Brojni turisti koji ovih dana dolaze u Stari Grad na Hvaru – podjednako bogataši koji vezuju svoje jahte za novu rivu od svijetloga kamena kao i mladi iz cijeloga svijeta koji po toj istoj rivi do iznajmljenih soba i apartmana vuku svoje kofere na kotačićima – ne mogu ne uočiti fascinantnu ljepotu grada i kraja u koji su došli, no gotovo sigurno ne znaju da su doputovali u mjesto "s najviše akademika po stanovniku na svijetu“.
Još manje je vjerojatno da znaju da je Brusje, pastirski nastan na vrhu zapadnoga dijela otoka Hvara, otprilike na pola puta između Staroga Grada i grada Hvara, "mjesto s najviše akademika po četvornom kilometru na svijetu“, koje se, štoviše, diči "alejom akademika“ iz koje su potekla njih trojica.
Kad bi nautičari koji se vezuju da prenoće u Starom Gradu prošetali do kraja marine, ili barem bacili pogled, otkrili bi i maleni mauzolej znanstvenika koji je 1866. bio jedan od prvih 16 članova, pa prema tome i jedan od utemeljitelja, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i prvi dalmatinski akademik. Hvarskim podrijetlom diče se danas obojica potpredsjednika HAZU-a i glavni tajnik. Ako bi se još malo i raspitali, turisti bi mogli saznati i to da je rođeni Hvaranin punih 20 godina, od 1958. do 1978., bio predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU).
Samo malo dodatnog propitivanja po mjestu otkrilo bi turistu i to da se gotovo sva mala mjesta na zapadnom i središnjem dijelu Hvara natječu koje je dalo više akademika: dok se uz Stari Grad vezuje njih četvoricu, uz Brusje trojicu, a uz Hvar dvojicu, akademike su dali i malena ribarska Vrboska (čak dvojicu!), Jelsa, Pitve, Bogomolje, Brusje, Gdinj, Vrisnik... A najmanje ih je još četvorica koji su sigurno vezani za Hvar, ali im ad hoc novinarsko istraživanje nije pridalo preciznije mjesto podrijetla, rođenja ili boravišta.
– Gledano statistički, vjerojatnost da se takvo što dogodi na tako maloj površini i s tim brojem stanovništva ravna je nuli – kaže predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić. Pa ipak se dogodilo. Kako? Zašto? To nije lako odgonetnuti. Ali ne treba ni daleko tražiti, možda je dovoljno vidjeti današnju djecu Staroga Grada i njegovih gostiju kako se slobodno, veselo i bezbrižno igraju pod palmama na popločanom trgu ispred Hektorovićeva Tvrdlja, i ozbiljno, mudro, duboko zamišljeno brončano lice Petra Hektorovića, renesansnog genija, graditelja i pjesnika, kako bdije nad njima.
– Kad se tu rodiš i odrastaš, pritišće te 2400 godina povijesti, i mora te zainteresirati znanost, književnost, povijest, umjetnost – kaže dr. Tonči Tadić, jedan od vodećih hrvatskih nuklearnih fizičara, i sam rođen i odrastao u Starom Gradu.
Donedavni gradonačelnik Staroga Grada Vinko Maroević, brat akademika Tonka Maroevića, vjeruje da je tajna "najvećeg broja akademika (pet, ako se računa i Jorje Tadić, član Srpske akademije nauka) po stanovniku (a njih je samo oko 1900)“ u tome što Stari Grad, makar maleno mjesto koje se s kraja na kraj može pješice obići za pet minuta, nikad nije bilo selo. Štoviše, Stari Grad bio je najveće naselje na otoku, sve dok 1948. otočka državna uprava nije preseljena u grad Hvar, pa je Hvar odjednom postao najveći i vodeći. Do propasti jedrenjaka Stari Grad bio je i pomorska sila, brojni su njegovi stanovnici plovili Mediteranom i upoznavali druge zemlje i narode, "a onda je sve to propalo jer su bili preškrti da kupe motore“.
Svijest o školovanju
Povjesničar akademik Nikša Stančić, uz akademika Tomislava Raukara, rođen i do gimnazije odrastao u Starom Gradu, smatra da "napredak pojedinca u znanosti, ma koliko on imao određene prednosti i u lokalnoj pripadnosti, ipak nije unaprijed predodređen“. Ali, na Stančićevo opredjeljenje za studij povijesti ipak je "vjerojatno utjecalo povijesno ozračje Staroga Grada“.
– U konobi kuće Gramotorovih nalazili su se ostaci zidina starog Pharosa od naslaganih velikih komada grubo tesanog kamena. Na zidu iza župne crkve stajao je istaknut reljef boga smrti Thanatosa s okrenutom zubljom. Starinom je zračio dvorac Tvrdalj Petra Hektorovića. Jednako tako starinom su uz župnu crkvu i crkvu dominikanaca zračile omanje crkve sv. Nikole i sv. Roka, a natpis na zidu kuće u Donjoj kali iz 1571. godine zazivao je pomoć majke Božje protiv nevjernika u godini bitke kod Lepanta. Tu su i zgrade potomaka nekadašnjih brodovlasnika autonomaša, ali i spomen-ploča jednom od narodnjačkih vođa i uredniku Narodnog lista Jurju Biankiniju, pa i palača i mauzolej Šime Ljubića...
– I drugi Starograđani i Hvarani koji su se istaknuli napose u društvenim i humanističkim znanostima vjerojatno su se intelektualno formirali na sličan način, drugim elementima starogradske i hvarske prošlosti i suvremenosti, s istim rezultatom, ali svatko na svoj način. Ja se nisam smatrao vrednijim od rođenih u drugim mjestima, ali sam smatrao da će drugi u meni vidjeti neku neodređenu kvalitativnu različitost ako znaju da sam iz Staroga Grada na Hvaru. No, je li ta pripadnost koju sam osjećao kao prednost pridonijela mojoj uspješnosti, ili općenito brojnih Starograđana i Hvarana, u znanosti? – pita se akademik Stančić.
I odgovara: – Očigledna je ta razmjerno znatna prisutnost Starograđana i općenito Hvarana u redovima znanstvenika koju mnogi konstatiraju, ali dosad nisam ni od koga čuo obrazloženje te činjenice. Možda bi bilo vrijedno provesti sociološko istraživanje tog fenomena?
Ne baš sociološko, ali njemu srodno antropološko znanstveno istraživanje jednog malog segmenta fenomena hvarskih akademika provela je Ana Perinić Lewis iz zagrebačkog Instituta za antropologiju i 2011. objavila u znanstvenom radu „Hvarski kampanilizam“. Istražujući stereotipe i podrugljive etnike nastale na temelju subjektivnih obilježja, Ana Perinić Lewis promotrila je i one motivirane mentalnim sposobnostima, pa tako i „stereotipe (...) o izrazitoj bistrini i inteligenciji (Brusje), s kojom je obično povezano natjecanje u tome koje je mjesto dalo više obrazovanih ljudi (Brusje, Gdinj, Bogomolje)“.
“Na cijelom otoku Hvaru prvo što vežu uz Brusje je iznimno velik broj intelektualaca“, piše Ana Perinić Lewis, i nastavlja: "Dodatna bruška specifičnost jest često spominjana ‘avenija akademika’ ili ‘štroda akademika’, gdje mještani s ponosom pokazuju dio sela (Mandrać) iz kojega podrijetlo vuku čak tri hrvatska akademika.“
Recimo odmah da je hrvatski jezikoslovac i sveučilišni profesor Mate Hraste (1897.-1970.) i rođen u Brusju, dok su kemičar profesor emeritus akademik Marin Hraste i jedan od vodećih hrvatskih kardiologa akademik Davor Miličić podrijetlom iz Brusja.
"Općenito se čini da se stanovnici Brusja ponose svojom inteligencijom“, nastavlja Ana Perinić Lewis, "što je vidljivo i u svim monografskim izdanjima o mjestu u kojima je uvijek dodan vrlo iscrpan popis svih bruških intelektualaca. Tumačenja zašto Brusje ima toliko školovanih ljudi uglavnom su se grupirala oko dvaju stajališta.
Prvo objašnjava njihovu mudrost geografskim smještajem sela i nadmorskom visinom (206 m). Pristaše toga mišljenja smatraju da su horizonti, pogled s Brusja na važne pomorske putove, utjecali na razvoj inteligencije stanovnika. Naime, iz svih se mjesta u selu može ‘vidjeti more’. To objašnjenje podsjeća na temeljne postavke antropogeografije koje je za opise Južnih Slavena primjenjivao srpski antropogeograf Jovan Cvijić.
‘Brusje, možda onaj pogled, onaj horizont širi vidike. Čovjek rođen u kamenjaru mora se snać, ako ga baciš na glavu mora se dočekati na noge, to je jednostavno borba za opstanak.’ (Ivo, 58, Stari Grad).
Drugo najčešće objašnjenje školovanih Brušana jest siromaštvo sela, koje nije pružalo druge mogućnosti za život, ali i svijest Brušana da je školovanje vrlo važno u životu: ’Na garlu ću zašparivat, a dite ću školovati! To je bila izreka.’ (Tonka, 75, Brusje).“
– Sirotinja daje intelektualce – složit će se i bivši starogradski gadonačelnik Vinko Maroević.
To, dakako, nije i ne može biti pravilo. Majka akademika Davorina Rudolfa rođena je u Vrboskoj, njegov djed imao je brodogradilište drvenih brodova, a Davorin, sam rođen u Omišu, kod none Marije svake je godine provodio ljetne praznike. „Najumnija žena koju sam poznavao poučavala me o staroj tvrđavi, crkvi sv. Marije koju su Vrbovljani, radi zaštite od Turaka, u 16. stoljeću sagradili svojim novcem...“
– Grad Hvar, Stari Grad i drugi hvarski gradići pršte poviješću i znamenitostima – kaže akademik Rudolf koji je prezime dobio po ocu Slovencu. – A gdje su i u čemu su vrela iz kojih su Hrvati u sitnim hvarskim gradićima još od dolaska Neretljana na otok crpili um i snagu pa su opstali usprkos vlastitim pobunama i najezdama svakojakih stranih zavojevača? Kako su uspjeli sačuvati jezik, vjeru, identitet i domoljublje, i dati toliko akademika, znamenitih znanstvenika i stručnjaka, kulturnih i društvenih djelatnika? Je li posrijedi nekakav misterij ili valja vjerovati pjesniku koji pjeva "geni, geni kameni“?
Ako su geni, i njih je nešto moralo formirati, a to nešto nije moglo biti ništa drugo osim sretne konstelacije zemljopisnih i povijesnih okolnosti. Hvar je stoljećima bio postaja na jednom od glavnih pomorskih puteva (danas bismo rekli europskoj autocesti) Mediterana, onog od Carigrada i istočnog Sredozemlja do Venecije, od kopna odvojen neprijateljskim Osmanskim Carstvom podno Biokova i u Klisu.
Venecija pritom nije bila zainteresirana za držanje zemljišnih posjeda i kmetova, nego samo za luke pogodne za noćno sklanjanje i servis trgovačkih i ratnih brodova te za trgovačka čvorišta, kakva je bila hvarska luka. Hvarani su pritom mogli slobodno trgovati s centrom imperija kojemu su pripadali, Venecijom, i za njega proizvoditi „konzerviranu hranu“ koja je ljudima omogućavala duge plovidbe: slane srdele, vino i baškotine.
A kad su već zaradili zlatnike prodajući u Veneciji usoljene inćune i maslinovo ulje, kupnja djela u radionicama venecijanskih umjetnika Tiziana, Veronesea, Alabardija i drugih za ukrašavanje hvarskih crkava, bila je samo mali korak. Nakon toga, tko bi odolio pozivu da se te umjetnine, koje je protok vremena učinio neprocjenjivima, proučavaju i da se glas o njima širi: nisu mu mogli odoljeti ni Tonko Maroević iz Staroga Grada ni Grgo Gamulin iz Jelse, koji, navodno, samo stjecajem političkih okolnosti nije postao akademikom.
Da je venecijanski Hvar već prve akademike osposobljavao za ravnopravno uključivanje u znanstveni svijet, govori i primjer don Šime Ljubića koji je povijest i slavistiku studirao i u Beču, ili Grge Novaka koji je povijest, arheologiju i geografske znanosti, osim u Zagrebu, studirao i u Pragu i Beču.
Žene zanemarene
Nažalost, Hvarani su premalo proučavali prirodne znanosti, na što ukazuje i Tonči Tadić. Rudolf je pravnik, kao i potpredsjednik Akademije Jakša Barbić, kojemu je otac iz Pitava, a majka iz Gdinja. Kao liječnici najbliži su prirodnim znanostima akademici Stjepan Gamulin, podrijetlom iz Jelse, već spomenuti Davor Miličić i liječnik antropolog, glavni tajnik HAZU-a Pavao Rudan, po ocu podrijetlom iz Bogomolja. Tehničke boje brani potpredsjednik HAZU-a arhitekt Velimir Neidhart, kojemu je majka iz Vrboske ("nono je imao kuću poviše peškarije“).
Među hvarskim akademicima nema ni jedne žene.
"Na garlu ću zašparivat, a dite ću školovati!“ bila je izreka, ali, po svemu sudeći, vrlo rijetko za žensku djecu. Žene su rijetke i na popisima istaknutih mještana: među desetak vrhunskih intelektualaca, sudaca, kipara, slikara ili jezikoslovaca, uz Brusje se vezuje samo jedna žena, hrvatska pjesnikinja Lucija Rudan, majka akademika Pavla Rudana.
VIDEO Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Koje palamuđenje. Ima ih toliko jer su stvorili lobi i jedan drugog povuku.