Predsjednik Stjepan Mesić (PSM) nekoliko je puta sjedio na klupi za haške svjedoke. Iz mora odgovora kojima je zadužio istinu i Hrvatsku, evo jednoga iz ožujka 1998. (Predmet IT-95-14-A, cit. prema knjizi M. Tuđmana "Vrijeme krivokletnika", str. 374). Pitanje: "Možemo li zaključiti da niste uvijek govorili istinu - ovisno o političkim stavovima stranke kojoj ste pripadali?" Mesić: "Jedino mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu."
I kako da se ne razveselim kad u PSM-ovu tekstu o mojoj partijskoj prošlosti ("Toliko o bivšem sekretaru", VL, 28. 7.) naletim na sintagmu "istini za volju". Kad bi PSM uistinu htio govoriti istini za volju, uglavnom bi šutio. I sâm sam u nekoliko navrata reagirao na njegovu glasovitu istinoljubivost, primjerice na izjavu da Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske, no bez velikih rezultata, što potvrđuje i ovaj najnoviji slučaj s njegovom istinom o tome da partizanska djeca u Jugoslaviji nisu imala nikakve privilegije. Na moje principijelno upozorenje da s tom "istinom" nešto nije u redu, zasut sam argumentacijom tipa: ali ti si bio sekretar! Pa što ako sam bio sekretar, to još ne znači da partizanska djeca u Jugoslaviji nisu imala privilegije! Ipak, možda sam prema PSM-u, koji je i sam partizansko dijete (i ne znam zašto se ljuti kad ga se na to podsjeti, pa nije to nikakva sramota!), bio pregrub. Možda on i ostala partizanska djeca i nisu imali povlastice? Da bi se riješila ta dvojba, predlažem da "Večernjak" anketira svoje čitateljstvo, pa ako većina odgovori da privilegija nije bilo, spreman sam snositi konzekvencije; ako pak većina kaže da je privilegija bilo, neka konzekvencije snosi PSM.
Što se tiče gđe. Razović ("Pavičiću, priznajte laž ili ćemo na sud",VL, 29. 7.), ne čudi me toliko njezino slabo pamćenje, koliko me iznenađuje njezino neprijateljstvo. Dok smo zajedno radili u "Vjesniku" bili smo u izvrsnim odnosima. Naravno da je primljena u SK, pa ne mogu zaboraviti svoj jedini kadrovski uspjeh! Kad sam, na opće zgražanje svih nadležnih komiteta, izabran za sekretara OOSK Kulturne, Vanjskopolitičke, Sportske rubrike i dostavljača, svim kolegama koji nisu bili članovi SK predložio sam da to postanu i svi su me na ovaj ili onaj način odbili, svi osim gđe. Razović koja je prijedlog s veseljem prihvatila.
No, molim, uzmimo da ja ne govorim istinu i da je točno ono što tvrdi sama gđa. Razović, da sam joj ponudio ulazak u Partiju kao uvjet za posao. Ako je to točno, kako to da je unatoč neulasku u Partiju istinoljubiva savjetnica dobila posao? I kako to da ga je naša "vječna honorarka" dobila tako ekspresno: u "Vjesniku" se obrela 1984., a u radnom je odnosu bila već 1985.? Kako to, uostalom, da sam ja, strašni partijski moćnik, zbog svojih novinskih tekstova svaka dva-tri mjeseca bio na tapetu raznih malih i velikih partijskih foruma, o čemu postoji bogata dokumentacija, dok je (tada) mlada kolegica Razović "imala privilegiju da može pomicati granice slobode, pisati zabranjene riječi" i za to 1988. osvojiti Nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a"? Kad vidim koliko joj je stalo do friziranja vlastite biografije, najradije bih joj dao nagradu "Osam sekretara"!
