Crkva danas obilježava 22. obljetnicu smrti omiljenog kardinala Franje Kuharića, koji je ostavio veliki trag u vremenu i čijih se misli i stavova rado i danas prisjećamo. Tako je zanimljivo prisjetiti se što je kardinal Kuharić kazao o dolasku demokracije i ulozi Crkve u političkom životu, kao i o ratu i odnosima sa Srpskom pravoslavnom crkvom u ratno i poratno vrijeme. Kardinal Franjo Kuharić s oduševljenjem dočekao je pad komunizma, slobodnu i suverenu Hrvatsku, no vrlo je budno pazio da ga nova vlast, koja je bila oduševljena crkvenim angažmanom u rušenju komunističkog sustava, ne iskoristi i da ne zloupotrijebi crkvenu autonomiju.
„Nikako i nikada ne bismo prihvatili da bilo koja vlast, bila ona totalitarna ili demokratska, instrumentalizira Crkvu u političke svrhe. Dakle, Crkva svakako hoće biti Crkva, neće biti politička stranka niti politička organizacija, već hoće biti Crkva sa svim svojim poslanjem, sa svojom strukturom, sa svojom organizacijom, sa svim onim što ona kao takva jest. Dakle, ona je zajednica vjere i njezino središte je Isus Krist, objava, spasenje čovjeka, kroz njegovu savjest i život mijenja svijet na bolje, da to bude bolji svijet, da to bude svijet pravednih odnosa, svijet ljubavi i svijet mira. To je svrha poslanja Crkve u svakom sistemu, u svakoj kulturi i u svakom vremenu. Jer, kao takva ona želi biti slobodna. Zato se ona ne vjenčava ni s jednim zemaljskim poretkom, ni s jednom zemaljskom vlašću. Istina, ona respektira odgovornost vlasti, koja je tu da vodi život naroda i život građana države prema općem zajedničkom dobru, osiguravajući prava osobe, osiguravajući prava i dostojanstvo obitelji i slobodu i ravnopravnost, raspored prava i dužnosti svih građana. To je odgovornost zemaljske vlasti, a zemaljska vlast, ako je izabrana na demokratskim izborima, slobodno, od naroda, onda ona prima mandat od toga naroda koji ju je izabrao“, objasnio je svoj stav o odnosu Crkve i vlasti kardinal Kuharić, dodajući kako „Crkva djeluje u svakom sistemu, i demokraciji i totalitarizmu“.
„Dakako, u totalitarizmu ona je bila veoma ograničena, zapravo proglašena negativnom prisutnošću, kao Crkva će umrijeti, ona nema smisla i budućnosti i to je bila stalna atmosfera u kojoj smo živjeli. Zato je bila isključena apsolutno iz škole i opasna za odgoj, zato je bila isključena s radija i televizije i, zapravo, svih javnih prostora. Dakako, ona je i tu doživjela svoje poslanje, rezistirajući, zauzimajući se za prava i slobodu vjere, slobodu čovjeka“, rekao je kardinal Kuharić, naglašavajući kako su Crkvi svi jednaki, bilo na vlasti ili u opoziciji.
VEZANI ČLANCI:
„Crkva stoji na svojim principima, i u odnosu prema vlasti i u odnosu prema opoziciji i odnosu prema sindikatima, Crkva naprosto ima svoje principe, a oni su da se svako društvo, prema tome i državna zajednica i narodna zajednica, zaista gradi na temeljima prava, pravednosti i međusobne suradnje i poštovanja u slobodi. Crkva ne konstituira države, ona ih ne stvara, niti ih ruši. Crkva jednostavno živi u stvarnosti ovoga svijeta, pa tako živi i u stvarnosti države, bez obzira kakvi su sistemi i vlade u tim državama. Crkva respektira određenu vlast, nastoji biti korektna u odnosu prema njoj, ali ako se nešto događa što nije u skladu s principima koje Crkva zastupa, onda ona i kritički nastupa prema toj vlasti. Budući da nema nepogrešivih, onda ima razloga da budemo i kritični. To ne znači da Crkva želi igrati ulogu opozicije, jer ona nije politička kategorija, ona je vjernička kategorija i vjernika ima svuda, i u opoziciji i u vlasti“, jasan je Franjo Kuharić.
Ta načela zagovarao je i tijekom Domovinskog rata, koji je zadesio Hrvatsku i razorio tisuće domova i na stotine i stotine crkava diljem zemlje.
„Crkva mora stajati na strani istine i na strani pravednosti, pravde. Što to konkretno znači? Kad bi bila obratna situacija, kad bi Hrvatska povela rat protiv Srbije na srpskom teritoriju i kad bi hrvatska vojska na srpskom teritoriju rušila gradove, sela, bolnice, tvornice, crkve, i kad bi protjerivala mirno pučanstvo s njihovih ognjišta u Srbiji, Crkva bi protestirala protiv te vlade i protiv tog rata, jer bi i tada bila protiv nasilja, protiv agresije, protiv nepravde. Da se, dakle, obratno događa, ja bih vikao protiv takvoga rata. Budući da se to događa na hrvatskom području, da se ruše nemilosrdno hrvatska sela, hrvatski gradovi, da se protjeruje hrvatsko pučanstvo iz svojih obitavališta i svojih ognjišta, da im se ruše i pljačkaju domovi, da se napadaju bolnice, crkve na hrvatskom tlu, onda smo mi protiv te agresije već i kao Hrvati, jer ne možemo prihvatiti takav rat, takvo nasilje koje razara našu domovinu. To nije nikakav šovinizam, kao što nam znaju predbacivati oni koji uopće ne razumiju situaciju. Oni koji su uopće daleko kao nebo od zemlje od poznavanja problema predbacuju da je Crkva kod nas previše nacionalistička. Ne, ona nije nacionalistička! Ja stalno ponavljam: što god želim hrvatskom narodu, želim isto svakom narodu. I njima želim mir i spokojstvo, i pravedan i dostojan život, i želim odnose sa srpskim narodom bilo ovdje u Hrvatskoj, bilo u Srbiji, te da ti odnosi budu zaista ljudski odnosi u međusobnom poštovanju ravnopravnosti“, rekao je kardinal Kuharić, čije riječi iz propovijedi u Mariji Bistrici iz 1991., kada je Hrvatska bila napadnuta svom žestinom, i danas odjekuju.
„Kad je rat već bio nametnut, kad je planuo, ja sam u Mariji Bistrici na Veliku Gospu 1991. apelirao na savjest hrvatskog naroda koji je većinom katolički, kako ćse se ponašati u tome ratu koji mu je nametnut. Apelirao sam u ime kršćanske naše kulture i civilizacije da se uzvraća zlo zlom. I zato sam kazao i ponavlja, ako protivnik sruši moju kuću, ja ću njegovu čuvati. Ako ubije moga oca, ja ću štiti život njegova oca, ako sruši moju crkvu, ja njegovu neću ni dirnuti. To sam navijestio i to naviještam stalno. Jedno je zakonita samoobrana u granici etičkih principa i međunarodnih konvencija, a drugo je na zlo zlom, što ti meni više, ja tebi više. Mi smo se s naše strane ipak uglavnom držali pozitivnih etičkih principa. Ako je bilo zločina oštro ih moramo osuditi, makar to bili pojedinačni zločini. Crkva u Hrvata trajno se molila za mir i opraštanje, a vani su joj čak i u nekim katoličkim krugovima spočitavali suprotno, na što je i reagirala Hrvatska biskupska konferencija. Crkva u Hrvata moli se za mir. Ja sam kazao na početku rata: „Braćo Srbi, mi vas ljubimo u Isusu Kristu. U ime te ljubavi mi vas molimo – odustanite od nasilja, jer naša je sloboda i vaša sloboda i naš je mir i vaš mir.“ Dakle, odmah smo htjeli mir. Ali se moraju osigurati prava svima, sloboda i sigurnost svima“, bio je evanđeoski rezolutan kardinal Kuharić, istodobno neumorno uvjeravajući svijet da se ne radi o vjerskom ratu, nego o agresiji na Hrvatsku.
„Stalno dobivamo apele iz inozemstva: vi crkveni velikodostojnici, što ne zaustavite rat! To su naivci. Prvo, ovo nije vjerski rat. Nije Crkva navijestila rat drugoj crkvi i drugoj vjeri pa da ćemo mi vjerski predstavnici, sada kada smo se naratovali, sjesti pregovarati o miru. To je rat izvan vjerskih kategorija. Ja ne dopuštam ni jednom stranom novinaru tvrdnju da je to vjerski rat. Bio je kod mene jedan znanstvenik pa mi je rekao kako mu ništa nije jasno. Odgovorio sam: Meni je pak sve jasno. A kako nam ne bi bilo jasno kad mi u tom problemu dugo živimo, a ja s više od sedamdeset godina života, pa ga moram razumjeti. Jasno je da je to politički rat i osvajanje teritorija. Što ima vjera s tim nekrštenim ratnicima?“, pitao se kardinal Kuharić, koji je godinu dana nakon propovijedi u Mariji Bistrici rekao kako vjeruje u naše ljude i daće poslušati njegov poziv da se ne osvećuju.
„Kako god prognani ljudi sa svojih ognjišta, nakon iskustva teškog nasilja i nepravde, bili u sebi poniženi i ogorčeni, ipak vjerujem da će naši vjernici imati toliko duhovne snage da ne klonu pred napašću mržnje i osvete. Oni ipak nose u duši temeljne vrijednosti vjere u kojoj su odgajani. Kršćanski stav je nepromjenjiv. Evanđelje se ne može mijenjati. Najpoganskiji slogan glasi: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti.“ To je negacija Božje riječi. Takvo načelo pripada samo bezbožnoj i neljudskoj civilizaciji. Tko se tome ne odupre, neće izliječiti zlo nego će ga umnožiti i produžiti u beskraj. Mržnju može zaustaviti samo jaka ljubav koja oprašta, koja ne uzvraća zlom. Ako budu ljudi sigurni i slobodni, oni će prionuti radu, obnovi porušenog. I u toj zauzetosti bit će pozitivno raspoloženi da grade svoje, a ne da ruše tuđe. Vjerujem da će hrvatski vjernici imati u sebi te duhovne snage“, rekao je kardinal Kuharić.
Također, bio je neupitan njegov stav o zločinima, pa je rekao kako „treba staviti stvari na svoje mjesto i osuditi svaki zločin u kojem je povrijeđen čovjek samo zato što je pripadao svojoj naciji, samo zato što je pripadao vjerskoj zajednici i što je imao svoje političko uvjerenje. Ako je zato progonjen, ako je zato ubijen, onda je on nevina žrtva. Sve te nevine žrtve zaslužuju poštovanje, bez obzira čije bile i na čijoj strani, ali ne smije se nikada uopćavati, jer u svakom narodu bilo je ekscesa i ljudi koji su možda ekstremno mislili, ekstremno postupali, zlorabili svoju vlast i povrijedili prava drugih. Ali ne može se s tim prekršiteljima moralnog reda i prava poistovjetiti cijeli narod, niti se može poistovjetiti Crkva.“
VEZANI ČLANCI:
„Svaki zločin, kad se pali jedno selo, kada se masakriraju ljudi, tko god ga čini, zločin je vrijedan osude. Mi ga osuđujemo, pa makar to učinio i moj brat! Svaki zločin mora biti izveden i pred ljudsku pravdu“, rekao je kardinal Kuharić, neumorno se tijekom rata zalažući za dobre odnose i kontakte sa Srpskom pravoslavnom crkvom, jer je, kako je rekao, „pravoslavlje kršćanska crkva, pa bi i Pravoslavnoj crkvi imao biti bitan sadržaj Evanđelja, naviještenje vjere i odgoj savjesti za dobro i ljubav. Toliko ima bitnih sadržaja koji su zajednički Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Više je zajedničkog nego različitog, a to zajedničko koje nas povezuje je Isus Krist, Evanđelje, sakramenti, apostolsko naslijeđe – sve je to isto. Prema tome, to je taj sadržaj u kojemu bi se apsolutno morale susretati Katolička crkva i Pravoslavna, a iz tog zajedničkog sadržaja svaka mora u svojoj sredini odgajati za mir, za ljubav, za poštovanje.“
Na pitanje o kvaliteti susreta s episkopima SPC-a, rekao je kako može govoriti samo u svoje ime, tj. u ime Katoličke crkve, a ne u ime SPC-a i pravoslavnih predstavnika.
„Mi smo svakako ulazili u te susrete s iskrenom nakanom da se stvori dijalog i da taj dijalog bude u službi mira, u službi pomirenja. I svaki puta uspjeli smo zajednički dati apel za mir, za prestanak glasina, za povratak prognanih, za raspuštanje svih logora, međutim poslije takvih susreta, pa i poslije našeg susreta u Ženevi, gdje smo zajedno molili, zajedno blagovali, zajedno razgovarali, pale su neke izjave od nekih predstavnika SPC. Izjave koje su pod upitnik dovele sve ono što je govorio gospodin patrijarh Pavle. SPC uvijek živi u prošlosti i stalno nosi prošli svjetski rat kao, na neki način, opravdanje svega ovoga što se sada događa. Drugi svjetski rat trebalo bi na našim prostorima apsolutno objektivno i znanstveno analizirati, što se događalo, tko je sve sudjelovao u tom sukobu i tko nosi odgovornost za zlo koje se u tom sukobu događalo. Ne može se stalno pozivati jednu stranu ili jednog sudionika sukoba kao odgovorne za sve, dok su drugi sudionici isto tako odgovorni za zločine koje su činili. Pravoslavni u svoju propagandu vjeruju, oni je zastupaju, i tako je ustvrđeno da su logore vodili katolički svećenici. Gledajte, postoji samo jedan slučaj angažiranja jednog čovjeka koji je pripadao katoličkom redovništvu, a to je bio Majstorović, franjevac koji se odlučio za politiku, i to ekstremnu politiku, i koji je radi toga bio istjeran iz reda. I napustio je svećeništvo. Dakle, nije bio u tom logoru kao predstavnik Crkve. To se generalizira i teška je optužba kada se kaže da su logore vodili katolički svećenici. Mi ne optužujemo SPC zbog popa Đujića, koji je vodio četničke odrede, koji su palili i ubijali. To mi njima ne serviramo i ne želimo servirati. Dakle, takve izjave su neobjektivne, optužujuće i bez temelja, pa svakako ne stvaraju klimu povjerenja“, rekao je kardinal Kuharić, otvoreno žaleći što su srpski episkopi i najveći broj svećenika napustili Hrvatsku tijekom Domovinskog rata. Katolička crkva bi im, tvrdi on, pružila zaštitu.
„Pravoslavni svećenici i pravoslavni episkopi učinili su, mislim, veliki promašaj što su napustili svoje vjernike. Uvjeren sam da ih ne bi hrvatska vlast ni maltretirala ni progonila i da bi im omogućila slobodno pastoralno djelovanje. Zašto su oni otišli. Oni tvrde da su bili ugroženi, ali to bi trebalo dokazati i dokumentima i postupcima. Sama tvrdnja ništa ne dokazuje. Oni su svakako trebali ostati ovdje i Katolička crkva, mi biskupi, bili bismo apsolutno njihovi zaštitnici ako bih netko stvarno ugrožavao u njihovoj slobodi i njihovome pastoralnom radu. Prema tome, odgovornost da su pravoslavni vjernici ostali bez svojih pastira pada na te pastire. I oni su, zapravo, u svojoj savjesti odgovorni pred Bogom, kako će to opravdati? Ali, meni je žao da su otišli. I nama bi bilo drago da se ovdje, u Hrvatskoj, možemo susretati, da možemo zajednički nastupati u gradnji mira i slobode za sve i tako nadići one podijeljenosti koje je među ljude unijela određena propaganda, određena politika ili interesi, koji nisu spojivi s pravom“, rekao je kardinal Kuharić, koji je na taj način, zapravo, činio sve ono što je radio i kardinal Stepinac, koji je najviše utjecao na njegovu pastirsku karizmu.
VIDEO Nevjerojatan incident u Puli: 'Netko je zapalio vrata crkve prije mise'
Katolička Crkva u Hrvatskoj je propagirala mir i pozitivna načela, dok je SPC bila ratoborna, huškačka i destruktivno nastrojena.