Gdje počinje, a gdje točno završava država? Malo je pitanja koja bi imala ovoliko istančanu praktičnu svrhu, ali i zagonetan filozofski smisao u kojem mehanizmi jedne strukture proždiru individualizam humanizma i gdje utilitarnost opravdava izostanak svakog nastojanja za pravdom.
Počinje li doista svaka država u rovu u kojem je mlad čovjek doveden u situaciju da ubije ili da bude ubijen u ime nerazgovijetnog kolektiviteta s kojim se može identificirati uglavnom povezanošću kroz ugroženost, a tek neznatno kroz bliskost sličnošću. Završava li ta ista država u već spomenutom rovu, ali sa zamijenjenim ulogama oslobodioca i zavojevača pa heroji postaju zločinci, a zločinci čekaju priliku da postanu heroji i sve tako u krug državotvornog perpetuum mobilea, beskrajnoj imaginaciji u kojoj su, osim krvi i kostiju, stvarne još jedino, također perpetuirane, zloupotrebe aparata proizvedenog da ga se viktimološki pogoni.
Smrt je, dakle, u epicentru svake države. Njezini podanici odmalena se privikavaju biti obezličeni objekt grandioznih deklaracija, sjajnih tradicija, kolektivnog sjećanja i nacionalnog zanosa. I koliko se god trudili tisućama godina modificirati kohezivne elemente, čak ni posljednji pokušaj države kao nacionalnog kaveza nije donio željene rezultate u kojima bi se, za potrebe opće šutljivosti, unutrašnje proturječnosti smanjile na minimum.
Nacija ne samo da se pokazala nedovoljnim ljepilom da poštopa sve zjapeće pukotine u šprungiranoj državno-pravno-filozofskoj strukturi, nego je pokazala da ljudi unutar iste države, bili oni većinom Hrvati, katolici, hadezeovci, konzervativci, demokrati, još uvijek nisu dovoljno isprani da se ne bi mogli osjetiti svojima. Pritisak, bez obzira na to koliko jak i konstantan, da se procesi uopće pokrenu, i otpor, bez obzira na to koliko slab i parcijalan, da se na to ne pristane vode u siguran društveni konflikt u kojem država pokazuje svu svoju nemoć.
Ideja države na kraju 20. i početku 21. stoljeća dovedena je iz romantičarsko predsvjesnog stanja do kulminiranog apsurda. Kod nekih naroda, poput moga, zamišljena kao apsolutni, gotovo edenski ideal sklada i idiličnosti, ubrzo se iz pastorale pretvorila u najprizemniju sačekušu za naivne. Naravno da nije lako priznati si da svoje postojanje i elementarni egzistencijalizam gradiš unutar ordinarne samoposluge za odabrane, gdje institucije manje-više postoje da bi zadovoljile elitističke strasti neprosvijećenog razbojstva, aparat sile služi da bi pod kontrolom držao moguće nezadovoljstvo koje se neće probuditi zbog intenziteta, nego zbog trajanja udruženog zločinačkog pothvata.
Zato što ne možete znati gdje država počinje i završava, čini vam se da sudjelujete u lovu na vlastiti rep, ludu vrtnju u kojoj ne stižete nikuda i tijekom koje jedino što možete od jada sami sebe gristi za guzicu. Jer želi vas se uvjeriti da je moć negdje iznad vas, u dubokoj državi.
Snujući definiciju otajstva ‘duboke države’, moramo se pomiriti da ovdje toga nema, ovdje je država plitka da plića ne može biti. Što je kad najviši državni dužnosnici budu lovljeni za korupciju? Što je kad u tim istim postupcima te iste dužnosnike netko iz državnog aparata upozori da su praćeni, slušani ili da će ih hapsiti? Što kada se elementi izvršen vlasti zbog gore navedenog okrenu jedni protiv drugih, optužbama šaljući javno upozorenja drugoj strani koje sve kompromitirajuće informacije imaju o njoj? Što je kad se u nizu istraga koje su u tijeku kao ne tako sporedni likovi nađu ljudi iz samih vrhova vlasti? Što je kada su politički, pravosudni, privredni, crkveni odlikaši ispali mafijaški intimusi? Što kada se više ne može razaznati ni u obrisima gdje prestaje kriminal, a počinje država?
E to je sve ono blaženo, katarzično stanje u kojem država prakse radi izravno protiv države ideje. Tužno je i pomisliti da živimo organizirani unutar kolektiva koji je u startu osmišljen da bi afirmirao najgore i da bi im omogućio neslućenost legaliziranog ilegalnog bogaćenja. Pa kako onda takvi ne bi voljeli i samu pomisao na takvu državu. Neopterećeni teoretskim znanjima i pismenošću, svojoj državi i sebi u njoj doista ne naziru kraja. Poput zaštićenih svjedoka, ti postjugoslavenski pokajnici i boljševički poduzetnici izvršili su unutrašnju agresiju i uspjeli su odcijepiti smisao od etičnosti. Pa sada o smislu ovog vremena i prostora puno više saznajemo ne kad se privedu Darling and the gang, nego iz nevine igre onog majmuna koji se dokopao nečijeg mobitela i počeo udarati selfije bez reda i pravila. I dok se majmun u bavljenju nagaznom tehnologijom, onako pošten i prirodno iskren, nije ni pravio da je razumije, nego je mehanikom slučaja proizvodio kaos, čovječanstvo glumi kako razumije ono što radi i kako je sve posljedica njegove volje, a tehnologija krunski izraz njegove potrebe.
Nisam siguran tko je niže pao; dobri majmun koji pokreće događaje i da točno zna da ne zna što radi ili su to ljudi koje događaji melju dok se pretvaraju da znaju točno što rade i da su baš tako htjeli. U stvari nemam dilema. Majmun je naš predak kojim bismo se mogli ponositi, ali nisam siguran da bi majmun imao velikih razloga biti ponosan na potomstvo. Udarati selfije i onda to nabijati drugima na nos bijedan je pokušaj izlaska iz tjeskobe anonimnosti. Udarati se po državotvornim prsima, a onda skakati s lijane na lijanu moći da bi se pobrstilo sve što se zatekne uz put, utrka je sa svojom gladi koja bananu vlasti ne zna civilizirano guliti nego je s korom mahnito zagura u gubicu.
Ima u Kusturičinu filmu „Underground“ scena u kojoj Bora Todorović, sada nažalost pokojni, panično upozorava okupljene da je „Majmun ušao u tenak! Bit će katastrofa!!“ Kao i u slučaju mobitela, i u filmu je majmun poneku opalio, ali i dalje mislim da nam puno veće katastrofe slijede kada u tenak uđe čovjek. Isto tako ne znam koliko bi štete proizveli majmuni na foteljaškim mjestima svih odavno obezvrijeđenih struktura, ali sam i tu siguran da bi se ponašali puno prihvatljivije od sile čovjekolikih majmuna koje gledamo kako se pojavljuju iz marginalnih džungli i, uspinjući se, nestaju u maglama zagonetnih vrhova moći.
