Teroristički napad u Lahoreu, glavnom gradu pakistanske pokrajine Punjab, meta kojega su bili kršćani koji su slavili Uskrs, u kojem je najmanje 65 ljudi ubijeno, a više od 280 ranjeno, samo je nastavak terora koji se provodi nad kršćanima u toj zemlji. Odgovornost za napad u kojem su stradali uglavnom žene i djeca preuzela je talibanska frakcija Jamaat-ul-Ahrar, a Pakistan je dodatno učvrstio status zemlje u kojoj je ubijanje kršćana i paljenje crkava usred bijela dana zabavna predstava.
Zastrašujuće je i porazno da danas u Pakistanu kršćanin može biti osuđen na smrt čak i samo pod optužbom da je Alahovo ili Muhamedovo ime uzeo u ispraznost. Stravično je da zbog pripadnosti kršćanstvu suprug i supruga mogu javno biti spaljeni na ulici pred očima svoje djece a da gotovo nikada nitko nije pozvan na odgovornost za učinjene zločine.
U toj zemlji kršćani su ostavljeni na milost i nemilost šerijatskim zakonima i islamskim radikalistima, izloženi patnjama i pokoljima samo zato što vjeruju u Isusa Krista te nije čudo što mnogi bježe iz Pakistana da spase živote. Njihove su muke dvostruko veće kada vide da međunarodni čimbenici ne poduzimaju ništa kako bi ih zaštitili. Već kod same diobe između Indije i Pakistana 1947., nakon koje je nastala ta država, kršćani su pripadali grupi takozvanih dalita, onih koji nisu pripadali kastama kako je strogo klasificirano stanovništvo Indije. Njihov podređeni položaj nije se mijenjao ni u novonastaloj državi Republici Pakistan. Religiozna manjina i danas se diskriminira kad je u pitanju pristup odgojnom sustavu, poslu i službeničkim mjestima.
Zbog bogohuljenja na vješala
Iako je pakistanski utemeljitelj Ali Jinnah napisao ustav koji svim građanima pred zakonom jamči ista prava bez obzira na njihovu rasu i vjeru, dolaskom na vlast diktatora Zije ul-Haqa koji je 80-ih godina prošloga stoljeća provodio ekstremnu političku islamizaciju, život 3 milijuna pakistanskih kršćana, od kojih je oko polovica katolika te polovica protestanata, pretvoren je u pakao. Nastojeći u Pakistanu nametnuti šerijatsko pravo, Zia ul-Haq je proglasio tzv. Zakon o blasfemiji koji kaže: „Ako ijedna osoba osramoti ili uvrijedi Kur’an, ona mora biti kažnjena doživotnim zatvorom. Slično tomu, ako ijedna osoba na nepristojan način nešto napiše, kaže ili nacrta što bi moglo uvrijediti islam, mora se suočiti sa smrtnom kaznom. U tome slučaju nema novčane kazne ili doživotnoga zatvora.“ Sve češće bijesna rulja uzima pravo u svoje ruke i ubija one koji drukčije vjeruju, a u svim slučajevima optužba je upravo blasfemija.
Najpoznatiji primjer je slučaj Asije Bibi, osuđene na smrt zbog optužbi za bogohuljenje. Ta je kršćanka navodno 2009. godine, kako su zaključile neke muslimanske žene, hulila poslanika Muhameda. Bibi je nakon toga prijavljena zbog bogohuljenja. Asia uporno tvrdi da nije kriva. Nakon rada na polju, kako je rekla, došlo je do svađe oko jedne kante vode iz koje ona, kao kršćanka, nije smjela piti. Asia Bibi sada je u zatvoru jer je 2010. osuđena na smrt zbog uvrede poslanika. Iako SAD i papa Franjo te zemlje članice EU vrše pritisak na pakistansku vladu da oslobodi Asiju Bibi, njihov je odgovor negativan. Tvrde kako bi u tom slučaju došlo do destabilizacije vlade jer će zasigurno doći do velikih nemira i masovne odmazde prema kršćanima. Naime, muslimanski ekstremisti traže žurno pogubljenje Asije Bibi, a svoje su prosvjede pojačali nakon što je nedavno obješen Mumtaz Qadri, ekstremist kojeg smatraju mučenikom koji je ubio nekadašnjeg guvernera pokrajine Punjab Salmana Tassera. A upravo je Tasser bio jedan od vodećih političara koji se zauzeo za oslobađanje Bibi i promjenu apsurdnog zakona protiv blasfemije.
Svijet je zgrozio i slučaj jednog mladog kršćanskog bračnog para koji je spaljen u peći tvornice opeke u selu pokraj Lahorea. Učinila je to bijesna svjetina i to jer su supružnici, navodno, obeščastili Kur’an. Prema izvješću komisije „Pravda i mir“ Biskupske konferencije Pakistana, nasilje prema religioznim manjinama u stalnom je porastu. Kako se tvrdi u izvješću, zakon o blasfemiji je „Damoklov mač i za manjine“, a sloboda religije reducirana je na mit.
Pakistan ima 7 katoličkih biskupa sa 6 biskupija i jednim apostolskim vikarijatom, 279 svećenika od kojih je 127 svećenika redovnika, 76 braće laika, 799 redovnica, 53 misionara laika i 702 katehete. Katolička Crkva zasniva se na socijalnom planu i u dijalogu, zaštiti slobode religija i ljudskih prava. – Posljednji događaji u Pakistanu, i to na samu svetkovinu Uskrsa, potvrđuje žalosnu činjenicu da su kršćani od svih etničkih i vjerskih skupina najprogonjenija skupina na svijetu – kazao je za Večernji list teolog i publicist iz Kršćanske sadašnjosti, bivši ravnatelj IKA-e Anton Šuljić podsjećajući da je u Vagahu prije dvije godine ubijeno pedesetak kršćana i kako su kršćanske crkve stalna meta terorista.
– Zabrinjava činjenica da se kršćani sustavno ubijaju, masakriraju i progone u zemljama s islamskom većinom. To je veliki i zapravo strašan problem kako samih kršćana koje ubijaju i istjeruju iz svojih vjekovnih zemalja i gradova te ih u nekim krajevima Bliskoga istoga gotovo više i nema, tako i samog islama. Nekadašnje velike i značajne crkve s velikom teološkom tradicijom, kakva je primjerice bila poznata teološka škola u Antiohiji, s bogatom duhovnošću i kulturom, pod prijetnjom islamskih militarista i terorista nestaju s lica zemlje – naglasio je teolog Šuljić ističući kako Zapad žalosno šuti i jedva što poduzima. – Osim pape koji uporno upozorava, ali koga? One koji su Europsku uniju zamislili i ustrojavaju je bez njezinih temelja? Oni su previše zabavljeni sobom. A što se tiče islama, ovakav kakva predstavljaju teroristi i njihove radikalne skupine problem je i samom islamu kao takvom i to će on morati riješiti, ako se uopće o pitanju terorizma išta da riješiti. No problem je i na razini doktrine. Kad se, primjerice, u Pakistanu ili Saudijskoj Arabiji kršćanima dosuđuju čak i najteže smrtne kazne za vrijeđanje islama, to mora postati svjetski problem jer takav islam svjetsku zajednicu vraća u predmoderno doba izazivajući radikaliziranje onih nezadovoljnih skupina pa i država u kojima bujaju nezadovoljstva koječim, što lako može dovesti do sukoba većih razmjera – kazao je teolog Šuljić bojeći se, kako sada stvari stoje, da će kršćani uopće moći opstati u Siriji, Iraku, Pakistanu pa čak i u nekim afričkim državama.
U Pakistanu, koji ima oko 180 milijuna stanovnika, a 95 posto stanovništva su muslimani, kršćani žive kao građani drugog reda. Uz svakodnevne probleme s kojima se suočavaju, žive u teškim i nemogućim uvjetima. Kršćanske četvrti na periferiji Lahorea, gdje živi više od 200 tisuća protestanata i katolika, svojevrstan su geto. Uličice su izuzetno uske, ljudi u vrlo teškim uvjetima žive u gusto sagrađenim, tijesnim, višekatnim kućama od opeke. Većina ljudi živi u zajednicama, a ako itko radi, radi na nadnicu. Kršćani iz tog kvarta kažu kako se uvijek drže zajedno te se, kada napuštaju svoje kolonije, osjećaju napeti i oprezni. Tada su tihi i ne komuniciraju s muslimanima jer svaki razgovor ili prepirka mogla bi ih stajati glave. Iako su ukinute stare indijske kaste, mentalitet nije iskorijenjen: kršćani su među najsiromašnijima, obavljaju najprljavije poslove, a vrlo često su žrtve diskriminacije.
Nema zauzimanja za manjine
Teror i radikalni islamizam duboko su se ukorijenili u pakistanskom društvu. Dvojicu političara, Salman Taseer i Shahbaz Bhatti, koji su otvoreno govorili protiv Zakona o blasfemiji, ekstremisti su ubili 2011. godine. Upravo zbog toga danas se nitko ne usuđuje zauzeti za ugrožene manjine u Pakistanu. Većina ljudi šuti i povlači se u svoj privatni život. Političari koji vode državu ponašaju se kao da se njih to ne tiče i kao da se ne događa u njihovoj vlastitoj državi. – Islam je među sobom podijeljen i ovakav kakav se sada pokazuje u svojoj najradikalnijoj varijanti prijetnja je ne samo kršćanima nego i miru u svijetu – smatra teolog Šuljić ističući kako bi to islamski vođe, ako uopće mogu međusobno razgovarati i o bilo čemu se dogovoriti, morali osuditi. – Podržavam islamske teologe kakav je, primjerice, Mouhanad Khorchide koji u knjizi “Bog vjeruje u čovjeka” pokušava tražiti srednji, racionalniji i humaniziraniji put za islam. Ovakav kakav se pokazuje sada islam ne da nije privlačan, nego postaje i odbojan i opasan. A islam to u svojoj biti ipak nije i ne bi smio biti. Zato očekujem da se racionalni i odgovorni muslimani dignu protiv ovako gruboga tumačenja i prakticiranja islama. Vrijeme je da se istinski muslimani dignu i jave za riječ. Svako pasivno držanje ili odugovlačenje može biti pogubno za sve nas – zaključio je teolog Šuljić.
>> Više od 350 uhićenih nakon smrtonosnog napada
>> Kaotično stanje na mjestu terorističkog napada: 'Kršćani su naša meta'
a mi u evropi se trudimo napraviti što više đamija i dati im sve da se ne bi osjetili ugroženima pa nas " možda zato više cijene"