Prerano preminula diva hrvatskog glumišta, Ena Begović dobila je monografiju. Danas u 19 sati ta će veličanstvena knjiga biti predstavljena u Histrionskom domu u Zagrebu jer je Ena bila i histrionka. Urednik knjige plodni je dramatičar, publicist i kazališni djelatnik Nino Škrabe, koji je za Enu i njezinu sestru Miju napisao dramu “Dvije sestre”. Monografiju u kojoj se nalazi obilje tekstova, iznimne fotografije, ali i nepoznati Enini zapisi iz obiteljskog albuma omogućio je Enin suprug Josip Radeljak, nakladnik knjige. Uz knjigu se nalazi i film Jakova Sedlara o Eni Begović, glumici koja je bila prvakinja HNK u Zagrebu, ali je ostavila i trajan trag na filmu. Monografije o hrvatskim glumcima prije su iznimka nego pravilo. Ova sredina glumcima radije im sudi nego da ih poštuje. No, ovako minuciozno, profesionalno i raskošno ostvarena monografija o nekoj hrvatskoj glumici još nije viđena…
Bolje od Grace Kelly
– Jednog me dana nazvao gospodin Radeljak i rekao da bi se rado sastao jer priprema monografiju o Eni, a mene su mu preporučili Jakov Sedlar, Branka Cvitković… Kada smo se susreli, donio je sa sobom tri monografije velikih svjetskih glumica, Grace Kelly, Marilyn Monroe i Audrey Hepburn. Rekao je da se njemu i obitelji, dakle i Eninoj mami i sestri, najviše sviđa monografija Grace Kelly i da bi voljeli imati takvu knjigu. Rekao sam mu da će imati puno bolju knjigu jer je Grace Kelly snimila samo desetak filmova, a Ena Begović je prema mom tadašnjem računu snimila pedeset, šezdeset kazališnih, filmskih i TV uloga. Ena je prije svega glumica. Grace Kelly je bila glumica, ali to je kratko trajalo. Ena je stvorila golem opus za ženu koja je živjela samo četrdeset godina. Kada sam počeo istraživati njezinu karijeru, saznao sam da je do četrdesete godine imala čak sto uloga. To je nevjerojatan opus, a Ena je radila s najvećim režiserima, i to kazališnim i filmskim. Igrala je i u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, u Dubrovniku, Splitu, Rijeci… U Rijeci je igrala Anu Karenjinu, u Splitu Medeju. Kada se pročulo da ću raditi s Radeljakom, nazvalo me barem deset ljudi koji su mi govorili ne idem u taj posao, Radeljak je nemoguć suradnik, odmah ćete se razići i završiti na sudu. Ali, meni je to bio izazov. A ta je suradnja protekla u velikom poštovanju. Radeljak mi je dao sve materijale. Najviše mi je pomogla Enina mama, koja je godinama skupljala sve izreske iz novina. To je četiri, pet golemih albuma u kojima je zabilježeno gotovo sve što je o Eni napisano – u dahu je rekao Nino Škrabe u Kavkazu, samo nekoliko metara od HNK, koji je bio Enino matično kazalište i u kojem je ostvarila najvažnije kazališne uloge. A kako je koncipirana monografija?
– Idemo kronološki, od Enina djetinjstva do zadnje predstave i zadnjeg filma. O svakom filmu ili kazališnoj predstavi govore oni koji su u tome sudjelovali. Kad se govori o filmu “Čaruga”, zamolio sam Rajka Grlića da govori o suradnji s Enom. O “Glembajevima” piše Vrdoljak. Zamolio sam i ugledne teatrologe da napišu eseje o njezinoj glumi pa su ih napisali Antonija Bogner i Boris Senker. O njoj su pisali i pisci, Zvonimir Milčec, ali i Aralica, koji je s Enom putovao svijetom na gostovanjima. Tekstove o Eni posebno su napisali i Fabrio, Brešan, Selem, Georgij Paro… Albumi su mi pomogli da u knjizi budu i mišljenja o Eni onih ljudi kojih danas više nema, recimo Izeta Hajdarhodžića. Neki su umrli u međuvremenu, npr. Miroslav Mikuljan, koji je s Enom snimio jedan od njezinih prvih filmova “Hoću živjeti”. Imamo kombinaciju tekstova specijalno pisanih za ovu knjigu, ali i tekstova koje sam izvadio iz Eninih albuma. Tu sam uvrstio i Enina razmišljanja o ljubavi, religiji, Glembajevima, Krleži, Marinkoviću… Ta sam razmišljanja izvadio iz njezinih intervjua, ali i zapisa koje je objavljivala u albumu. To je knjiga o Eni, ali i Enina knjiga. Ena je bila izuzetno inteligentna žena. S njom sam i surađivao. Njezina prva profesionalna predstava bila je histrionska predstava “Histrijada” 1984. Igrala je velike tragične uloge, ali je bila i izvrsna komičarka. Uvijek je ostala skromna djevojka iz Trpnja, ali je bila i nacionalna prvakinja. Ona je uživala što je zvijezda, ali joj nije bilo lako. Jedan od ključnih razgovora s Radeljakom bio je onaj kada me zamolio da to bude knjiga o živoj Eni, a ne knjiga puna patetike i naricanja. Uređujući knjigu, uspjeli smo napraviti balans između popularnosti i znanosti. Imamo teatrološke eseje, ali i sjećanja njezinih kolega. Tu moram istaknuti osobu koja mi je jako puno pomogla, a to je Branka Cvitković. Ona mi je osigurala kontakte sa svim glumcima koji su igrali s Enom. No, o Eni su htjeli govoriti i rekviziteri i šaptači. Tako imamo zapis Višnje Kiš, rekviziterke pa i Divne Borčić, šaptačice – kaže Škrabe, koji ističe da je najlakše dolazio do podataka o Eninim kazališnim ulogama jer su tu podaci sređeni. No, bilo je problema s filmskim i televizijskim ulogama.
– O filmu nemate sređenih podataka. Tu sam otkrio da je Ena glumila u nekim koprodukcijama. Najveći je problem bio s televizijom koja ima potpuno nesređene podatke. Vi ne možete doći na neku web-stranicu HRT-a i pronaći koje su serije i kada snimljene i tko je u njima glumio. Tu su mi najviše pomogli albumi u kojima su spominjane i TV uloge. Pogledao sam sve TV filmove koje sam mogao pogledati. Ali nekih nema. Pitam se je li moguće da su te vrpce izbrisane? To su serije koje je radio Mladen Juran o Lady Šram... – veli Škrabe.
To nije mogao baš svatko
Jesu li svi koje ste kontaktirali pristali govoriti o Eni?
– Odazvalo se njih 97 posto. Imamo i zapise iz Beograda Dragana Nikolića, Bate Živojinovića i režisera Zdravka Šotre koji je s Enom snimio film “Idemo dalje”. Iz Sarajeva mi se javio Faruk Sokolović, koji je s njom radio dvije serije. Neki naši veliki glumci rekli su da će napisali tekst, ali nisu stigli. Dva, tri slučaja bila su direktno zločesto odbijanje – priča Škrabe.
A je li svoja sjećanja na Enu sa širom javnosti podijelio i Lordan Zafranović, s kojim je zapravo počela Enina filmska karijera?
– Da, da. U knjizi ima nekih ljudi koji vjerojatno ne samo da ne bi zajedno popili kavu nego ne bi bili ni u istoj prostoriji. Zafranović je Enu Begović obilježio “Padom Italije”, ali tu je i Tonči Vrdoljak sa svojim “Glembajevima” i ekranizacijama Ranka Marinkovića. I Zafranović i Vrdoljak su specijalno pisali o Eni, baš kao i Rajko Grlić. Objavio sam i razmišljanje o Eni mog prijatelja i najdražeg mi hrvatskog režisera Zorana Tadića, s kojim je radila “Treću ženu” – priča Škrabe, koji je Enu upoznao davnih godina kada je dolazila u Jastrebarsko u posjet Jakovu Sedlaru, gdje je ovaj služio vojsku, a gdje Škrabe živi.
– Ena je Sedlaru bila kao sestra. Ja sam u Jastrebarskom vodio kazalište četrdeset i pet godina i Ena nas je voljela posjećivati. Govorila je da se tu osjeća normalno jer drugdje su je ili gledali kao divu ili kao zvijezdu koju treba oblatiti. S Enom ste mogli razgovarati o svemu. Je li joj draži Tolstoj ili Dostojevski, i to čak telefonom. Vitez je odlično o njoj napisao u knjizi da je Ena južnjakinja koja je postala miljenica Zagreba. A nije baš lako postati miljenicom Zagreba. Ena Begović bila je glumica koja je jednu večer za drugom igrala tri velike Krležine uloge, i to “Glembajeve”, “Ledu” i “U agoniji”. Pa ne može to baš svatko – zaključuje Škrabe.
