Djelovanje međunarodne zajednice u sukobu u Hrvatskoj moguće je gledati i kao niz propuštenih prilika. Treba imati na umu da je operacija UNPROFOR u Hrvatskoj ulazila u red humanitarnih intervencija, što je podrazumijevalo da su joj neki od osnovnih ciljeva zaštita civilnog i drugog „neborbenog” stanovništva (poput ratnih zarobljenika i sl.) te prevencija zločina i drugih brutalnosti. Jedan od središnjih motiva intervencije stoga je morao biti onaj o neisplativosti zločina, odnosno poruka temeljem koje su sve zaraćene strane trebale na nedvosmislen način razumjeti da će počinitelji ratnih zločina biti izvedeni pred najviše međunarodne sudske institucije i primjereno kažnjeni. Kako će se vidjeti, umjesto poruke odvraćanja, zločinci su dobili poruku koja ih je dodatno ohrabrila.
Masovne grobnice
Glasovi o postojanju mjesta masovnih smaknuća Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva počeli su se pronositi već u drugoj polovici studenog 1991. Već su prvi prognanici s okupiranih područja, a potom i razmijenjeni pripadnici hrvatskih snaga te civili poslije dolaska na slobodni teritorij počeli iznositi potresna svjedočanstva o nestanku svojih suboraca, članova obitelji, prijatelja i znanaca. Do sredine 1992., kada su mirovne snage UN-a preuzele odgovornost za okupirano područje istočne Slavonije (nazvano Sektor Istok), postojanje više od deset mjesta za koje se s visokim stupnjem vjerojatnosti pretpostavljalo da se u njima nalaze ostaci stotina nestalih ljudi bilo je nekom vrstom javne tajne u Hrvatskoj.
Prema svemu sudeći, prve sustavnije informacije hrvatskih vlasti o broju masovnih grobnica (i broju žrtava u njima) datiraju iz proljeća 1993. Na lokaciju Ovčara krajinski Srbi i JNA zarobljenike su, kako je navedeno u dokumentu iz svibnja iste godine, dovodili u tri navrata: najprije konvoj pripadnika hrvatskih snaga s Mitnice (odakle su prebačeni u Srijemsku Mitrovicu), potom konvoj ranjenika iz bolnice u Vukovaru i konačno konvoj žena, djece i staraca, koji su poslije preko Srijemske Mitrovice prebačeni na slobodni teritorij. Krvoločni nagon krajinski Srbi i JNA osobito su iskazali kod drugog konvoja, kada su, prema navodima iz ovog dokumenta, ubili oko 170 osoba i odmah ih pokopali u unaprijed iskopanoj jami. Grobnica se nalazila kod rita „Vorginac”, blizu omanje šume smještene na raskrižju zemljišnih parcela br. 3, 4 i 15, a sve s lijeve strane puta Ovčara – Grabovo.
Hrvatske vlasti raspolagale su „indicijama” iz kojih je proizlazilo da je na Ovčari pogubljeno i pokopano oko 300 osoba iz vukovarske bolnice. Bilo je i drugih masovnih grobnica na širem području Vukovara: u blizini smetlišta na Petrovačkoj doli, gdje su se navodno nalazile tri zajedničke grobnice s oko 900 leševa, u vrtu kuće Milovana Bučana u Ulici Solidarnost, gdje je bilo pokopano „desetak leševa”, i na Novom groblju te lokaciji Grabovo, gdje je pokopano oko 1280 leševa. Zatim, navode se i masovne grobnice u prostoru sportskog objekta „Sloga” (s oko 120 leševa), pokraj trgovine „Kiwi” u Ulici Svetozara Markovića (s oko 360 leševa), Galesovoj doli (s oko 70 leševa pripadnika hrvatskih snaga), uz cestu Vukovar – Sotin (s oko 300 leševa) i u šumi kod sela Petrovaca (s desetak pripadnika hrvatskih snaga). Dokument donosi i pregled vjerojatnih mjesta masovnih grobnica u manjim mjestima okupiranog područja istočne Slavonije.
Treba još jednom napomenuti da je dokument nastao „operativnim radom” policije, odnosno temeljem informacija koje su proizlazile iz izjava svjedoka, registracije prognanika na slobodnom teritoriju, usporedbe popisa stanovništva iz 1991. sa stvarnim stanjem i sl., pa se ne može uzimati kao potpuno vjerodostojna informacija. Razložno je pretpostaviti da su u spomenute masovne grobnice pokapani i poginuli tijekom ratnog sukoba i sl. Ali, čak i uz navedene ograde, bilo je jasno da se u barem nekim od spomenutih masovnih grobnica nalaze leševi ljudi ubijenih na krajnje nasilan način i uz potpuno zanemarivanje općeprihvaćenih pravila ratovanja. Kada tijekom razdoblja 1996.–1998. bude provedena ekshumacija masovnih grobnica istočne Slavonije, u njima će se pronaći 1151 leš, od čega je bilo moguće identificirati 873.
Prve korake u smjeru sankcioniranja počinitelja najtežih kaznenih djela protiv čovječnosti na području bivše Jugoslavije Vijeće sigurnosti UN-a poduzelo je početkom listopada 1992. Tada je glavni tajnik ustanovio peteročlanu Komisiju stručnjaka. Zadaća Komisije bila je provođenje istraga i analiza prikupljenih informacija temeljem kojih je glavni tajnik trebao odlučiti je li na području bivše Jugoslavije bilo kršenja Ženevske konvencije i drugih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Komisija je osnovana nakon što su hrvatske vlasti već alarmirale velik broj međunarodnih institucija o postojanju masovnih grobnica u istočnoj Slavoniji.
Ovčara i savjest svijeta
Nešto prije, prve korake u provedbi istražnih radnji poduzele su i mirovne snage. Još u ožujku 1992. pripadnici ruske bojne UNPROFOR-a otkrili su masovnu grobnicu u Tordincima, a početkom lipnja 1992. predstavnici civilne policije UN-a uspostavili su nadzor nad lokacijom i započeli prve istražne radnje. Radilo se o grobnici smještenoj pokraj katoličke crkve u mjestu. U jami dužine gotovo 20 metara navodno je, uz uginule životinje, pronađeno 208 leševa. Pronalazak masovne grobnice u Tordincima unio je veliku i razumljivu bojazan u redove prognanika: ljudi su još naglašenije počeli strahovati za druge nestale osobe. Ali pojavile su se i nade da će mirovne snage uspjeti osigurati neovisnu istragu drugih masovnih grobnica te pokrenuti proces zasluženog kažnjavanja počinitelja. No, bilo je i zlokobnijeg znamenja: svjesni da će ih daljnje istrage suočiti s mogućim sankcijama, krajinski Srbi ubrzo su prekinuli svaku suradnju s mirovnim snagama. Pojačali su provedbu etničkog čišćenja sektora, što je uključivalo ubojstva, progone i druge oblike terora.
Mjesto masovnog ubojstva o kojem se najviše pričalo bilo je poljoprivredno dobro Ovčara, smješteno oko šest kilometara jugoistočno od Vukovara, što je privuklo pozornost međunarodnih organizacija. U sektoru je početkom listopada 1992. boravila delegacija Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji. Delegacija je u završnom izvještaju istaknula da postoje „jasne indikacije”, odnosno visoka mogućnost postojanja „triju masovnih grobova” na području sektora. Stoga je preporučila da se u sektor uputi „jedna međunarodna grupa” radi detaljnijeg ispitivanja postojanja masovnih grobnica. „Oni bi trebali ekshumirati eventualne žrtve radi njihove identifikacije i ustanovljenja uzroka smrti. To bi trebalo obaviti prije 1. studenog”, zaključeno je, „jer stanje leševa poslije zime možda više neće omogućiti identifikaciju ili ustanovljenje uzroka smrti”. Samo dvadesetak dana poslije visoka delegacija UN-a, u kojoj je bio i stručnjak za sudsku medicinu Amerikanac iz Oklahome Clyde Snow, potvrdila je bojazni. Snow je istražio lokaciju Ovčara na koju su ga uputili „svjedoci” i, tijekom preliminarnog pregleda, otkrio „nekoliko ljudskih kostura koji su izvirivali iz masovne grobnice”. To ga je navelo da zaključi kako je riječ o masovnoj grobnici žrtava „izvansudskih” smaknuća koja su počinjena u studenom 1991.
U prvi mah izgledalo je kako postoje izgledi da se istraga masovne grobnice na Ovčari neometano nastavi. Iako su krajinski Srbi daljnju istragu proglasili „nelegalnom” i „nepoželjnom”, nisu je u tom trenutku prekinuli. Dana 17. prosinca 1992. tročlana međunarodna delegacija eksperata za forenziku predvođena Snowom, a koju je angažirala UN-ova Komisija, boravila je na lokaciji. Otkrića do kojih su došli dodatno su ih približila zaključku o postojanju masovne grobnice koja sadržava leševe smaknutih osoba. Rabeći postupak iskapanja probnog rova u kojem su pronašli ostatke devet osoba, pretpostavili su da je riječ o masovnoj grobnici koja je sadržavala najviše 200 osoba. Velika količina čahura kalibra 7,62 mm te upadljiva izoliranost lokacije navele su ih na zaključak kako je riječ o mjestu gdje je najvjerojatnije počinjena masovna egzekucija. Ipak, za konačnu potvrdu bila je potrebna cjelovita ekshumacija cijele lokacije. Ekshumacija provedena u drugoj polovici 1996. otkrit će ostatke upravo 200 osoba.
Pokazat će se da je dopuštanje preliminarne istrage u prosincu 1992. bio vrhunac spremnosti na suradnju krajinskih Srba, ali i odlučnosti mirovnih snaga da provedu mandatnu zadaću. Nastavak istrage tijekom zime 1992. i prvih mjeseci 1993. nije bio moguć zbog terenskih uvjeta pa se moralo čekati poboljšanje vremena. U međuvremenu, krajinski Srbi u istočnoj Slavoniji očekivano su zaustavili daljnju istragu, izbjegavajući nasilna sredstva, ali koristeći se drugim metodama poput različitih izlika i slično. U drugoj polovici listopada 1993. Knin je ipak odobrio novi posjet UN-ove Komisije. Delegacija je došla do Ovčare i boravila na lokaciji 20. i 21. listopada 1993., ali samo dan poslije krajinski Srbi povukli su dopuštenje. Njihovi razlozi nisu teško dokučivi: ako bi se dopustila daljnja istraga o masovnoj grobnici na Ovčari, kako je u jednoj prilici izjavio predsjednik vlade krajinskih Srba, „zato će biti okrivljena Vojska Jugoslavije, odnosno bivša JNA koja je u to vreme ratovala na ovom području”. Naravno, i vlastito sudioništvo u zločinu. Komisija je ubrzo povukla ekipu i opremu u Klisu i Erdut, a potom i u Zagreb. Nakon toga UN je bio prisiljen pretrpjeti još jednu blamažu: predsjednik krajinskih Srba Goran Hadžić dao je Komisiji novo dopuštenje za provedbu istrage, ali je zbog pogoršanog vremena nastupila odgoda do proljeća iduće godine. Nekako istovremeno kada je istraga ponovno trebala biti pokrenuta, Komisija stručnjaka prestala je s radom.
Na razumljivu opstrukciju krajinskih Srba nadovezala se neodlučnost mirovnih snaga UN-a. Nakon početnih napora, kako pokazuje primjer masovne grobnice u Tordincima, UNPROFOR je pasivni konformizam pretpostavio odlučnoj akciji. Djelovanje pripadnika ruske bojne svelo se na osiguranje lokacije, ali i ono je provođeno neučinkovito i površno. Stoga su krajinski Srbi uspjeli i iz Ovčare i iz drugih masovnih grobnica odnijeti određen broj leševa i prebaciti ih na druga mjesta. U kolovozu 1993., a nakon što je snimka preliminarne istrage prikazana na CNN-u, Rusi su potpuno blokirali pristup lokaciji. Preferirajući sigurnost vlastitih vojnika nauštrb ispunjavanju povjerene mu zadaće, UN-ov zapovjednik sektora također je odlučio u listopadu 1993. zamrznuti daljnja istraživanja lokaliteta jer je smatrao „da bi to sigurno uticalo na pogoršavanje situacije u ovoj regiji”. Rad Komisije stoga je, uz punu suglasnost UN-ova zapovjednika sektora, prolongiran do „konačnog političkog rešenja”, a zapravo je potpuno ugašen.
Trijumf nedostatka volje
Takav stav bio je u punom suglasju s krajinskim Srbima. Tek u drugoj polovici 1996. provest će se potpuna istraga masovne grobnice. Snow je bio ogorčen. Ponašanje mirovnih snaga usporedio je s ponašanjem policajca koji ima informacije o počinjenom zločinu, ali nakon što mu se zločinac ispriječi, on od svega digne ruke. „Mi smo otišli tamo”, ocijenio je djelovanje UNPROFOR-a, „oni nas nisu pustili, pa mi ne možemo ništa!”.
Nakon prvog dolaska članova Komisije do Ovčare u listopadu 1992., u njezinim redovima prevladavao je jedva suspregnuti entuzijazam. Držalo se da će primjer Ovčare poslužiti kao baza za prvi slučaj suđenja za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Za članove Komisije gotovo da nije bilo dvojbe o karakteru zločina na Ovčari. „Nije bitno o kakvoj vrsti rata se radi”, izjavio je jedan član Komisije, „ako se otmu pacijenti iz bolnice i ubiju, to je ratni zločin”. UN-ova birokratska tromost, ponajviše iskazana u gotovo nepostojećoj financijskoj podršci Komisiji, ipak nije trebala biti toliko neočekivana. Daleko veći problem bila je činjenica da je međunarodna zajednica pokazala šokantan izostanak političke volje. Neuspjeli pokušaj prisile krajinskih Srba na popuštanje, odnosno na stvarni pristanak da se dopusti istraga masovne grobnice na Ovčari, ohrabrio je poslije počinitelje ratnih zločina. Naprotiv, odlučna akcija koja bi omogućila potpunu istragu i posljedično suđenje egzekutorima s Ovčare nesumnjivo bi učinkovito odvratili počinitelje, primjerice, kasnijeg zločina u Srebrenici. Trijumf nedostatka volje ili grijeh propusta tako je otvorio vrata novim zlodjelima.
Iza JNA i četnika ostaju samo mučilišta, stratišta i masovne grobnice. Laž je ono što ih jedino drži. (Barem tako o Srbima kaže Dobrica Ćosić, otac srpske nacije). Braća Tarabići i njihova proroštva možda su najbolja poruka da laž i zločini ne mogu proći bez naplate i Božje kazne!