Ne vjerujte kada vam kažu da će vam opraštati dugove da se tu radi o socijalnoj solidarnosti ili o pomoći najugroženijima. Stvar je puno prozaičnija budući da se samo zbog urođene nam okrutnosti moramo truditi pokazati humanost. U suprotnom ona bi bila trajna kategorija, ne bi se manifestirala samo u ekstremnim situacijama, koje ionako ne pružaju mogućnost izbora zbog rizika da trajno i definitivno ne pokažemo pravo lice. Najava da se sprema “oprost” dijela dugova prva je naznaka nemoći zelenaškog sustava u kojem živimo. I to ne njegove represivne nego efikasne strane.
Jednostavno, nema se više od koga uzimati, sve je manje prostora za otimačinu i skakanja po kičmi ljudi i sada treba ublažiti ono što slijedi – udarac glave o zid. Osim toga, ti dugovi kojima vam se maše ispod nosa, to nije nešto što ste posudili susjedu ili poznaniku pa očekujete da vam se vrati, to su ionako odavno otplaćeni i preplaćeni fiktivni zajmovi. Jer sve što ste do sada morali davati bilo je više od onoga što ste koristili, a sve što ste plaćali ili plaćate puno je jeftinije od istaknutih cijena. Kolosalna je to prijevara. Mislim novac i sve oko njega. On danas jednostavno ne postoji kao objektivno sredstvo, novac više nije čak ni privid vrijednosti koju brojčano manifestira. Postao je virtualni posrednik u sve nemilosrdnijim odnosima među nama ili, kako kaže David Graeber u odličnoj knjizi “Dug - prvih 5000 godina”, novac je danas samo oblik obećanja.
Više ne postoji nijedna jedina čvrsta uporišna točka u odnosu na koju bi se određivala vrijednost bilo koje valute. Zlato to nije već 40 i više godina pa se nemojte iznenaditi kada vam kažu da je nestao novac iz vaših mirovinskih fondova ili da je izgubljena sva vaša štednja. Nemojte tada pomisliti da je riječ o krađi. Tog novca nikada nije ni bilo. Sustav je tako zamišljen i pokrenut da je cijela ekonomija špekulativni privid. Prisjetite se uvođenja eura. Netko nam je rekao da nova integrativna europska valuta vrijedi toliko koliko vrijedi, a prema kojim parametrima, zašto i što nominalno stoji iza toga ni danas nije jasno. Osim što vam se, ako ste je imali u njemačkim markama, sva ušteđevina prepolovila, a cijene s druge strane uglavnom nabujale, euro je plastično pokazao kako ekonomska stanja nisu “prirodne pojave” nego pomno generirana predstava. Oprosti dugova, napominje Graeber, bili su imanentni svim društvenim sustavima kroz našu povijest, kao što su i dužnička ropstva bili prečaci u revolucije i pobune. No gdje se mi nalazimo u ovom trenutku?
U iščekivanju velikog događaja koji će promijeniti naše statuse nabolje, a kredite, kamate, račune i ovrhe pretvoriti u mutno i ružno sjećanje. Sustav vas ne može lako pustiti iz zagrljaja jer o tome ovisi njegov opstanak budući da ste baš vi jedino njegovo pogonsko gorivo. Zato, ako će se i provesti najavljeni dio “financijske lustracije”, on neće dovesti do stvarnog oprosta, a tu vam milijun Očenaša neće pomoći. Kapitalizam neće štititi vas nego čini posljednje napore u zaštiti sebe samog. U kapitalističkoj filozofiji ključan je odnos profita i cijene rada pa su ljudi tek mjesto troška, prostor za uštede i rezanja. Do kuda će se daleko ići ne ovisi o sustavu nego o ljudima, o njihovoj spremnosti da trpe upade u svoje živote, razbojstvo kojem su izloženi, ideološkom nasilju i socijalnoj agresiji koja nas drži u permanentnoj talačkoj krizi. Ono za što kapitalizam nema rješenja jest da kriza koju umjetno proizvodi izjeda i njega. Što je manje ljudi raspoloživih da ih se pomuze, to je manje mogućnosti za manevar. Najveći neprijatelj takvog sustava bit ćete ako vam ne mogu nametnuti osjećaj krivice zbog lažnog duga, ako niste lakomisleno uvučeni u beskrupulozne kreditne pljačke, ako manijakalno ne “peglate” kartice, ako ne lovite vlastiti potrošački rep, ako ne mislite da postojite jedino kroz stvari.
Znam, lako je to reći, ali se teško oduprijeti presingu koji se igra protiv nas. Međutim, promjena na ovisi o višoj sili nego o odlučnosti naše želje da se stvarnost mijenja. Imate tek jedan život i samo u njegovim okvirima možete biti gospodari svoje sudbine. Čekanje zagrobne pravde glupavo je točno toliko koliko je glupavo očekivati da će se pravda dosegnuti “oprostom” duga. Ne trebate davati ni caru carevo ni bogu božje jer sve je to jedino i neotuđivo vaše. Ili da parafraziram; ne pitaj koliko si ti dužan državi, bankama, firmama. Pitaj koliko su svi oni dužni tebi.
A je tuhovit taj nas novinar. A kako bi bilo sa naslovom: "Tito-Jugend kao lustracija kapitalizma - u rukama šupljeg kapitaliziranog on-going-komunizma..."