Premda je u Skoplju imao senzacionalan tricaški nastup (trice 8-12), a protiv Olimpije teško ponovljivo drugo poluvrijeme (šest trica), Cibonin razigravač Jerel Blassingame (32) puno je ponosniji na svoj učinak na gostovanjima kod Krke i Radničkog.
Krki je zabio 14, a Radničkom 12, no u te je dvije utakmice imao po 13 asistencije što ga je iznijelo na vrh ljestvice najboljih dodavača regionalne lige (7,1 asistencija po nastupu).
- Za mene kao razigravača bolji je osjećaj imati više asistencija, tada se osjećam ponosnijim. Ja sam uvijek bio jedan od boljih dodavača u ligama u kojima sam igrao. Bez obzira na razinu. Imam sposobnost šutirati, ponekad imam veliku šutersku noć, no ako mogu srušiti svoj rekord u asistencijama, a on je 18, to će mi se više svidjeti nego 10 ili osam trica.
Blassnigame je tip koji je danas u stanju odigrati najbolju utakmicu sezone, a već sutra jednu od lošijih.
- Meni je važno da uvijek imam zadovoljavajući broj dodavanja za koš. Moj posao nije zabijati, no ako vidim da je to potrebno, ako moram preuzeti i tu ulogu da bismo pobijedili, ja ću i šutirati. Kada se šuterski dobro osjećam, kada sam u zoni, ja to kažem treneru i molim ga da ne me vadi iz igre već da mi dopusti da preuzmem kontrolu nad utakmicom. Ponekad mi se čini da je obruč tako velik i da moram šutirati. Teško je to objasniti, no ti to znaš kada te taj osjećaj spopadne i moraš nastaviti šutirati. Nedavno ga je protiv Olimpije razljutila, a time i inspirirala Cibonina publika.
- Nije to nepoštivanje, već je ovdje mentalitet drugačiji. Kod nas u SAD-u ljudi podržavaju svoju momčad, neovisno o tome koliko dobro ili loše igraju. Tamo publika daje energiju svojim ljubimcima i kada im ne ide dobro. Ovdje se obruše na tebe pa se može dogoditi da igraš još i lošije i to nema smisla. Na koncu, u toj utakmici protiv Olimpije ja sam uzeo što sam htio i odigrao važnu ulogu, a kada lopta ulazi svi te vole.
I u NBA bih imao 10 asistencija
Ovog trenutka on i Šarić glavni su kreativci u igri Cibone. Kakvi su Darijevi izgledi da jednog dana doista zaigra značajnu ulogu u NBA ligi?
- Vjerujem da su velike, jer za njega je samo nebo limit. On je vrlo talentiran, a vrlo je vrijedan. On će biti u NBA sigurno, sada je samo pitanje kako visoko će biti drafitiran.
Što mu je potrebno da bi bio dobar NBA igrač?
- Naravno da mu treba ponešto muskulature jer NBA je liga atleta. No, njegova vještina uz tu visinu donijet će mu puno, posebice ako završi u momčadi u kojoj može vući kontre i dodavati kao što to sada čini. Ne mislim da on ima problem, no trebat će mu vremena da se prilagodi na fizikalnost NBA košarke. Isto kao što se morate prilagoditi i Euroligi, pa i ABA ligi ako dolazite s druge strane svijeta. Vjerujem, kada ga tamo uzmu učinit će sve da ga učine što boljim igračem.
Koliko je Jerel bio razočaran te draft noći 2005. godine kada se prijavio, ali ga nitko nije izabrao.
- Bio sam razočaran jer sam bio uvjeren, a i danas sam, da sam mogao igrati u NBA ligi. No, netko drugi je vidio drugačije. Možda neki sumnjaju da ja mogu igrati i na ovoj razini. Nikad ne znate kako izgledate u očima onih koji vas procjenjuju.
Je li visina (175 cm) bila razlog?
- Ne vjerujem, jer puno je niskih igrača u NBA ligi. Znam da mogu asistirati bolje od mnogih. Neka me stave u NBA momčad i neka mi daju loptu. Imat ću 10 asistencija s lakoćom.
Za njega će njegovi treneri reći da baš i nije neki defenzivac.
- Ovi mlađi igrači igraju s nogama i srcem, ali bez mozga. Ja pokušavam upotrebiti poznavanje košarkaške igre za igranje obrane. Vi uvijek ne morate zaustaviti čovjeka, već je dovoljno i kontrolirati ga.
Vjerujem čelnicima Cibone
Ni njegovom prethodnom treneru nije se sviđao njegov trud u obrani. Što je glavna razlika u onome što je od njega tražio Neven Spahija i što traži Slaven Rimac?
- Trener Riki od mene želi samo da igram svoju igru. To ne znači da mogu bilo što reći protiv trenera Spahije čiji rezultati i sva ta nacionalna prvenstva koja je osvojio o njemu najbolje govore. Osim toga, imali smo tada drugačiju momčad, Strawberry i Janning su još bili tu i oni su trebali loptu. Nisam bio ja samo taj koji je trebao nešto kreirati i odlučivati. Kada god je lopta u tvojim rukama i moraš nešto kreirati veća je vjerojatnost da ćeš biti produktivan. Ako vučeš kontre, razigravaš i šutiraš, naravno da ćeš postizati lake koševe i pronaći ritam za sebe. No, ako igramo drugačije, ako samo čekaš da ti lopta dođe, ja nisam taj igrač, nisam klasični šuter. Ja moram biti u visokoj brzini, moram igrati pick and roll. Ako ne, onda ti ja ne trebam. Zato sam uživao igrati pick sa Žižićem. Košarka je jednostavan sport. Ni NBA momčadi nemaju puno akcija već igraju preko svojih najjačih igrača. U Europi je drugačije, ovdje se više igraju napadački setovi. Trčiš okolo da bi došao na mjesto na kojem si mogao biti puno ranije.
Što je bila glavna Spahijina odlika?
- Spahija je strog, on traži od tebe puno i to moraš poštivati. Uz sve te njegove naslove ti moraš poštivati ono što on traži, jer mu je to donosilo uspjeh, no ponekad to ne funkcionira. Niti je on loš trener, niti sam ja loš igrač, no to jednostavno nije funkcioniralo kako bi trebalo.
Da li se dogovorio s predsjednikom Lovrićem da će ostati do kraja sezone ili je dogovor drugačiji?
- Ja sam ovdje dok oni ne požele drugačije. Ako se neke stvari ne dogode naravno da ću otići jer to je priroda ovog posla. No, oni su mi rekli da vjeruju u mene i da me podržavaju, jer da nije tako oni bi me otpustili puno prije, kada sam igrao loše. Oni vjeruju u moje mogućnosti i ja sam im zahvalan i igrat ću najjače što mogu jer igram za sebe i svoju obitelj.
I sam je rekao da ima ponuda i da je mogao otići. Što ga drži ovdje?
- Vjera i povjerenje u direktora Domagoja Čavlovića. On je iskren. Neke stvari nisu u njegovoj kontroli, no na kraju dana, uvijek ih mogu tužiti. No, oni me poštuju dosta, a na meni je da donosim odluke vezane uz moj život u klubu. Oni su odlučili da me žele zadržati ovdje, a moja je odluka bila da im kažem da ostajem. Mogu čekati. Ako mogu dobiti euroligaški klub iz Top 16, naravno da ću otići jer to ima smisla. No, ovdje igram na visokoj razini, protiv dobrih suparnika, a i imam dobru plaću. Klubovi koji se javljaju nude isti novac, no klubovi su niže razine od Cibone.
Volim živjeti u Zagrebu
Kaže da voli živjeti u Zagrebu.
- Zato što je to normalan grad. Možeš pronaći sve što trebaš za dnevni život, a imaš i načina da se zabaviš ako odeš u kino ili, recimo, na bowling, a i uvijek možeš pronaći mjesto gdje ćeš dobro pojesti. Na nekim mjestima u Europi nije tako “normalno”, barem ne po mojim kriterijima života.
Kakva iskustva nosi iz zemalja u kojima je igrao kao što su Cipar, Grčka, Finska, Švedska, Izrael, Ukrajina?
- U Izraelu je bilo dojmljivo. I u Grčkoj, jer je to bilo moje prvo iskustvo igranja protiv top europskih klubova kao što je Olympiacos s kojim smo igrali u doigravanju.
Kakva je bila njegova reakcija kada mu je menadžer predložio da započne svoju europsku karijeru na Cipru?
- Nisam znao ni kamo idem. Bio sam više uzbuđen što idem na Cipar nego što ću zarađivati od igranja.
Što mu se svidjelo u košarkaški skromnoj Skandinaviji?
- Volio sam biti tamo, kupio sam svoj drugi dom prije no što sam došao ovamo. Vrlo je čisto, posebno u Švedskoj. Sve je bilo profesionalno, čak i ako nije košarka ove razine. Svoj novac dobiješ tjedan prije termina. Nikad ne kasne. Bilo je sjajno.
Jerel se voli lijepo odijevati?
- Ne mogu baš svugdje ići odjeven sportski, kao da sam netko s ulice. Za profesionalca je to važno, morate držati do svog digniteta. Kada se lijepo odijevam bolje se i osjećam.
Sportaši su uvijek “casual”, nerijetko i u trenirkama?
- To vrijedi za mnoge američke košarkaše u Europi. Nose trenirke po cijeli dan. Ja nisam takav. Kada dođem u neku zemlju, ja ga učinim svojim domom. Donesem sa sobom svoju najbolju odjeću. Meni se sviđa što u NBA ligi postoji dress code jer igrač time pokazuje da je sada svoj čovjek koji dobro zarađuje i da ne mora više hodati okolo kao student. Tko ne želi izgledati dobro i lijepo? Jedino što su neki ljudi lijeni potruditi se.
Cibonin play voli i plesati.
- Običavao sam dosta plesati sa 14, 15, 16 godina. Bio sam hip-hop plesač, a danas se time pomalo zabavljam.
Odrastao je u Brooklynu. Da li u opasnom okruženju?
- Bilo je to nešto što danas predstavlja temelje mog karaktera. Upadaš u nedaće od kojih neke ne razumiješ sve dok ne odrasteš. Dilanje droge i pljačke bili su svuda oko mene. Najzanimljivije od svega jest da ja ne pušim, da ne pijem, nisam ni kap popio u životu a nisam nikad niti probao droge. A sve to bilo je oko mene. Srećom, imao sam ovaj svoj karakter i cijelo vrijeme htio biti drugačiji. Htio sam nešto napraviti od sebe. Ne znam niti danas kako sam bio tako jak da sam svemu tome odolio, da nisam počinio zločin ili prodavao drogu, što često čine ljudi bez novca.
Koliko se kao klinac bavio uličnom košarkom?
- Cijelo vrijeme i pomoglo mi je puno. Doživjeti sve one prekršaje i grubosti, to razvija vašu igru jedan na jednoga, a danas imate puno igrača koji to ne mogu već samo sistemsku košarku.
