Duboko iz srca govorim i nemam dvojbe. Bojkotirao bih Svjetsko prvenstvo. Građeno je krvlju. Uskoro ćemo “plesati” na grobovima 6500 ljudi koji su u potrazi za boljim životom stradali na gradilištima – oštre su riječi kojima je nizozemski političar Gert-Jan Segers reagirao na nedavno objavljeno otkriće britanskog Guardiana kako je u pripremama za Svjetsko nogometno prvenstvo koje se iduće godine treba održati u Kataru do sada poginulo najmanje 6500 radnika. U prosjeku dvoje svakog dana. I to prema službenim podacima.
Ograđeni radni kampovi
Prema neslužbenim, živote je na gradilištima izgubilo njih desetak tisuća. Naravno, malo će tko reagirati na poziv već spomenutog političara jer sada je već ionako prekasno, a nije ovo ni prvi put da se piše o modernom ropstvu koje se događa u toj maloj zemlji, pa nikome ništa. Krenimo od činjenica. Prema istraživanju Guardiana, od 2011. do kraja 2020. godine na radovima je poginuo točno 6551 radnik iz Bangladeša, Indije, Nepala, Šri Lanke i Pakistana. Podatke su prikupili iz veleposlanstava tih zemalja u Kataru, a to isto im nije pošlo za rukom kad je riječ o radnicima iz Kenije, Filipina i još nekih zemalja, zbog čega je sigurno kako je ta brojka mnogo veća.
Sve nabrojene zemlje izvoznici su jako jeftine radne snage koja je katarskim šeicima itekako bila potrebna kako bi na vrijeme završili megalomanski projekt u koji su se upustili. Gradnja je počela svega nekoliko mjeseci nakon što su u prosincu 2010. dobili domaćinstvo. Sumnjalo se kako su potplatili nekoliko visokih dužnosnika Fife kako bi upravo oni bili odabrani, ali je Fifa nakon interno provedene istrage zaključila kako nepravilnosti nije bilo. U svakom slučaju, u idućih deset godina trebalo je uz osam klimatiziranih nogometnih stadiona izgraditi i obnoviti i nekoliko morskih i zračnih luka, autoceste, podzemnu i nadzemnu željeznicu, bolnice i još niz drugih objekata. Uza sve to, Katarci su sagradili i cijeli jedan novi grad za čak 200 tisuća ljudi. Za cijenu, barem su to tako prikazivali, nitko nije mario. Katarski ministar financija Ali Sharif Al-Emadi prije nekoliko godina otkrio je kako će ih sve skupa koštati oko 200 milijardi dolara.
S druge strane, mjesečna plaća je jednog uvezenog stolara ili zavarivača iz Indije ili Bangladeša oko 1300 riala, odnosno 2370 kuna. Minimalac nekvalificiranih radnika prošle godine iznosio je 750 riala (1500 kuna) mjesečno za 48 sati rada tjedno, odnosno 3,9 riala (nepunih 8 kuna) na sat. I kao da te plaće nisu dovoljno mizerne, nisu rijetki slučajevi u kojima poslodavci radnike nisu isplaćivali po više od pola godine. A onda, ako bi im uopće platili, dobili bi i manje od ionako mizernog minimalca. Usto, smješteni su u radnim kampovima opasanima visokim zidovima, potpuno izolirani od ostatka katarskog društva.
Sustav zvan kafala
Kad ne rade, spavaju u neklimatiziranim kontejnerima na temperaturama višim od 40 stupnjeva Celzijevih. Uza sve to, radnici i danas teško mogu napustiti zemlju zbog sustava zvanog kafala. Unatoč njegovu ukidanju 2019. godine nakon silnih pritisaka na katarske zakonodavce, poslodavci se u tišini i dalje pridržavaju tog prava da radnicima izdaju ili uskraćuju dozvolu za prelazak u drugu tvrtku ili izlazak iz zemlje, čime su suočeni s kriminalizacijom “bijega” i rizikom od oduzimanja putovnica. Zbog toga su mnogi od njih bili dovedeni pred rub, a neki su ga i prešli s obzirom na to da je zabilježeno i više od stotinu samoubojstava. Zašto sindikati ništa ne poduzmu? Zato što su i prosvjedi i sindikati u toj zemlji zabranjeni. Jedina pobjeda za radnike u cijeloj ovoj priči dogodila se prije nešto više od godinu dana kada je na intervenciju UN-a Vrhovni odbor Katara podijelio 12 tisuća zaštitnih odijela protiv vrućine. Premalo za tisuće i tisuće mrtvih.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
zabraniti održavanje svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru kao i bilo koji drugi sportski događaj većih razmjera