Prošle nedjelje, prije negoli je premijer te večeri objavio da se Italija potpuno “zatvara”, snimio sam video za svoje učenike. Nije mi bilo prvi put, ali nije ni nešto što obično radim, godinama se govori o multimedijalnom podučavanju, online nastavi i digitalnim platformama, ali, budimo iskreni, fizički odnos učitelja i učenika postoji oduvijek i neće ga biti lako zamijeniti.
Nijedan nastavnik ne bi želio da ga zamijeni webinar, video na Tik Toku ili Power Point prezentacija kojoj se može uvijek i odsvakuda pristupiti. I ja, kao vjerojatno svi nastavnici na svijetu, osjećam tehnologiju kao nešto nametnuto. Netko se u tome pokaže vještijim, netko za to ne želi ni čuti, no, sve u svemu, malo se toga promijenilo u samoj učionici, barem u Italiji.
Pomrsio račune politici
I tako, sam prije nekoliko dana katapultiran u tu neposrednu hitnost sa zadatkom da materijaliziram nove metode te sam, kao i drugi nastavnici, koračao naslijepo novim putevima. Probleme nemaju samo nastavnici: unatoč svemu, čak ni učenici, “digitalni urođenici”, nisu u stanju na prvu probaviti multimedijska podučavanja pa sam smatrao prikladnim objasniti im što bismo trebali raditi od kuće dok traje prekid nastave. Ponovno otvaranje škola bilo je predviđeno za 16. ožujka, ali svi su već tada slutili da će datum skliznuti i dalje, barem do travnja. Danas mislim da bi se sve moglo produljiti do nakon uskrsnih blagdana, ali situacija je toliko nepredvidiva da su sve moje pretpostavke potpuno beznačajne.
Objasnio sam im specifičnosti svojih predmeta i kako ćemo pokušati raditi, no osjetio sam potrebu i uključiti svoje srednjoškolce iz Viareggia, mlade ljude u dobi od 15 do 19 godina, u šire razmišljanje: događaj koji proživljavamo zasigurno je specifičan, iznenadan i nepredvidiv. Osjećam da je jedna od obveza podučavanja što bolje opisati svijet koji nas okružuje. Moji predmeti, književnost i povijest, nemaju nužno praktičnu svrhu, ali ih se uči da bi se bolje pojmila i razumjela stvarnost.
Nisam se mogao izuzeti (kao što, vjerujem, nisu ni ostali kolege) od tumačenja i objašnjenja fenomena koji proživljavamo, pokušavajući biti što vjerodostojniji, stručniji te, naglašavam, postupiti umirujuće. Vjerujem da adolescenti, po definiciji, manje vjeruju u apokaliptične scenarije od onih koji su dosegli neku dob, ali u isto vrijeme treba obuzdati tu unutrašnju sklonost glupiranju i nepromišljenostima te iluziju neranjivosti i nepobjedivosti mladosti. Nisam lagao ni njima, a ni sebi: vjerujem da je situacija koja je pogodila Italiju apsolutno ozbiljna, ako ni zbog čega drugoga, onda po društvenim i osobnim posljedicama, među kojima je ograničavanje slobode – kako je dragocjena sloboda kada je nema! – te kako je potrebno svakoga pozvati na odgovornost, i učitelje i učenike. Gledajući unatrag, primjećujem koliko je klima u Italiji bila drukčija prije samo mjesec dana.
VIDEO: Znanstvenik Ivan Đikić o pandemiji i situaciji s koronavirusom
Nikako nije bila bolja: Italija je odavala dojam razjarene, uplašene zemlje, natučene udarcima suverenista i fašista koji su zajašili legitimne strahove dijela stanovništva. Na drugoj je strani bila slaba i čudna vlada pod vodstvom premijera koji je u malo kome izazivao ikakve reakcije i kojemu nismo znali ni ime, koji je tek predstavljao želju za nekom normalnošću onih “drugih”. Giuseppe Conti dolazi iz sveučilišnog svijeta, a ne politike: način na koji se postavio u krizi, kao pravi “commander in chief”, daje naslutiti da bi, pođe li sve po dobru, mogao postati stvaran i pravi nacionalni junak i promijeniti imidž, što je donedavno bilo potpuno nezamislivo, baš kao i ova kriza.
Koronavirus je, kao i društvu ove zemlje, pomrsio račune politici. Kad je virus još izgledao kao egzotična epidemija koja se događa “vani”, u generičkom “inozemstvu”, nacionalističke i rasističke snage desnice obrušile su se na “afričke brodice” jer je nazočnost migranata u Italiji potencirana kao pravo nacionalno izvanredno stanje. Kad je zaraza povezana s Kinom, počeo je lov na “Azijca”, bojkot trgovina s jeftinim svaštarijama i kineskih restorana, da bi došlo i do diplomatskog incidenta kad je predsjednik regije Veneto rekao da “koronavirus uzrokuju Kinezi koji jedu žive miševe”, kao da Kinezi ne posjećuju Veneciju i ne piju prošek!
Žive od uzbuna i prijetnji
Svi smo očekivali da će se virus sa završetkom kineske Nove godine i povratkom Kineza pojaviti najprije u mojoj Toskani, jednoj od europskih regija u kojoj se nalazi najveći i najnapučeniji Chinatown. Međutim, sudbina se našalila pa se virus pojavio i proširio iz Lombardije i Veneta, najbogatijeg dijela države u kojem je rođen pokret lidera opozicije Mattea Salvinija i s kojim ga veže poseban odnos. Politička klasa koju predstavlja taj lik živi od uzbuna i prijetnje, od tvitova i postova na društvenim mrežama i od naslovnica.
Sad kad je došla prava i opipljiva, ali prije svega opasnost koju ne mogu nakalemiti na svoje uobičajene krivce (migrante, Europu, LGBT zajednicu, kulturu ljevice ili radikalni chic), izgubili su svjetla pozornice i time vjerojatno i potporu. Već se ovih dana opaža da je zemlja manje bijesna i više ujedinjena – bez krivca kojeg se može optužiti (osim ako to nije usud) većina talijanskih građana rezignirano podnosi dramatičnu izolaciju i ukidanja svega, čak i vremena.
Ovo kroz što prolazimo (i što ćemo prolaziti tko zna koliko dugo) vrlo je čudno. Tek smo na početku, a već smo u polupraznim gradovima, mračnim trgovinama, okruženi tišinom. Pišem iz Viareggia, malog grada, ali izuzetno popularnog morskog odredišta. Iz mirnog, ali živahnog predgrađa koje svjetlost ranog proljeća čini još nestvarnijim.
Kad bih zaista morao priznati što me osvijestilo i što me natjeralo da shvatim što nam se događa, rekao bih da je to bilo zadiranje u dimenziju svetoga. Bez blasfemije, više nego otkazivanje vjenčanja i sprovoda, što u jednoj katoličkoj zemlji nije nevažan aspekt, ovdje mislim na otkazivanje nogometnog prvenstva, što je vjerojatno ambijent onih s najvećim egom i najzatvorenijim umom, ali i onih pravih “vjernika”. I nogomet se morao predati virusu i stati. Takvo što dogodilo se samo tijekom svjetskih ratova. Ali nije se predao bez otpora – ovih su dana talijanske momčadi igrale protiv španjolskih u Europskom kupu, unatoč tomu što su dvije države gotovo prekinule odnose i unatoč direktivama za obične građane koje im propisuju da između sebe i druge osobe ostave osobni prostor ne manji od jednog metra.
Video: Satelitske snimke: Poboljšana kvaliteta zraka u sjevernoj Italiji zbog mjera za koronavirus
Osobno, počinjem primjećivati pozitivnije strane sredstava komunikacije novog milenija; često je tendencija, u smislu motivacije, podvući i naglasiti njihovu banalnost i površnost, nepotrebnost, ispraznost, ali bez srama priznajem da mi u ovim danima, kad sam natjeran na slabe kontakte s ljudima, WhatsApp, društvene mreže i platforme za videokonferencije pomažu da se osjećam blizak dragima ljudima i kolegama.
Nasljednici ovih dana
A onda, tu je i posao. Škola će se vjerojatno zauvijek promijeniti. Kako sam napisao, osjećali smo se kao uteg bačen u more i natjeran da zapliva, i još se koprcamo. Učitelji u cijeloj državi još traže najučinkovitije i najpoticajnije načine da nastava počne, da djeca uče i da se školska godina privede kraju. Možda je za neke vrste zanimanja sastanak na daljinu uobičajena praksa, ali ja sam svoju prvu pravu videokonferenciju kao aktivni sudionik odradio tek danas ujutro i priznajem da mi nije bila mrska.
Ne znam kako ćemo zvati ovo doba jednom kada postanemo “nasljednici” ovih dana. Ironično je ovo doba vezati za jednu vrlo sugestivnu talijansku riječ, corona (kruna). Ova će nas kruna sve, ili već jest, uzeti za svoje podanike: predviđam uskoro koronavirus-dijetu ili koronavirus-horoskop. Neki dan mi je kolega, docent na studiju motoričkih znanosti u Firenzi, poslao “koronavirus-vježbe”, da tijekom nametnute karantene ne nabacim još kilograma. Sve pomaže i pomagat će da nam da privid normalnosti koja sada izgleda jako daleka. Postoji još nešto, ono najvažnije što sam želio istaknuti u obraćanju učenicima, a to je svijest da živimo u povijesnom događaju koji je, pretpostavljam i nadam se, jedinstven za trajanja našeg života. Ne manjka povijesnih presedana epidemija, bilo u drevna ili novija vremena, ali one nikad nisu eksplodirale na sličan način, u toliko globaliziranom svijetu iz društvenog ili medijskog aspekta.
Pokušao sam umiriti učenike govoreći im da ovo, ma koliko sada bilo kritično, nije ni rat ni nuklearna kataklizma. Izaći ćemo iz ove situacije s osjećajem odgovornosti i ozbiljnosti, slijedeći norme ponašanja koje nam propisuje autoritet kojem, ma koliko smo ga povijesno skloni umanjiti i ignorirati, moramo vjerovati.
I potom sam ih, kao povjesničar i govoreći u povijesnoj perspektivi, zamolio da, recimo to tako, okuse trenutak, da se informiraju, da budu svjedoci povijesti, da zapišu svoja zapažanja, očekivanja i strahove i tako ih izbace iz sebe. Postoji razdoblje “prije” i postojat će i ono “poslije” ovog događaja, kao što je postojao kraj Drugog svjetskog rata, kao čovjek u svemiru ili na Mjesecu, kao Černobil ili kao pad Berlinskog zida.
Banalno je i spominjati, ali etimologija grčke riječi kriza, ma koliko bila zastrašujuća i bremenita pesimističkim i negativnim konotacijama, u sebi nosi ideju “prosudbe”, “suda”, “odluke”, a u psihologiji podrazumijeva promjenu koja nas, sama po sebi, čini aktivnim subjektima. A pomoći mladoj osobi da postane aktivan subjekt, sposoban logički rasuđivati, svjedok svoje sadašnjosti krajnji je cilj, zvijezda je Sjevernjača, učiteljskog posla.
(Prijevod Sandra Veljković)
Ako sumnjate da imate koronavirus ne idite izravno u bolnicu nego nazovite svog liječnika ili dežurnog epidemiologa na brojeve u svojoj županiji:
>>Tema: Koronavirus
Europa je Stara dama a tako se i ponaša