Burno je ovog ljeta bilo na plažama. Svako malo nacionalni i lokalni mediji bavili su se nekim problemima, od krupnih, strateških i političkih, do svakodnevnih kao što je rat “rezervista” s ručnicima ili ležaljkama s ostatkom svijeta. I to nam je bio povod za prvu hrvatsku inventuru plaža pod koncesijom.
Dakako, uz to što se Vlada Andreja Plenkovića ignorantski odnosila prema kritikama i zahtjevima nevladinih udruga, oporbe i medija okupljenih oko inicijative Pokret otoka pa se – za razliku od poreza na nekretnine – pokazala prilično drčnom i bez imalo pedagoškog suosjećanja odbila je odgoditi donošenje Zakona o koncesijama.
To je u oporbi protumačeno kao da pod svaku cijenu žele udovoljiti kapitalu te rasprodati plaže kao jedno od posljednjih blaga u kojima, barem načelno, možemo svi jednako uživati. Unatoč i nakon lošeg iskustva s plažom Zlatni rat u Bolu što je mnogima, unatoč smjeni župana i poništenju natječaja, otvorilo oči. Miro Bulj (Most) govorio je o “kriminalu do neba” i o milijardama kuna nestalima preko koncesija općenito.
Doduše, i stručnjaci su upozoravali da nije opći Zakon o koncesijama, već Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama taj oko kojeg se treba voditi boj za plaže Lijepe Naše. A o zamjeni tog zakona iz 2003. novim, na jesen nas očekuje rasprava. I u Splitsko-dalmatinskoj županiji, zbog spleta političkih okolnosti, trenutačno najsenzibiliziranijoj po pitanju koncesija, za rujan su odgodili donošenje pravilnika kojim namjeravaju, navodno zajedno s oporbom, urediti svakodnevicu na plažama pod koncesijom, koju oskudno regulira Pravilnik o vrstama morskih plaža i uvjetima koje moraju zadovoljavati, a koji je još 1995. donio tadašnji ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinić. U veljači je pak donesena Uredba o postupku davanja koncesija koja je i omogućila da za plažu na Bolu konkurira i tko ne bi trebao.
U Istri nisu znali
Kako je u bučnim raspravama svašta izrečeno, zanimalo nas je pravo stanje, koliko su utemeljeni strahovi o rasprodaji, koliko je plaža pod koncesijom, na koji rok, pod kojim uvjetima i po kojoj cijeni te na koliko ih je ugovorena mogućnost ograđivanja i naplate. Upite smo poslali u svih sedam “morskih” županija i tako smo došli do podatka da je pod koncesijom 206 ili 11% od ukupno 1863 plaže, koliko su ih lokalne jedinice prijavile za potrebe sedam regionalnih programa uređenja i upravljanja morskim plažama, s tim da stručnjaci Instituta za turizam procjenjuju da ih je više od 2000 (Španjolska ih ima 3000) zbog neujednačenog pristupa tomu što je plaža.
Tražene podatke, ili ne sve, nismo dobili od svih županija premda bi ih trebali imati izdvojene na svojim web-stranicama. Unatoč državnom Registru koncesija koji je neažuran i zapravo ne funkcionira tako da smo neke podatke sami tražili preko službenih glasnika u kojima se objavljuju odluke skupština županija o dodjeli koncesija, a temeljem kojih župani sklapaju ugovore s koncesionarima. Dok su nam, recimo, iz Primorsko-goranske županije dostavili besprijekornu tablicu baš sa svim traženim podacima, iz kabineta župana Istarske županije odgovoreno nam je da ne raspolažu podatkom o broju plaža niti na koliko ih se naplaćuje ulaz, a i cijene koncesija morali smo sami izvlačiti.
Tako su nam dali priliku da ih sada uputimo kako u svome službenom glasniku mogu naći podatak barem gdje su omogućili ograđivanje i naplatu ulaza na plažu, a podatak o 224 plaže u Istri našli smo u Regionalnom programu uređenja i upravljanja morskim plažama Istarske županije. Od toga ih je 56 pod koncesijom (na 20 ugovora), ili 22,9 %, te je Istarska županija, kako tko gleda na to, dobar primjer upravljanja ili loš primjer komercijalnog iskorištavanja plaža.
Razlike unutar iste plaže
Ipak, Istra se zahvaljujući i koncesijama može pohvaliti velikim brojem Plavih zastava kao simbola čiste i uređene plaže, uz to što godišnje od fiksnih naknada za koncesiju zarade 4,5 milijuna kuna (što po trećinu dijele država, županija i grad ili općina) te još nekoliko stotina tisuća kuna u varijabilnom dijelu, u postotku od prihoda od ugostiteljske i turističke djelatnosti na području pod koncesijom.
Primjerice, Istraturist ima 11 ugovora o koncesiji za koje godišnje plaća ukupno 760.642 kune fiksne naknade te promjenjivi dio koji je u 2016. bio 137.888 kuna na osnovicu od šest milijuna kuna prihoda (u pravilu 2 ili 3% prihoda). Plava laguna je na svojim plažama pod koncesijom imala 6,3 milijuna prometa te je platila 235.857 kuna naknade u 2016. jer imaju ugovorene veće stope, i do 6%.
Na prihode od ulaznica za plažu naknada je 1%. Istarska županija fiksni dio naknade ugovara u kunama po četvornom metru, s tim da i unutar jedne koncesije imaju različitu cijenu za pojedine dijelove površine. Što je usporedivije pa nam se stoga čini poštenije, transparentnije i manje podložno trgovačkim igrama. U pravilu se plaća 11 ili 5,5 kn/m2 za hotele te 3,3 kn/m2 za dijelove turističkih naselja i kampova. Prema objavljenim odlukama o dodjeli koncesije, na četiri istarske plaže, i to u naturističkim kampovima, ugovorena je mogućnost ograđivanja i naplate ulaza. Tako su od ulaznica za Valaltu zaradili 606.128 kuna pa su za to platili koncesijsku naknadu od 6061 kune.
Većinom su istarske koncesije sklopljene 2013., tek manji dio kasnije. I to uglavnom na 20 godina s većim hotelskim tvrtkama, dok su one s manjim tvrtkama i obrtima na 10 i pet godina. Splitsko-dalmatinske koncesije na plažama u pravilu traju 10 godina, kao u najjužnijoj županiji i Šibensko-kninskoj, a u ostalima mješovit pristup od 5 do 20 godina. Od 206 koncesija na plažama (ovdje objavljujemo sažetak, a cjeloviti popis objavit ćemo na vecernji.hr) mogućnost ograđivanja i naplate ulaza ugovorena je na njih 24, uglavnom u naturističkim i autokampovima te ispred visokorangiranih hotela, kao u Primorsko-goranskoj županiji gdje ih je deset, ali na dvije se ne naplaćuje (od ukupno 406 plaža).
Ekskluzivna mjesta
Ali u Dubrovačko-neretvanskoj županiji s nizom hotela s četiri i pet zvjezdica, na svih 25 koncesioniranih plaža (od 280) živi demokracija, kao i na 48 (od 345) susjedne im županije tako da južno od Šibenika nema naplatnih plaža. Takvih ekskluzivnih mjesta ima sedam u Zadarskoj županiji, gdje imaju ukupno 12 koncesija (od 299 plaža), zatim na dvije plaže u Tisnom od njih deset u Šibensko-kninskoj županiji (109 plaža) i na plaži Straško od njih deset u Ličko-senjskoj županiji (180 plaža).
Najskuplja pojedinačna koncesija je u uvali Sumratin u Lapadu od 1,61 milijun kuna godišnje i 3,44% prihoda od usluga. Ugovorena je 2015. s Dubrovačkim zalascima sunca na 20 godina. To je i druga najskuplja koncesija po četvornom metru s fiksnom naknadom od 105 kn/m² godišnje. Koncesionar se obvezao u plažu uložiti oko sto milijuna kuna, a kako je nedavno izvijestio Jutarnji list, uklonjena su 74 stabla, doduše uz odobrenje nadležnih, ali je to izazvalo lokalni bunt jer je izmijenjen vizualni identitet plaže. Zelenilo je ustupilo mjesto betonu. I zbog te koncesije to je županija s najvećom zaradom od naknada na 25 lokacija, godišnje 5,59 milijuna kuna.
Najskuplja hrvatska koncesija po četvornom metru je za plažu ispred dubrovačkog hotela Libertas – 120 kn/m². U Dubrovniku cijena četvornog metra preostalih 12 plaža pod koncesijom kreće se od 18 (Orašac) do 50 kn/m² (hotel Excelsior). U drugim županijama naknada po četvornom metra rijetko prelazi 10 kuna. Iznimka su plaže ispred četiri vile u Lovranu od 15,7 do 51 kune, kolika je naknada koju plaća Agrokor po četvornom metru površine ispred vile Castello, ili godišnje 360.000 kuna, kako je ugovoreno od veljače 2015. I Opatija skupo “prodaje” svoje kvadrate hotelima pa Istra plaća 60 kn/m², a ostalih deset od 10 do 30 kn/m², kolike su cijene još i za pojedine koncesije u Makarskoj i Hvaru, dok se u preostalim županijama kreću od jedne (za dijelove kampova i turističkih naselja) do 10 kn/m².
Na 48 koncesija Splitsko-dalmatinske županije uberu 4,2 milijuna kuna. U Ličko-senjskoj zarade 1,8 milijuna kuna, od čega 1,3 milijuna samo na drugoj najskupljoj plaži, famoznom Zrću, za koje Naša ideja d.o.o. plaća 1,3 milijuna fiksne naknade (757.111,26 za plažu i 542.888,74 za ugostiteljske objekte). Treća je najskuplja koncesija za gradsku plažu u Crikvenici za koju komunalna tvrtka Eko Murvica godišnje treba platiti 856.703 kune. Zatim slijedi plaža u uvali Čikat na Malom Lošinju pod koncesijom Jadranskih hotela od 578.705 kuna, plaža naselja Solaris 562.593 kune i Crvena luka u Biogradu na Moru 520.709 kuna. Na šibensko-kninskim plažama od naknada za koncesije dobiju nešto više od milijun kuna, a u Zadarskoj županiji nešto više od dva milijuna kuna.
Od gradova apsolutni šampion zarade od koncesija je dakako Dubrovnik s gotovo pet milijuna kuna, Makarska 1,6 milijuna, Crikvenica 1,32 milijuna, Poreč 1,18, Mali Lošinj 1,17 milijuna, Vrsar 0,93, Opatija 0,88 milijuna kuna... Inače, osim koncesija, lokalne jedinice imaju mogućnost izdavanja koncesijskih odobrenja za pojedine uslužne djelatnosti. Ilustracije radi, tako je uz 12 koncesija na plažama na području Zadarske županije izdano i 400 koncesijskih odobrenja (dok ih, recimo, Splitsko-dalmatinska ima 158) te ostvaren prihod od ukupno tri milijuna kuna. Koncesija, za razliku od koncesijskog odobrenja, može se dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama te utvrđena namjena korištenja prostora sukladno prostornim planovima. U Zadarskoj županiji tek je 4% od ukupno 299 plaža pod koncesijom, a ograđenih je 1,7%.
Problemi starijih datuma
Također, na pomorskom dobru postoje i koncesije druge vrste, za uzgoj školjaka i riba, za sidrišta, luke... Tako je 31. prosinca 2015. prema izvješću Vlade bila 861 koncesija na pomorskom dobru (44 manje nego 2014.). Ukupni prihodi od ukupno 9264 koncesije u RH 2015. bili su 1,54 milijarde kuna, od čega na pomorskom dobru 31,5 milijuna kuna. Jedan od velikih problema s koncesijama njihov je nadzor. Tako su u 2015. obavljena 142 nadzora pravilnosti obračuna i plaćanja koncesija te je u 79 slučajeva utvrđena nepravilnost. Vlada osobito problematizira koncesije starijeg datuma s niskim naknadama. Osim u Zadarskoj i Ličko-senjskoj županiji, tek ponegdje ugovorene su koncesije za plaže prije 2011., a najstarije su iz 2005. godine.
Svakodnevne bitke koje djelatnici koncesionara i kupači vode na plažama u nadležnosti su inspektora lučkih kapetanija i komunalnih redara te je upravo tu siva zona koju treba urediti na lokalnoj razini, čime su se pod teretom bunta građana osobito ove godine pojedine lokalne jedinice počele intenzivnije i odlučnije baviti. Izrađen je i Nacionalni program upravljanja i uređenja morskih plaža po kojem bi ih trebalo tematizirati na 14 područja: ekoplaže, plaže za surfere, ronilačke, adrenalinske, romantične, za pse, za obitelji s djecom, party plaže, plaže kulture, nudističke, promenadne, sa zabavnim sadržajima za mlade, sa sportskim i rekreacijskim sadržajem te resort/hotelske plaže.
U naslovu pitate se TKO zarađuje najviše....i odgovarate GDJE umjesto imenom i prezimom onoga koji zarađuje. Al dobro je to za raju.