Svjetsko prvenstvo u Brazilu bit će jubilarno deseto na kojem će nastupiti i hrvatski nogometaši. Prvi put Hrvatska je svoje predstavnike (u dresu Jugoslavije), imala na SP-u 1950. godine u Brazilu, kada su igrali Bernard Vukas, Ivan Horvat, Stjepan Bobek, Zlatko, Željko Čajkovski..., piše novi broj sportskog tjednika Max!.
Najveći trag Hrvati su ostavili 1998. godine u Francuskoj kada su osvojili brončanu medalju te se tako upisali u ekskluzivni krug od samo 19 zemalja koje su dosad osvajale odličja na najvećoj nogometnoj smotri. Najzaslužniji za broncu bio je Davor Šuker, koji je sa šest pogodaka bio najbolji strijelac turnira. Šuker je u Francuskoj proslavio Hrvatsku, zbog njega za Hrvatsku znaju i u najzabačenijim dijelovima svijeta.
No, nije Šuker jedini Hrvat koji je bio najbolji strijelac SP-a. Isto je uspjelo i Dražanu Jerkoviću u Čileu 1962. godine.
Priznanje Vlatku Markoviću
Doduše, legendarni plavi devet tu je titulu podijelio s još petoricom nogometaša koji su također zabili četiri gola. Zanimljivo, Draža je i potpisnik 600. gola u povijesti svjetskih prvenstava.
Jerković ipak nije izabran u najbolju momčad turnira, a ta je čast, osim Davoru Šukeru, pripala još samo jednom Hrvatu - Vlatku Markoviću na SP-u 1962. godine.
U povijest svjetskih prvenstava upisao se i Robert Prosinečki, zasad jedini nogometaš koji je zabijao za dvije različite reprezentacije - Hrvatsku i Jugoslaviju.
Među 15 najboljih Hrvata na SP-ima su i dva vratara - Dražena Ladića koji je briljirao u Francuskoj 1998., te Vladimira Bearu, koji je nastupio na tri SP-a, 1950., 1954. i 1958. U probrano društvo još smo uvrstili i Bobeka, Bobana, Jarnija, Olića, Skoblara, Vukasa, Zebeca, Stanića i Asanovića.
1. Davor Šuker
Davor Šuker nedvojbeno je Hrvat koji je ostavio najveći trag na svjetskim prvenstvima. Uostalom, sa šest je pogodaka bio najbolji strijelac turnira u Francuskoj 1998. godine. Zabijao je redom Jamajci, Japanu (tijekom 90 minuta utakmice izgubio tri kilograma zbog velike vrućine), Rumunjskoj (zabio iz jedanaesterca koji je morao ponavljati), Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj (gol koji je donio broncu), a jedina utakmica na kojoj nije bio strijelac bila je ona protiv Argentine u skupini (0:1).
Za Hrvatsku je odigrao 69 utakmica i postigao zasad nedostižnih 45 golova. Osim u Francuskoj, nastupio je i na SP-u 2002. godine u Japanu i Koreji, no ondje je bio daleko ispod svog nivoa.
2. Dražan Jerković
Na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu s reprezentacijom Jugoslavije bio je četvrti, a s četiri pogotka dijelio je prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca s još petoricom igrača (Čileancem Leonelom Sánchezom, Brazilcima Garrinchom i Vaváom, Mađarom Flóriánom Albertom te Valentinom Ivanovim iz Sovjetskog Saveza). Zabijao je Jerković u skupini Kolumbiji (2) i Urugvaju, te u polufinalu Čehoslovačkoj. Gol Urugvaju bio je 600. gol u povijesti svjetskih prvenstava.
Zanimljivo, putovao je Draža i na Svjetsko prvenstvo u Švedskoj 1958. godine, ali nije nastupio.
Jerković je jedan od najboljih igrača u povijesti Dinama, u 315 utakmica postigao je 300 golova. Bio je prvi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije 1990. godine.
Nažalost, Draže danas više nema. Dugo je bolovao od šećerne bolesti zbog koje mu je 2. prosinca 2008. u KBC-u Zagreb amputirana lijeva noga. Nakon operacije je rekao: “Ionako mi lijeva ne treba, njom nikad nisam zabijao”. Umro je u bolnici sedam dana poslije, 9. prosinca.
3. Robert Prosinečki
Nastupao na tri svjetska prvenstva - 1990. za Jugoslaviju, te 1998. i 2002. za Hrvatsku. U Italiji 1990. igrao je u momčadi Jugoslavije koja je u četvrtfinalu nakon dramatičnih jedanaesteraca ispala od Maradonine Argentine (Žuti je svoj 11-erac pogodio). Prosinečki vjerojatno nikada neće oprostiti Ćiri Blaževiću što ga je u polufinalu SP-a 1998. protiv Francuske u igru uveo tek u 90. minuti. Srećom, Ćiro ga je uvrstio u sastav u utakmici za 3. mjesto protiv Nizozemske, a Prosinečki se odužio golom u pobjedi Hrvatske 2:1 - i to nakon što je prethodno na sebi svojstven način zarolao dvojicu igrača Nizozemske. Na SP 2002. godine možda i bolje da nije išao, jer odigrao je samo utakmicu protiv Meksika, koju smo izgubili 0:1.
Žuti je jedini igrač u povijesti koji je postigao pogotke na SP-ima za dvije različite reprezentacije: 1990. godine je za Jugoslaviju zabio Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a 1998. godine za Hrvatsku Jamajci i Nizozemskoj.
4. Vlatko Marković
Legendarni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza (1998. - 2012.) veliki je trag ostavio kao igrač na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu. Bio je ponajbolji igrač reprezentacije Jugoslavije koja je igrala u polufinalu te je izabran u najbolju jedanaestoricu turnira. Društvo u najboljoj momčadi činili su mu i legendarni Brazilci Garrincha, Didi, Vava, Djalma Santos, Rus Neto, Jugoslaven Šekularac... Markoviću je Čile ostao jedini nastup na SP-u. No, bio je sudionik još dvaju svjetskih prvenstava kao predsjednik HNS-a, 2002. u J. Koreji i Japanu te 2006. u Njemačkoj.
Nažalost, Vlatko Marković napustio nas je 23. rujna 2013. zbog komplikacija koje je izazvala upala pluća...
5. Dražen Ladić
Briljirao na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine te je uz Šukera bio najzaslužniji za brončanu medalju iako su zbog kikseva koji su prethodili SP-u mnogi sumnjali u njega. U sedam utakmica primio je samo pet pogodaka te je na kraju bio najbolji vratar turnira uz Francuza Fabiana Bartheza. Zanimljivo, Ladić je jedini iz generacije vatrenih koji nikada nije igrao u inozemstvu. Imao je ponude, ali ostao je vjeran Dinamu. Vjerojatno i zato što je bio ljubimac predsjednika Franje Tuđmana, koji ga nije želio pustiti iz Maksimira. S 812 utakmica rekorder je po broju nastupa za Dinamo, a sa zagrebačkim klubom osvojio je šest naslova u prvenstvu te četiri u kupu.
Posljednji službeni nastup za vatrene imao je 28. svibnja 2000. kada je u prijateljskoj utakmici protiv Francuske u Maksimiru branio samo prvih deset minuta koje su simbolično označavale njegovih deset godina u reprezentaciji Hrvatske. Na leđima je umjesto jedinice nosio broj 59 koji je označavao broj odigranih utakmica. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj nije mu bilo jedino veliko natjecanje s Hrvatskom, jer bio je na golu i na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj.
Od 2006. do 2011. godine bio je izbornik mlade reprezentacije Hrvatske.
6. Stjepan Bobek
Stjepan Bobek igrao je na dva svjetska prvenstva - 1950. u Brazilu (Jugoslavija nije prošla skupinu iako je izgubila samo od Brazila) i 1954. u Švicarskoj (ispali od Njemačke u četvrtfinalu), a na oba je zabio po jedan gol. Ostat će zabilježen i kao prvi Hrvat koji je dao gol na svjetskom prvenstvu. Bilo je to na utakmici protiv Meksika (4:1) 1950. godine. Bobek, koji je gotovo cijelu karijeru proveo u Partizanu (466 utakmica, 418 golova) s jugoslavenskom je reprezentacijom osvojio dva olimpijska srebra - 1948. i 1952.
Za Jugoslaviju je igrao od 1946. do 1956. godine te odigrao 63 utakmice, po čemu je rekorder po broju nastupa za bivšu državu. U te 63 utakmice postigao je 38 pogodaka.
7. Zvonimir Boban
S kapetanskom trakom oko ruke predvodio je najbolju generaciju hrvatskih reprezentativaca koji su pod vodstvom Miroslava Ćire Blaževića 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojili treće mjesto. Malo je nedostajalo da Hrvatska završi u finalu s Brazilom, a možda je baš Zvone najveći krivac što se to nije dogodilo. Naime, Hrvatska je u polufinalu vodila protiv domaćina Francuske, ali je onda Boban napravio pogrešku iz koje su Francuzi izjednačili. Na kraju je Thuram zabio i drugi gol na utakmici za konačnih 2:1.
Za hrvatsku reprezentaciju Boban je nastupio 51 put te je postigao 12 pogodaka.
8. Robert Jarni
Uz Davora Šukera i Dražena Ladića Jarni je bio najstandardniji igrač vatrenih na SP-u 1998. godine.
Sudjelovao je na trima svjetskim prvenstvima - 1990. u dresu Jugoslavije, a 1998. i 2002. u dresu Hrvatske. Zabio je fenomenalan gol Köpkeu u pobjedi 3:0 Hrvatske nad Njemačkom 1998. u Lyonu, a zanimljivo, to mu je bio i jedini gol u 81 nastupu za hrvatsku reprezentaciju. Bio je nezadrživ po lijevom boku, sjajnog i preciznog centaršuta, prototip modernog braniča koji je igrao i obranu i napad i vezu. U bogatoj karijeri igrao za Torino, Juventus, Betis, Real Madrid... Zanimljivo, 2003. odigrao je i dvije međunarodne utakmice za hrvatsku malonogometnu reprezentaciju, a pet je godina nastupao za Brodosplit Inženjering (2002.-2007.). Bio je najbolji hrvatski nogometaš u izboru Večernjeg lista 1993. godine.
9. Ivica Olić
Ivici Oliću Brazil će biti treće svjetsko prvenstvo u karijeri - igrao je u Južnoj Koreji i Japanu 2002. te Njemačkoj 2006. Nezaboravan je trenutak kada je u Koreji i Japanu 2002. godine zabio gol Italiji za 1:1, te se nakon toga upetljao u dres koji je prethodno skinuo. “Batistuta Gabriele, za tebe je Olić Pele”, skandirali su mu navijači nakon te utakmice... Taj pogodak bio mu je jedini u dotadašnjih pet utakmica na SP-ima. Ukupno je za hrvatsku reprezentaciju nastupio 90 puta i zabio 18 golova. Nogometaš godine u izboru Večernjeg lista bio je 2009. i 2010. godine.
U nogometnu orbitu izbacila ga je sezona u Zagrebu kada je u sezoni 2001./02. osvojio hrvatsko prvenstvo. Zanimljivo, prije toga nije prošao na probi u Herthi i Interu. Tijekom karijere igrao je za Dinamo, CSKA, Bayern, Wolfsburg...
10. Joško Skoblar
Sudjelovao na Svjetskom prvenstvu 1962. godine kada je jugoslavenska reprezentacija osvojila četvrto mjesto. Igrao je u pet od šest utakmica na prvenstvu te je zabio gol u pobjedi 3:1 protiv Urugvaja u skupini. Kao svestrani napadač, igrao je na oba krila, kao lijevi vezni i kao vođa navale.
Za jugoslavensku reprezentaciju (1961.-1967.) odigrao je 32 utakmice i postigao 11 pogodaka.
Jedini je hrvatski nogometaš koji je kao najbolji ligaški strijelac u Europi dobio Zlatnu kopačku (1971. godine). To mu je uspjelo zahvaljujući 44 prvenstvena gola za Marseille u istoj sezoni. Prije Marseillea nastupao je za Zadar i Partizan, a nakon igračke karijere postao je trener. Radio je u Francuskoj, ali i vodio najbolje hrvatske klubove - Hajduk, Dinamo, Rijeku...
11. Bernard Vukas
Igrao je na dvama svjetskim prvenstvima, 1950. u Brazilu, te 1954. u Švicarskoj. Nastupio je na pet utakmica, no veliki golgeter Bajdo Vukas nije uspio zabiti na najjačem svjetskom natjecanju. Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je devet godina, od 1948. do 1957. godine, skupio je 59 nastupa i postigao 22 pogotka.
Rođeni Zagrepčanin koji je postao legenda Hajduka proglašen je najboljim hrvatskim igračem svih vremena.
Bio je prvi igrač iz socijalističke Jugoslavije kojemu je bilo dopušteno igranje u inozemstvu, i to u tadašnjem talijanskom prvoligašu Bologni, gdje je ostao dvije sezone, a nakon toga se opet vratio u Hajduk. Pričalo se da mu je jugoslavenska vlast dopustila igranje u Bologni samo zato što su u tom gradu na vlasti bili komunisti.
12. Vladimir Beara
Legendarni vratar Vladimir Beara branio je na tri svjetska prvenstva - 1950., 1954. i 1958., a u Švedskoj 1958. proglašen je drugim najboljim vratarom, odmah iza Lava Jašina (SSSR). Koliko je u svoje vrijeme značio u svjetskom nogometu najbolje govori da su ga inače na pohvalama škrti engleski novinari prozvali Veliki Vladimir. Obožavao ga sigurno nije veliki golman Dinama Branko Kralj, koji je rekordnih 39 puta bio pričuva Beari na klupi Jugoslavije. Obrnutih situacija bilo je samo tri.
Branio je za Hajduk od 1946. do 1955., a onda je šokirao Split potpisavši za Crvenu zvezdu. Navijači Hajduka nikada mu nisu oprostili prelazak u momčad omražena rivala.
Nakon igračke karijere bio je trener Rijeke, Hajduka, Osijeka, a dvije je godine bio izbornik Kameruna.
13. Branko Zebec
Sudjelovao je na dvama svjetskim prvenstvima, 1954. i 1958. godine, a bio je i član slavne reprezentacije (Beara, Stanković, Crnković, Z. Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec) koja je na OI u Helsinkiju 1952. osvojila srebro izgubivši u finalu od nepobjedivih Mađara.
Od 1951. do 1961. odigrao je 63 utakmice za jugoslavensku reprezentaciju i postigao 17 pogodaka.
Igrao je gotovo na svim pozicijama u momčadi. Proslavio se kao napadač, a u Švedskoj 1958. bio je stup obrane jugoslavenske reprezentacije. Karijeru je započeo u Građanskom, a nakon toga igrao je u Partizanu gdje je s Bobekom činio udarnu snagu beogradskog kluba.
Zebec je bio i vrhunski trener, u Hrvatskoj je trenirao Hajduk i Dinamo, a u njemačkoj najbolje klubove poput Bayerna, HSV-a, Borussije iz Dortmunda, Stuttgarta, Eintrachta...
14. Mario Stanić
Mario Stanić zauvijek će ostati upisan u povijest hrvatske reprezentacije jer je prvi igrač koji je postigao pogodak u kockastom dresu na svjetskom prvenstvu. Bilo je to 1998. godine u utakmici protiv Jamajke (3:1). Na tom je prvenstvu u Francuskoj bio jedan od najzaslužnijih što je Hrvatska osvojila brončanu medalju. Stanić je u Francuskoj igrao u svih sedam utakmica, te još dva puta na SP-u 2002. godine u Južnoj Koreji i Japanu.
Ukupno je za hrvatsku reprezentaciju odigrao 46 utakmica i postigao sedam pogodaka, a dvaput je nastupio za Jugoslaviju dok je izbornik bio Ivica Osim. Igrao je i za reprezentaciju Europe 1991. godine, kojoj je izbornik bio Franz Beckenbauer. Karijeru je počeo u Željezničaru, a nastavio u Dinamu, Sportingu iz Gijona, Benfici, Club Bruggeu, Parmi i Chelseaju.
15. Aljoša Asanović
Sa Zvonimirom Bobanom i Robertom Prosinečkim činio je najbolju veznu liniju koju je Hrvatska dosad imala. Imao velikog udjela u osvajanju bronce 1998., a hrvatska javnost dugo će pamtiti njegovo majstorsko dodavanje početkom drugog poluvremena kada je s polovice igrališta preko francuske obrane dodao Šukeru za vodstvo Hrvatske.
Asanović je imao poseban stil tzv. građenja, a ostao je zapamćen i po nadimku “Vatreni lakat”. Nastupio je u 62 utakmice u dresu reprezentacije, a postigao je tri pogotka, od kojih je njegov prvijenac bio i prvi gol obnovljene hrvatske nogometne reprezentacije na utakmici protiv SAD-a 1990. godine (2:1). Preostala dva gola zabio je u prijateljskoj utakmici protiv Japana u Tokiju (4:3). Odigrao je i tri utakmice za jugoslavensku reprezentaciju.
>> Car Milić: Osvojio Ruse i Niku, a Hajduk ga se dvaput odrekao
na slijedecem je svjetskom prvenstvu broncanu medalju osvojila tuirska.....mece li ih to medu najbolje na svijetu?uz ut, kada smo mi bili broncani, brazil je bio srebrni...je li to bio povod za slavlje, ili nacionalnu zalost?