, on je bio general još u JNA. No, kada je takav profesionalac i umjerenjak smatrao važnim upozoriti Hrvatsku da pazi na zbivanja u susjedstvu, onda taj savjet treba uvažiti.
Legendarni general očito je bio u pravu jer su se u Beogradu počele događati za Hrvatsku opasne i zabrinjavajuće stvari. Prije nekoliko tjedana objavljena je snimka sa svečanosti kopnene vojske Srbije gdje njezin zapovjednik, general Milisav Simović, pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, no to nije uzbudilo nikoga. No, kada je na Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja delegacija oficira i vojnika vojske Srbije u službenim uniformama položila vijenac na spomenik četničkom vojvodi Draži Mihailoviću na Ravnoj gori, ipak je zazvonilo na uzbunu.
To je sada bilo previše skandalozno čak i za službenu Srbiju, pa je i notorni ministar obrane Aleksandar Vulin prvo demantirao vijest, a kada je na Twitteru osvanula fotografija događaja, nije više imao kuda, nego je njegovo ministarstvo izjavilo da “pripadnici vojske Srbije nisu dobili dozvolu da to naprave”. Vojska je, dakle, položila vijence na oltar četništva, no “neslužbeno”.
Da nama u Hrvatskoj bude jasnije što se to događa u vojsci Srbije, to bi bilo otprilike kao da je netko od generala HV-a na danu HV-a otpjevao “Juru i Bobana”, a da ga je nakon toga izljubio ministar obrane Damir Krstičević, kao što je to svom generalu pjevaču Simoviću učinio ministar Vulin nakon njegove točke. A onda da je delegacija HV-a otišla u Slunj i na nepostojeći, ali zamislimo da ga ima, spomenik ustaškom vojskovođi Juri Francetiću položila vijenac. Premda je ova usporedba, naravno, malo nategnuta, jer ni jedni ni drugi ne žele uspoređivati Čiču Dražu s Francetićem, no poslužit će svrsi.
Svaka ozbiljna država ili barem država koja poput Hrvatske ima toliko bolnih iskustava sa svojim susjedom Srbijom, obratila bi pažnju na ova dva događaja jer oni ne mogu biti slučajni. Vojni i sigurnosni stručnjaci u ovakvim potezima vojske susjedne države prepoznat će psihološke pripreme za “drugo poluvrijeme”. Kada je jedan hrvatski vojni i stručnjak za nacionalnu sigurnost ovih dana upitao svog kolegu iz Srbije: “Pa zašto to radite”, on mu je, naime, otvoreno rekao da oni nikada nisu priznali poraz u ratu te da mladima govore o “srpskoj Dalmaciji, Slavoniji, Vukovaru, zato da zapamte da su to srpske zemlje i da to treba vratiti”.
Nema sumnje, dakle, da u aktualnoj vlasti u Srbiji postoje snage koje smatraju da su ratovi 1990-ih bili samo prvo poluvrijeme iza kojega će, nije bitno kada, uslijediti i drugo. Hrvatska bi, dakle, bila baš bedasta kada bi na ove stvari odmahnula rukom i nastavila mantru zaborava prošlosti i okretanja budućnosti. Ona loša prošlost, vidimo, preko Dunava opet se pomalja, a četništvo biva sponzorirano od države. Pri tome ovdje uopće nije važno što je za Hrvatsku četništvo isto što i fašizam, jer su četnici u Drugom svjetskom ratu po Hrvatskoj i BiH etnički čistili i klali i Hrvate i Muslimane, a u Srbiji se stvara nova “bolja” prošlost pa Draža Mihailović ima status antifašista i u tome je izjednačen s partizanima, protiv kojih je, inače, potpomognut njemačkim oružjem, ratovao.
Nas u Hrvatskoj ne zanima što dio javnosti u Srbiji Mihailovića smatra prvim gerilcem Europe jer, tko god u stvarnosti on bio, sigurno je da je primjenjivao četničku ideologiju u kojoj sve do potkraj rata za nesrbe nije bilo mjesta ni života. “Čičina” karta bila je ista ona zbog koje je ratovao i četnički “vojskovođa” Vojislav Šešelj 1990-ih, a na toj karti velike Srbije njezina je bila i čitava BiH, kao i 60 posto Hrvatske.
Ako se sada sjetimo da bivšeg predsjednika Srbije Tomu Nikolića hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nikad nije željela ugostiti jer je javno govorio kako Srbija ne odustaje od granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, onda je jasno da je ovdje riječ o konstanti ciljeva srbijanskih politika. Na hrvatskoj je politici da svim raspoloživim političkim sredstvima zaustavi takvu retoriku Beograda koja nas neodoljivo podsjeća na onu Miloševićevu i postigne da Srbija svoje ponašanje prilagodi standardima i vrijednostima EU. A dok se to ne dogodi, jasno, jednim okom gledati sprema li se to “drugo poluvrijeme”.
Nema problema. Neka krenu. Ipak, sad nije '91 kad je JNA pokrala oružje TO pa smo se branili lovačkim puškama i ponešto stranih kalaša. I mi imamo motive, u prvom redu za povrat dijelova Vovjvodine.