Nije mu posao ni lak ni ugodan: 48-godišnji Željko Vujić grobar je u osječkom "Ukopu" d.o.o. već 15 godina. Na posao kreće u šest sati. Samo kad nema pogreba vraća se kući nakon 14 sati, ali obično su pokopi popodne pa se doma vraća u 18, 19, nekad tek oko 20 sati. Kad je prošlog utorka stigao pred kuću oko TV dnevnika, na ulici ga je, šćućurena uza zid, metar-dva od tramvajske pruge, uplakana čekala osmogodišnja kći Vanesa. Njezin brat Dejan (12) nije bio kod kuće, pa se bojala biti sama u zatvorenu prostoru. Čim je ugledala tatu, inače vesela i razigrana djevojčica zaboravila je zašto je plakala. Uostalom, tatu je navikla čekati otkad ih je majka napustila prije sedam godina.
Samohrane majke dobivaju više
- Supruga je jednostavno otišla dok je Vanesa bila još u pelenama i od tada smo nas troje sami. No, tomu što sam samohrani otac, čini se, nitko ne pridaje pozornost. U slučaju poput moga samohrana bi majka imala dodatnu novčanu pomoć (navodno oko 700 kuna), a ja primam samo 400 kuna dječjeg doplatka. U "socijalnom" kažu da je moja plaća 136 kuna viša od prosjeka plaće po članu obitelji, pa zato nemam neka prava. Utješio sam se kada sam čuo od jednog prijatelja da on ima tri kune "više od prosjeka".
- Zadovoljan sam svojim poslom, plaća je redovita, kolege su dobri, ali me muči što ne mogu biti više s djecom, što im ne mogu priuštiti bolji život. Stan nam je ruševan, a uopće ne vidim kako to poboljšati - sažima svoju životnu priču Željko Vujić, samohrani otac dvoje djece.
Primio nas je 1. studenoga, na dan Svih svetih, njemu radni dan. Od pet sati dežurao je na gradskom, Aninom groblju, no zahvaljujući razumijevanju kolega, koji su preuzeli drugu i noćnu smjenu, svojoj se djeci vratio u 14 sati.
- Volim nedjelju jer tada tata ne radi. Bit ću manekenka i pjevačica - kaže Vanesa, koja stalno ima nešto i reći i pokazati. Svako malo nešto zapitkuje tatu i uporno zaviruje u novinarske bilješke o razgovoru. "Imate li vi djece", obraća nam se otvoreno. Nakon potvrdna odgovora, želi nam darovati malu ribicu, koju je dobila večer prije. A nema puno igračaka. Darujemo joj mali rokovnik, a ona uzvraća dajući nam kemijsku olovku.
Željko priznaje da u kući nedostaje "ženska ruka", no on to pokušava nadoknaditi koliko i kako zna i umije.
- U početku nisam znao ni jaje ispeći, no čovjek nauči. Prve sarme bile su kao kamenje, a sada se mogu jesti. Kolače baš ne pečem, ali ih kupimo. Voća im ne nedostaje. Perilica pere rublje, ja glačam. No, previše su sami. Ujutro s posla zvrcnem telefonom da provjerim jesu li ustali i spremili se za školu. Kada se vratim kući, spremam ručak tako da nam ostane i za večeru i za sutra. No, djeca k"o djeca, kada su sama, radije jedu salame, kobasice, ispeku jaja ili uzmu što već nađu u hladnjaku. Ne da im se podgrijavati ručak. Zato sutra polovicu bacimo.
- Ma sve bi to bilo u redu da nam je stan malo bolji. Nemamo ni kupaonicu, jednokrilni prozori ne štite ni od buke (tik uz prozor prolazi tramvajska pruga, op.a.) ni od hladnoće - nastavlja Željko. Izgledi za bolji stan, priznaje, nisu baš veliki. Gradska uprave ništa ne obećava, a njegova tvrtka nema vlastite stanove. Kredit si ne može priuštiti, gotovine nema.
Što bi bilo da mi se nešto dogodi
- Najvažnije mi je da su oni zdravi, da imaju što jesti i odjenuti. U školi prolaze s dobrim i vrlo dobrim uspjehom, nastojim im omogućiti sve što i ostala djeca imaju, čak i odmor na moru, što ove godine, na žalost, nisam uspio. Idemo na utakmice... - tješi se Željko.
- Na žalost - povjerava se - njihova se majka ne brine i ne pita što im se događa, čak ih i ne posjećuje iako je u Osijeku.
Upravo ga to zabrinjava, osobito prisjeti li se kako je 1997. godine umalo poginuo. Na njega je na groblju bez ikakva razloga pucao jedan čovjek, ali ga je, na sreću, samo je ranio u ruku.
- Što bi bilo da mi se nešto dogodi? Tko bi onda mislio na to dvoje djece? Mjesec bi se dana o tome govorilo i pisalo, potom bi svi zaboravili na Vanesu i Dejana. Ne želim o tome ni misliti. Nadam se da bi im pomogla Udruga samohranih roditelja, koju u Osijeku vodi gospođa Nada Marić - ističe Željko Vujić.
