Samo je jednom čovjeku u Hrvatskoj ime Žitomir, k tome i Slaven, i taj je neki dan odletio u zrak! Vijest sam čuo na radiju baš u trenutku kad sam na hrpu pročitanih novina bacio "Hrvatsko slovo" s tekstom u kojem žrtva atentata, Žitomir, a k tome i Slaven, opisuje svoj posljednji susret i razgovor s pokojnim Franjom Tuđmanom, kome je bio savjetnik.
Novinske tekstove, kao i svi normalni čitatelji, čitam triput: prvi put, jedini put i nikad više. Zapis akademika Barišića, jer on je taj Žitomir, k tome i Slaven, prijatelja iz Hrvatskog kulturnog vijeća, pročitao sam i četvrti put, s posebnom pažnjom, jer ne dolazi mi baš često u ruke štivo autora kojemu je ime Žitomir, kojeg poznajem i koji je upravo odletio u zrak. Predsjednik je već bio teško bolestan, duhom odsutan, gledao je u strop ili u nešto iznad njega. Nije se previše obzirao na goste za stolom. Jeo je kao ptica, a ni ostali nisu bili pri apetitu. I tad dolazi do spomenutog razgovora.
Savjetnik: Predsjedniče, čini mi se da Hrvatska sve ozbiljnije klizi prema južnoameričkom gospodarskom modelu! (Taj model bio je između Predsjednika i Savjetnika neka vrsta šifre za intelektualnu elitu koju, mjesto da se brine za interese svog naroda, zanimaju samo položaji i vlastiti probitci i koja je u to ime tih položaja i probitaka spremna služiti i tuđim interesima.) Predsjednik, nakon što je polako vratio pogled za stol: Pa to je već gotova stvar. Savjetnik, preneraženo: Predsjedniče, pa što ostaje? Predsjednik: Ostaje narod.
Koji narod? Kakav narod? Narod u kojem jedini, vjerojatno i posljednji hrvatski Žitomir, k tome i Slaven, leti u zrak? Atentat na akademika Barišića sigurno nema nikakve veze ni s jednim od njegova dva imena. Ali, eto, igrom slučaja, savršeno opisuje odnos hrvatske intelektualne elite prema vlastitoj nacionalnosti, pa i narodu. Bitno je ne biti ono što jesi, a ako to ipak jesi, bolje da nisi!
Hrvati su Slaveni, ali bi radije (neki od njih) da budu nešto drugo, recimo Iranci, Germani ili Romani. Što nedostaje Slavenima? Hrvati su jednim svojim krakom na Balkanu, i zemljopisno i kulturno, ali to ni pod mukama ne bi priznali. Zašto je loše biti na rubu Balkana? Hrvati se vole busati u svoja kršćanska prsa, ali se više prestraše kad im crna mačka pretrči preko puta, nego što se uzdaju u sve svete. Je li im jedan Bog premalo? Da bi se u Hrvatskoj popelo na tron najvećeg državnog osiguravajućeg društva, mora se pohoditi Sai Babu, dok burze rada organiziraju ture u Mariju Bistricu. Što nema licitarsko srce, a ima gvožđurija indijskog opsjenara?
Da, ipak, ostaje narod. Ma što o njemu tko mislio i ma koliko ga gurali prema "južnoameričkom modelu". Ostaje Žitomir, k tome i Slaven, ma što mu postavili u kompjutor!
