Anita je ove godine bila misica veljače na kalendaru osječke udruge Pobjede. Okrenut je i posljednji list na njemu, a Anita je još uvijek u azilu u Nemetinu.
Bila je tu i davne 2007., kad su Pobjede preuzele azil i kad se u njemu sve počelo mijenjati. Promijenila se i Anita, postala je starija. Sve drugo ostalo je isto. I dalje je mila, draga, dobra. Voli Anita sve, odrasle, djecu, slaže se s drugim psima i mačkama. I ne treba joj puno, samo da je u svom domu. Da se stisne uz svog čovjeka, da ima ruku koja će je pomaziti kad god to poželi, da ne mora čekati u redu. Uživala bi Anita u šetnjama, u igri, jer još puno toga može dati, ima u njoj još puno ljubavi.
S Anitom se možete družiti u azilu, možete je prošetati do Drave, a poželite li je i udomiti, nazovite volontere na 095/87-23-087.
S kalendara
Kad mi poneku noć, umjesto mjeseca, san presijeku kadrovi,
oni krvavi, teški i blatni, oni koje više ne prepoznajem u ovome mom Azilu, oni iz 2007.
Oni u kojima je moja Kokica još uvijek napuštena i bolesna,
Seka uplašena i nimalo moja, Gazda koji nas dočekuje i ispraća kao da moli svaki put da mu se vratimo, da ne zaboravimo.
Tamo je i Anita.
I jedna bijela muškatla, i prva zelena kućica u Azilu, i žuto lišće koje je bar na tren učinilo jesen lijepom.
Već dugo je Kokica moja, Seka Irmina, Gazda putuje trajektom na more.
Muškatla nije više samo jedna, a kućice su i zelene i plave i crvene i žute. I nema više ni lišća, mnoge druge stvari su jeseni učinile lijepima.
Samo je Anita još uvijek tu.
Ko je Anita, pas ili ova cura?