Da, osuđujem napad na šešir Ante Tomića! Privatna imovina osobna je stvar. Kad prisvajaš sebi pravo dirati tuđi šešir, tad se lako može dogoditi da htio-ne htio diraš i ono ispod šešira pa da na koncu ti ili on završite razbijena nosa. Koliko god jako bilo iskušenje.
Fizički nasrtaj jednostavno je nedopustiv, bez obzira na to koliko grubo bilo to što je netko rekao, pa čak i kad je verbalno nasilje dalekosežnije i ubitačnije od tog jednog fizičkog incidenta. Eto, sad kad sam to rekao i osudio ispad splitskih mulaca koji će zbog toga svakako biti kažnjeni, znači li to da ne smijem Anti Tomiću reći ono što ga ide? I ako mu kažem što mislim o njemu i njegovu djelu – da je to jeftino smeće prepuno provincijalnih kompleksa, u kojem se kontinuirano ruga svemu što jest ili želi biti prije svega hrvatsko te da zaslužuje svaku kritiku koja ga snađe – da time zapravo opravdavam nasilje? Naravno da ne, osuđujem i Tomića i mulce koji su napali njegov šešir – i imam im pravo reći sve što želim i kada to želim, a suštinska razlika između njih ostaje: Tomić i dalje ima punu slobodu lajati koliko hoće, na latinici i na ćirilici, dokle god to netko želi platiti, a mulci će sljedeći put dobro razmisliti gdje su granice njihovih osobnih sloboda.
Uzevši sebi za pravo da o ljudima govorim mjerom koju Tomić sebi dopušta, mogao bih reći da je on anacionalna književna prostitutka i ljudska ništica koja bi ruglu izvrgnula i rođenu mater, ako će tako izvući smiješnu poantu. Ali neću, jer mogao bi on to doživjeti i kao pohvalu, ne treba na njega previše trošiti riječi, ne želim vrijeđati slaboumne ni retardirane, kao što je on poručio ministru kulture. Iz Tomićevih riječi vrišti šovinizam. On se ruga muslimanu zato što se drznuo proglasiti Hrvatom i ponosno pronositi to svoje hrvatstvo te ga zbog toga naziva slaboumnikom i političkim minotaurom. No, Tomić je zapravo taj koji Hasanbegovića javno naziva balijom stavljajući to drugima u usta. On sam o sebi najbolje govori.
Količina fekalija koje javno proizvodi daleko nadmašuju one kojima je prije dvije godine pomazan, a da za to – nitko nije okrivio ondašnju Vladu. Daleko više zanimaju me reakcije na ovaj incident u hrvatskim medijima i javnosti. Jer je očito i on odlično poslužio u sveprisutnoj strategiji prikazivanja Hrvatske kao zemlje u kojoj se dolaskom nove vlade navodno odjednom naglo sužava prostor demokratskih sloboda, što je, barem za sada – u potpunosti izmišljotina. Jedini dokaz za tako nešto može biti ukidanje poticaja neprofitnim medijima što je činjenica, ali ipak nategnuto. A smjene u javnom televizijskom servisu samo su nastavak onih koje je provela prošla Vlada, nakon što je srušila zakon koji njoj nije odgovarao. A tada su svi ovi također šutjeli. Kao što se nisu javljali kad je neka budala fizički napala aktivisticu U ime obitelji. Nevjerojatno je koliko je onih koji su u stanju širiti laži o vlastitoj domovini, ne samo na domaćoj pozornici, u dnevno-političke svrhe.
Sve je veći broj stranih medija u kojima se Hrvatska pojavljuje kao krajnji primjer jačanja fašističkih tendencija u Europi, iako je sasvim jasno da autori tih tekstova sami nisu mogli svjedočiti nikakvim konkretnim dokazima u tom smislu, osim tendencioznih napisa onih koji su se stavili u službu rušenja nove vlasti svim raspoloživim sredstvima. I onih koji su im u uho šaptali svoje iskrivljeno viđenje stvarnosti. Prikazivanje Hrvatske kao Njemačke u doba dolaska Hitlera na vlast postalo je moda, a oni koji to rade kao da uopće ne razmišljaju o golemoj šteti koju time nanose svojoj domovini. Jer, tu smo mi i tu su oni – i sva su sredstva dopuštena. Nije teško imati puno razumijevanje za pripadnike Židovske zajednice kojima “za dom spremni” na nogometnim stadionima unosi nervozu, no sam poklič nije nikakav dokaz nekakvog ustaštva navijačkih masa, što god to značilo, jer u mnogim ustima on ima i neka druga značenja. No, nemam nikakvog razumijevanja za one koji javno zazivaju policiju koja bi ulijetala na tribine i razbijala prkosne navijačke glave, pa ni za one koji bi zbog toga prekidali utakmice.
Upravo radikalan odnos represivnog aparata prema verbalnom deliktu bio bi siguran put u radikalizaciju hrvatskog društva. Dakako, mogućnost da na službenoj komemoraciji u Jasenovcu neće biti pripadnika Židovske zajednice u Hrvatskoj jest uznemirujuća i svi se moramo zapitati je li do toga doista moralo doći. Niz je pitanja bez jasnog odgovora.
Je li produkcija ustaša iz šešira otjerala Židove iz Jasenovca ili su tek neki prepoznali pravi trenutak kako bi ostvarili ono što smatraju da im pripada? Doznat ćemo uskoro.
>> Napadnut novinar i pisac Ante Tomić: Prijatelja mu udarili, a njemu oteli šešir
Tomić će, kako i zaslužuje, ostati zapamćen samo po kanti. Što tko traži, to i nađe.